50MINUTA: Flying Lotus, iamamiwhoami

Večerašnjih 50minuta u svome prvom dijelu donosi novo izdanje još jednog autora koji pomućuje zonu predrasuda i klišea. Njegova fitness fit/alfa male/boy from da hood pojava čini se samo kao paravan za suštinski osjetljivo srce koje pumpa krv iz jazza. Čak doslovno, jer odatle dolazi i nekolicina njegovih rođaka koji su napravili ozbiljne stvari u tome žanru.

Flying Lotus ima mišićnu masu i ljubav prema opijatima kao iz bilo kojeg videa bilo kojeg tipičnog hip-hop autora. Ali Flying Lotus, u suštini, nije lik iz tog filma. A nije ni njegova muzika. Ona možda ima početak u hip-hopu, poput svoga autora, ali posjeduje tendenciju ka melodičnom ekperimentiranju, koje se želi odmetnuti od zemlje i uhvatiti u začarani krug lebdećih snoviđenja. Jer Flying Lotus kaže da voli letjeti, i svoju muziku poredi sa tom senzacijom.

Priznajući da ima tremu pred nastupe, i da nije ''baš zadovoljan'' koji put njima, Steven Ellison ima vrlo ozbiljnu stranu, koja je sarađivala sa istinskim predstavnicima iste osobine u popularnoj muzici. Radio je sa Thom Yorkom i sa Erykom Badu,  ali i sa jazz saksofonistom Ravi Coltraneom. Ravi je Ellisonu, naime, rođak, a njegova mu je majka Alice Coltrane, poznata jazz pianistica i supruga još poznatijeg John Coltranea, praujna. Iscrtavanje porodičnog stabla Flying Lotusa možda bi bilo potpuno irelevantno u priči o njemu, da upravo to i takvo stablo, njegove grane i korijeni, nisu igrali važnu ulogu u životu i muzici ovog autora. Kada je Ellison počeo raditi na svome albumu Cosmogramma, iznenada mu je preminula majka, i taj je teški događaj za njega ''promijenio sve''. Okrenuo se muzici ujne Alice i u njoj prepoznao meditiranje i nad smrću njena supruga, te način da se izbori i sa vlastitim gubitkom.

Novi album Flying Lotusa, nasljednik izdanja Cosmogramma iz 2010 godine, kao da je korak bliže tihom svijetu autorove nutrine. Možda je u tome smislu znakovit i njegov naslov Until The Quiet Comes, koji se nadvija nad 18 relativno kratkih numera gotovo neosjetno povezanih u jednu sjenovitu ali prozračnu cjelinu. Ne zvuči kao Flying Lotus? Pa, ipak jeste. Ovo je njegova elektronički procesuirana, jazzy lutajuća strana koja kontemplira i koketira sa soulom, bluesom i ambientom. Svim onim što se poigrava osjećajima.

Drugi dio večerašnje emisije zauzet će dama čiji se rad razvijao doslovno iz potpune anonimnosti, omotan velom misterija koji je dražio ljude da saznaju viiše i bolje o njenom projektu, postavljajuću stalno pitanje: ''Ko je to?''.

U decembru 2009 godine na YouTubeu je osvanuo prvi u nizu kratkih spotova pomalo morbidnog i jezivog ambijenta, uvijek sa likom neke životinje, koze, sove, lame ili druge. Videa su bila označena serijom brojeva nepoznatog značenja. Sve bi to možda i prošlo neopaženo da muzika nije bila zanimljiva i intrigantna. Tamni electro, synth pop koji asocira na najbolje od Skandinavije. No, jedini konkretan trag mogla je biti žena iz ovih spotova, duge, plave kose, ali nedovoljno otkrivenog lica. Ljudi su počeli pogađati. Karin Dreijer? Možda Björk? Malo vjerovatno, ali, Lady Gaga?! Bilo je tu još zanimljivih pokušaja, među kojima su neki u očaju posegnuli čak i za Christinom Aguilerom. Svi su se redom pitali: ''Ko je to?!''.

iamamiwhoami svojim imenom zgodno su odgovorili na ovo pitanje. No, oni vrlo dobro znaju ko su, a sada znamo i mi. U pitanju je švedski par, pjevačica i kantautorica Jonna Lee i njen suprug-u-ulozi-producenta Claes Björklund. Njih dvoje su konačno izašli u javnost, i oslobodili enigme svoj lik i svoje djelo. Sada su zvanično audio-vizuelni projekt, čiji je audio dio upravo objavljen kao njihov prvi album naslova Kin.

Kin je pažljivo pripreman i pakovan za izdavanje u proteklih oko godinu dana, kroz čije je proljeće objavljena digitalno jedna za drugom svaka od njegovih numera. No, izdavanju numera su prethodila prateća videa, objelodanjena na YouTube kanalu projekta. Glavni i jedini ljudski lik u svakome od ovih minimalističkih ali solidno produciranih spotova bila je, naravno, Jonna Lee, koja je nešto poput vezivnog tkiva tog, u konačnici, 45-minutnog filma, kako ga objašnjava autorski dvojac.

Zvučna strana audio-vizuelnog albuma Kin, u osnovi je elektronički muzički uradak, fini primjerak skandinavskog dance-electro-synth izraza. Izdanje koje zasigurno obogaćuje tamošnju aktuelnu produkciju, i koje, neovisno o svome filmskom dijelu, sasvim dobro funkcionira.