SCH, Glut: Crveno usijanje iz Šehera

Piše:Sead S. Fetahagić

Prvi susret sa SCH autor ovoga teksta imao je (ukoliko ga sjećanje dobro služi) još ranih 1980-ih na jednom rock koncertu u sarajevskom KSC Skenderija. U ta vremena Dom mladih održavao je redovite koncerte vikendima, najčešće subotom uveče, na kojima je svirala plejada tadašnje jugoslavenske novovalne pop i rock scene. SCH, tada predstavljeni kao "mladi i perspektivni" sarajevski sastav pod imenom „Šizofrenija“, nastupili su kao predgrupa nekom od rock sastava iz „prve YU lige“. Višečlana SCH postava sadržavala je, pored standardnih rock instrumentalista, i duvačku sekciju i prateće ženske vokale, a svirali su neku mješavinu novovalnoga post-punka, reggae-a i funky ritmova, na tragu tada popularnihTalking Heads ili Gang of Four. Teško da se mogu sjetiti dodatnih pojedinosti toga nastupa (osim što mi se čini da je tada u ulozi vokalnog soliste nastupio izvjesni momak neupadljivog izgleda s "štreberskim" naočalama, a ne vođa grupe Senad Hadžimusić Teno), ali sama činjenica da ne pamtim naziv glavnoga banda kome su te večeri SCH služili „za zagrijavanje“ govori u prilog tome da me je ta inicijalna pojava neobične muzičke postave nekako, možda i nesvjesno, zaintrigirala.

Sarajevski grafit Teno = Tito

Naredni susret „uživo“ desio se na njihovom samostalnom nastupu 31. oktobra 1986 god. u nekadašnjoj glasovitoj diskoteci već spomenutoga Doma mladih - Kaktus - koja je nešto ranije bila preimenovana u klub Volens nolens. SCH su tada već duboko bili zagazili u eksperimentalnu hardcore-noise fazu koju, moram priznati, nisam baš s prevelikim entuzijazmom tada pratio (njujorške The Swans ću otkriti tek koju godinu kasnije). Stojeći po strani u zadnjem dijelu prepunog prostora legendarne diskoteke, u neko doba odlučih se povući u mirniji prostor, kakav je bio recimo tadašnji kafić Mod u Dobrovoljačkoj (danas H. Kreševljakovića) ulici u kome se puštao klasični hard rock, „progresivni“ rock i jazz. Valjalo je "s rajom" prodiskutovati neke nedavno iz inozemstva nabavljene "original" ploče King Crimson, Velvet Underground i Gong...

Koncert SCH u Slozi

Ova faza u radu SCH kulminirala je samostalnim izdanjem LP ploče During Wartime 1989 godine kojeg, usprkos hvalospjevnom prikazu mnogih tadašnjih jugoslavenskih rock kritičara poput Dragana B. Pavlovića u časopisu Ritam (br. 12, mart 1990), iz nekog razloga nisam nabavio niti preslušao kako valja. „Teno = Tito“ (kako je glasio čuveni sarajevski grafit iz sredine 80-ih, neodoljivo podsjećajući na jedan londonski iz sredine 60-ih - „Clapton is God“) i njegov band i dalje su za mene bili poprilična nepoznanica te, iako sam o njima čitao prikaze u štampi i slušao ispovijedi onih „obraćenih“ sarajevskih alter-fanova nisam se trudio baš aktivno proniknuti o čemu se tu zapravo radi. Došli su i prošli rat, raspad bivše države i opsada grada tokom koje, zbog nekih objektivnih razloga, nisam mogao pohoditi njihove čuvene "gigove" na Otvorenoj sceni - Obala.

