50MINUTA: Lynch - Eraserhead, Fennesz - AUN

U večerašnjem izdanju emisije 50minuta ući ćemo u zvučni svijet filma. Neće to biti bilo kakva filmska ostvarenja i njihova muzika, već radovi koji se dublje i neobičnije bave ljudskom sviješću, ili radije podsviješću, čovjekom ''na početku i na kraju svih stvari''.

Prvo izdanje večeras nastalo je 1977 godine, i to za potrebe jednog filma koji je pratio čudnovati život čovjeka po imenu Henry Spencer. To je glavni lik u prvom dugometražnom filmu Davida Lyncha, koji dobro portretira bizarni i mračni unutarnji ljudski kosmos kojim će se autor iz lične perspektive baviti i u budućnosti. Henry Spencer živi u vremenski i prostorno neodređenom svijetu, u industrijskoj pustoši nekog bezimenog grada. Taj prostor i njegova atmosfera imaju svoj zvuk, kojeg oblikuju neartikulirani šumovi, dječiji plač, lupkanje metala, pokoji nasumični dijalog. Ta ambijentalna smjesa djeluje kao prijetnja koja kao da sluti nešto sumnjivo i loše iza svakog mračnog ugla. To je svije(s)t glavnog protagoniste filma Eraserhead, za čiji je soundtrack zaslužan upravo pisac, reditelj i producent David Lynch u saradnji sa Alan Spletom, zvučnim dizajnerom koji je sa Lynchem radio i na filmovima Dune te Blue Velvet. Soundtrack za Eraserhead je njegova neizostavna dimenzija, bez koje zasigurno ne bismo bili u stanju valjano doživjeti ovaj svojevrsni ''san o mračnim i uznemirujućim stvarima'', kako je film opisao sam Lynch. I san ima svoj zvuk, muzičku pozadinu koja se ne čini takvom u klasičnom smislu, ali koja izvlači na površinu sve one slučajne i namjerne stvari koje se talože u sjenovitom paralalnom mikrokosmosu naše svakodnevne pojavnosti, našoj podsvijesti.

Soundtrack za film Eraserhead je prije sound track, jer ga čini 38 minuta zvuka izvrsno sazdanog uz pomoć analogne tehnologije 70ih u bogate teksture svakojakih elemenata. Sound track je upravo reizdat za njujoršku etiketu Sacred Bones. Mi ćemo u prvom dijelu emisije poslušati drugi dio soundtracka, u kojem se pojavljuje i jedina konkretna numera iz filma, ''In Heaven'', američkog autora Peter Iversa kojeg je Lynch lično zamolio 1976 da napravi nešto za njegov Eraserhead. ''In Heaven'' u filmu izvodi ''žena iz radijatora'', koja 'živi' u tom grijnom tijelu smještenom u stanu Henry Spencera. Pjesma je nastavila i vlastiti život nakon ovog filma, i u jednom se trenutku pretvorila u obradu benda The Pixies.

Soundtrack filma Eraserhead je nešto poput njegove zvučne slike, koja nam pomaže vizualizirati film, samo ako pritisnemo prekidač kojim prelazimo iz realnosti u svijet mašte, iz svijesti u zonu podsvijesti.

U drugom dijelu emisije selimo se u sadašnje vrijeme, ili barem recentno, u godinu 2011. Film nosi naslov AUN – the beginning and the end of all things i djelo je austrijskog reditelja Edgar Honetschlägera. No, to je austrijsko-japanska produkcija, i filmski univerzum koji počiva u japanskoj kulturi ali ogleda globalnu ljudsku (pod)svijest. Ovo je rad koji u u pustoši savremenog života još jednom nastoji otkriti ono što je skriveno i često zaboravljeno u čovjeku – u ovom slučaju emocije i duhovnost pregažene idejom progresa.

Možda je najbolje ovdje prenijeti namjeru filma onako kako to stoji u njegovom zvaničnom opisu: '' AUN – the beginning and the end of all things pripovijeda priču o potrazi čovječanstva za budućnošću, njegovoj želji da kreira sutra, njegovom strahu i gađenju prema apokalipsi. Film okreće Faustovsku temu dva puta i izlaže neumorno Judeo/Kršćansko vjerovanje u progres, koje je do 21. stoljeća osvojilo cijeli svijet i uspjelo izmanevrisati čitavu planetu u situaciju koja se više ne može riješiti ekonomijom i naukom. Prosvjetiteljska dostignuća su preuzela Zapadnjačku sposobnost da osjeća ono što se ne može vidjeti, što se samo može osjetiti. Vjerovanja su mnogo više od religije, od monoteističkih koncepata. Duše i duhovi ne postoje samo u filmu. Poricanje i nemar prema vječitim zakonima vode ka izumiranju – pojedinca i čitave ljudske rase. AUN otkriva rituale kao i mitologije i vjerovanja kreatora svega – prirode – razigrano predstavljajući njenu podjelu sa ljudskom kulturom. Film dovodi u istu ravan ljepotu čovječanstva sa prirodom obznanujući da je ''sve što čovječanstvo stvara u prirodi''.''

Zvuk koji prati ovu težnju ka ''početku i kraju svih stvari'' napravio je takođe austrijanac Christian Fennesz, kreirajući zvučne minijature koje djeluju kao predstave mnogih apstraktnih emocija svakog ljudskog bića. Postoji tu strah, tuga, prezir i još štošta kao upakovani u male zvučne kutije, koje po(ds)tiču ideju i ambijent filma. Fenneszove minijature su integralna komponenta AUN-a, no poput situacije sa filmom Eraserhead itekako mogu djelovati i kao sonična predstava filmskog ugođaja. Na koncu, one mogu imati i samostalan život, a u svakom su slučaju, kao i sva lijepa muzika, upravo u domenu onoga što je neopipljivo, što je nematerijalno ali moćno. Onoga što se nalazi na početku i na kraju svih stvari.