50MINUTA: Gonzales, Jóhannsson

19.06.12. 23:31

Radiosarajevo.ba

Prvi dio večerašnje emisije 50minuta biće posvećen jednom zanimljivom umjetniku koji ima više lica i više talenata – on je virtouz na klaviru, improvizator, kompozitor, producent i aranžer, a uz to pravi showman. Pri tome, ovo je čovjek čiji se muzički interesi i polja djelovanja kreću od intimnije umjetničke muzike, preko pop, rock, elektronske muzike do hip hopa. On se ipak sasvim dobro snalazi u svim ovim žanrovima i ulogama i pri tome se jednostavno odlično zabavlja.

On je Jason Charles Beck ili Gonzales, kako je sebi dao ime. Iako od ovakvog imena možda ne biste imali puno očekivanja, iza njega se krije umjetnik koji je izdao nekoliko albuma, sarađivao sa Peaches, Leslie Feist, Jamie Lidellom, Bjork, Daft Punk, Jane Birkin, Charles Gainsbourom, bio nominiran za Grammyja, član je jedne hip hop grupe, a naročito poznat po svojim 'klavirskim duelima' sa nekim vrlo iznimnim pijanistima.

Gonzales je pod svojim sličnim pseudonimom Chilly Gonzales upravo izdao novi album. Radi se o nastavku izvrsnog uratka Solo Piano, koji je svoj prvi dio imao u 2004 godini. Sada je došao red na Solo Piano II.

Gonzales je iz Kanade, i odlično se snalazi za klavirom koji je počeo svirati sa tri godine života. Kasnije je uslijedilo i formalno klasično obrazovanje kada se ozbiljnije upoznavao sa klavirom te počeo komponovati i baviti se jazz improvizacijom. No, devedesetih je Gonzales uplovio u nešto drugačije vode i postao vođa jednog alternativnog rock benda.

Godine 1999 je stigao u Berlin, dao sebi ime Chilly Gonzales i tu je prava priča počela. Prvi studijski album koji je izdao pod tim imenom zvao se Gonzales Über Alles, a prethodio mu je singl koji je postao pravim hitom – ''Let's Groove Again'', pjesma koju je Gonzales izdao za njemački label Kitty-Yo. Uslijedila su četiri izdanja čija je eklektična i eksperimentalna priroda privukla brzo pažnju evropske kritike i publike.

U svim dosadašnjim izdanjima i saradnjama Gonzales je pokazao svoje šarolike sklonosti i talente, od kojih je možda najvrjednije bilo njegovo majstorsko sviranje klavira. Ipak, to se moglo nazrijeti samo u mometima, na nastupima ili u instrumentalnim intermecima snimljenog materijala. Niko ni sanjao nije kakva se još strana u stvari krije iza ne-tako-ozbiljnog lika Gonzalesa dok nije izdao 2004 godine album pod imenom Solo Piano. Naslov je govorio sve o tome šta je slušaoce čekalo na ovom izdanju – Gonzales i klavir, uokvireni autorovim kompozitorskim umijećem.

Gonzales je kreativac, ali i odličan izvođač, i pri tome čovjek koji se prije svega i uprkos svemu odlično zabavlja. Međutim, on ima i jednu sofisticiranu i umjetničku crtu koja ga čini baš posebnim. U jednom je intervjuu rekao da je u Evropu i prebjegao iz Kanade jer tamo niko nije bio u stanju shvatiti tu kombinaciju njegove melankolije i duhovitosti. Njegova misija bila je, kontra svih kovencionalnih pravila i smjernica kojima nikako ne pripada, postati prvi muzički super antijunak – jer je još kao dijete shvatio da je i previše super heroja u muzici – on je htio nešto drugo, i odlučio to učiniti sa instrumentom koji je za njega poput igračke – klavirom.

Gonzalesove klavirske minijature na albumima Solo Piano, i Solo Piano II koji je upravo izašao, pokazuju vjerovatno njegovu najsenzibilniju dimenziju. Možda sjećaju na Satievu ''muziku kao namještaj'', ali one su posebne male stvari iz radionice Chilly Gonzalesa. Nježne su, melodične, jednostavne i jednostavno lijepe.