Krajem 1990-ih sasvim slučajno sam nabasao na CD izdanje During Wartime Again (Polikita Records 1999) - materijal s LP ploče nanovo snimljen u Pragu obilježavajući 10 godina od njegovog prvobitnog izdanja - uz koje je išao i bundled disk The Gentle Art of Firing (Obala Art Centar 1995) snimljen u Sarajevu pod opsadom, te knjižica sa tekstovima pjesama Senada Hadžimusića Tene - SCH Songs and Tales. Nakon što sam ih pažljivo preslušao, konačno sam morao sam sebi priznati da svojevrsni „kult“ stvoren oko rada SCH ima i te kakvo opravdanje. Takva količina egzistencijalističkog nihilizma i dert-mizantropije prožete brutalnom osjećajnošću i suptilno nagoviještenom empatijom spram razorenog društva jedva da je imala premca širom sada već počivše SFRJ, i to više zbog Hadžimusićevog dosljednog anti-pozerskog i anti-pop(ularnog) stava, nego zbog same tematike pjesama, koju su još pojedini ljubljanski punk začinjavci s kraja 1970-ih na izvjestan način bili nagovijestili.

Previše lutanja i eksperimentiranja

Nakon višegodišnje pauze, Hadžimusić je obnovio rad SCH i od 2002 godine i albuma Vril manje-više redovito objavljuje radove na CD formatu, a 2008 godine pojavila se i antologija video zapisa na 8 DVD diskova. U ovoj fazi SCH je konačno prestao biti klasični rock sastav (barem što se tiče standardnog instrumentalnog formata gitara-bas-bubanj), a Hadžimusić se sve više okretao elektronskoj i techno muzici. Za razliku od mnogih afirmativnih kritika koje su izlazile u magazinima Start BiH, Info i Dani, a koje su bezmalo svaki sukcesivni SCH uradak proglašavali remek-djelom, osobno nisam u potpunosti dijelio takav utisak. Iako svaki od ovih albuma – Vril (Magaza/Postwar Sound 2002), Eat This (Buybook 2004), Deluge and After (Buybook 2005) i Dance (Polikita Records 2007) – sadrži pregršt odličnih kompozicija (Kazumi,Tamna sila, Dying For You, Hope, Waterfront, Karim, City, Fly samo su neke od njih), previše je na svakome od njih bilo lutanja i eksperimentiranja sa techno-dance-trance ritmovima i sintetiziranom bukom da bi se bilo koji od njih mogao bez zadrške proglasiti perfektno zamišljenom i realiziranom cjelinom. Najbliže ovome primakao se Dance, koji je u velikoj mjeri uspio spojiti plesnu elektroniku sa suptilnim melodijskim aranžmanima, čemu su između ostalog doprinijeli i „povratak“ električne gitare kao vodećeg instrumenta u zvučnoj slici, te očaravajući vokalni doprinos Azre Pallas (kao Azra Inajetović bila je jedan od ključnih sudionika rane postave SCH).

No, ne treba biti previše kritičan spram SCH, bez obzira na vlastiti muzički ukus, afinitet ili težnju ka perfekciji. Realno gledajući, u društvenom, političkom i kulturnom okruženju u kome djeluje, svaki novi SCH album predstavlja umjetnički događaj godine po sebi, pa taman da Hadžimusić, onako johncageovski, odluči objaviti i disk na kome je snimljena tišina (doduše, nešto slično su 1997 napravili "riječki dečki" Let 3 sa svojim Nečuvenim albumom). Srećom, posljednji album objavljen u proljeće 2011 pod nazivom Glut daleko je od toga.

Kao da je Hadžimusić poslušao glas pojedinih štovatelja koji su zasićeni kompjuterskim programiranjem i digitalnim zvukovljem na dosadašnjim albumima tražili "povratak" gitare u prvi plan, novi album donosi izvjestan "retro" ugođaj. Instrumenti sa klavijaturama i sintisajzeri su svedeni na pravu mjeru, dok zvuk standardne ritam sekcije dobiven kreativnom upotrebom Yamaha RY20 ritam-mašine gotovo da podsjeća na "prave", analogne, bubnjeve i bas. Već uvodna Water Feed Water nagovještava značajan zaokret u odnosu na prethodne albume. Hadžimusićev morbidno-gunđajući vokal, molski akordi i mračna atmosfera uz efektnu robertsmithovsku solo gitaru prizivaju doom 'n' gloom jezu sa nekih ploča sastava The Cure (remek-djelo pop psihodelije Disintegration iz 1989 je prvo što mi pada na pamet), dok se u pojedinim momentima može čuti i zvuk koji podsjeća na arhaične ali neprevaziđene Hammond orgulje.