Nakon Gonzalesa, u drugom dijelu večerašnje emisije slušamo kompozitora čija atmosferična orkestarska muzika je pronašla veliki broj poklonika u posljednjih nekoliko godina. Osim što je izdao par studijskih albuma, ovaj je umjetnik radio i muziku za teatar, dokumentarne i igrane filmove.

On se zove Jóhann Jóhannsson, i islandski je muzičar, kompozitor i producent. Kao i Gonzalesa, i njega smo već ranije slušali u ovoj emisiji, predstavljajući dva njegova albuma – Fordlandia iz 2008 i The Miners' Hymns iz prošle godine. Ovaj put pred nama je novi rad Jóhann Jóhannssona. Radi se o jednom lijepom soundtracku za jedan dokumentarni film. Zove se Copenhagen Dreams.

Copenhagen Dreams je dokumentarni film danskog reditelja Max Kestnera, i vrsta je portreta glavnog grada Danske. Glavni protagonist filma je grad Kopenhagen, njegove ulice, zgrade, parkovi, cjelovita fizička struktura. Ljudi su tu samo u službi bića grada i osluškivanja njegova bila. Dreams in Copenhagen je film o ''mjestima o kojima sanjamo i zidovima na kojima upisujemo imena onih koje volimo, prije negoli bude prekasno.''

Jóhann Jóhannsson je napravio veoma posebnu muziku koja prati ovu poetičnu viziju jednog grada. Ta muzika ima i značajnu ulogu u filmu, i može se reći da je nešto poput onih ljudi čiji životi prožimaju Grad. Jóhannsson o svome radu sa Kestnerom kaže: ''Za mene je projekt bio poput eha nijemih 'gradskih simfonija' (nijemih filmova koji opisuju život grada kroz određene vizuelne impresije, op.a.), kao što je Ruttmanov Berlin: Die Sinfonie der Großstadt, Vigov A Propos De Nice, ili Man With a Movie Camera Vertova. Kestnerov film sa ovim filmovima dijeli želju da se uhvati duh, jedinstvenost i poezija grada kroz sakupljanje slika svakodnevnog života u tome gradu. To je dokumentarac u poetskom maniru i ja sam taj manir nastojao opisati muzikom. Ton Kestnerova filma konstantno se mijenja od ovozemaljskog ka lirskom, od tehnokratskog žargona arhitekata do svakodnevnog ćaskanja prolaznika i gostiju u cafeima, od suhih činjeničnih popisa do poetskih meditacija. Pokušao sam sve to predstaviti u muzici i učiniti je poetskim glasom grada, tako da muzika sama postaje lik u filmu koji povezuje međusobno njegove mnoge različite nivoe.''

Ovo nije prvi put da Jóhannsson sarađuje sa nekim rediteljem, ili da njegova muzika ima određenu tematsku i konceptualnu pozadinu. Prošle godine je on u saradnji sa filmašem Bill Morrisonom objavio izdanje The Miners Hymns, koje je na osnovu arhivskih video zapisa pratilo nesretnu sudbinu rudarske zajednice Durham na sjeveroistoku Engleske, socijalne, kulturne i političke aspekte te izumrle industrije. Album Fordlandia, iz 2008, sa druge strane, bila je kolekcija numera kroz koje se kao jedna od glavnih niti provlačila ideja utopije Henry Forda. Radi se o priči o plantaži gume koju je on načinio u Amazonu dvadesetih godina prošlog stoljeća i njegovim snovima da napravi idealno američko naselje usred džungle, sa bijelim ogradama i hamburgerima. Čitav projekat je počeo zbog Fordovih visokih troškova za gumu neophodnu njegovim atomobilima, ali naravno je propao jer je domorodačko stanovništvo počelo da se buni protiv tuđinskih pravila i uslova. Ostaci te naseobine su i danas tamo, no šuma Amazona je polako ali sigurno potvrdila svoje vlasničko pravo nad tim ambijentom, i uzela Fordlandiu sebi.

Bilo da se radi u stvarnome Durhamu, nestvarnoj Fordlandiji, ili o portretu Kopenhagena, Jóhann Jóhannsson sve to upotpunjava svojom poetičnom muzikom. Ona je nešto poput završnog pokreta kistom, one boje zbog koje se sve čini baš onakvim kakvim i treba biti.