Tematsko-žanrovska šarolikost

Naslovnu numeru sporoga tempa pjeva Azra Pallas na njemačkom jeziku nastavljajući tako specifičnu "germanofilsku" SCH-poetiku načetu još ranih 1980-ih sa čuvenom O Deutsche (čitati: "odojče"!). Melodijski zanos kao da je preuzet iz nekog klasičnog djela, no distorzirani gitarski solo koji slijedi taj će suptilni "gotski" weltschmerz nedvojbeno dovesti u vezu sa anarhoidnim ekspresijama Krautrock eksperimentatora iz ranih 1970-ih (npr. Amon Düül II ili Faust). Tematsko-žanrovsku šarolikost albuma potcrtat će naredna Pin 'em All On Your Prick urađena u reggae maniru kojeg povremeno narušavaju vrišteće Hadžimusićeve gitare i njegov rezignirani vokal. Oni koji smatraju da je solo partija na basu svojstvena uglavnom jazz muzici ili barem jazz-rocku a nikako SCH, bit će iznenađeni čuti 2,5 minutnu bas solažu koja zatvara ovu kompoziciju,  snimljenu na način koji podsjeća na "dub" tehniku miksanja zvuka koju su povremeno koristili neki reggae sastavi poput Black Uhuru, ali i punk šampioni The Clash!

Cum dederit dilectis je nevjerovatna obrada kompozicije jednog od najvećih baroknih stvaralaca, Antonija Vivaldija. Ova predivna tema, koju Pallasova s lakoćom pjeva na latinskom, bila je ponuđena na internetu za slobodan download kao prethodnica albuma (nekad, u doba vinil ploča, reklo bi se: promotivni singl). Sakralna tema komponirana kao IV dio Vivaldijevog opusa Nisi Dominus, RV 608 nastala je oko 1710 godine za potrebe jednog ženskog sirotišta u Veneciji gdje je kompozitor tada boravio. Lirsku okosnicu čini citat iz Psalma 127 koji u Daničićevom prevodu glasi: "... Milome svojemu on daje san. Evo našljedstva od Gospodina: djeca, porod je dar od njega..." Jecajući zvuk gitare stvara ugođaj od kojeg vam se koža ježi, dok vas "tamna sila" nagoni da višekratno svom audio uređaju zadajete komandu replay.

Posveta Robertu Frippu

In the Wake of the Crimson King predstavlja posvetu jednom od najznačajnijih i najkvalitetnijih rock sastava iz perioda tzv. progresivnog rocka ranih 1970-ih i njihovom vođi, kompozitoru i gitarskom inovatoru Robertu Frippu. Naslov kompozicije aludira na kombinaciju naziva prva dva albuma u ovom tekstu već spomenutih King Crimson - In the Court of the Crimson King (E.G./Island Records 1969) i In the Wake of Poseidon (E.G./Island Records 1970). Simulacija je gotovo savršena, počev od cikličnih ritmičkih shema i "metalnih" rifova na gitari, preko imitacije zvuka nevjerovatnog i već pomalo zaboravljenog klavijaturnog instrumenta zvanog Mellotron, pa do limenog ("udar u kantu napola punu vode") zvuka bubnjeva Billa Bruforda s maestralnih albuma Lark's Tongues in Aspic (E.G./Island Records 1973) i Red (E.G./Island Records 1974). Siguran sam da bi se i samome Frippu ovakva obrada dopala.

Piss Off To Where You Once Belonged vraća nas na već "utvrđenu" SCH teritoriju. Radi se o još jednom "novom čitanju" staroga teksta koji se poput neke programatske teme provlači kroz dosadašnji opus SCH. Znamo sve, We've Seen It All,Last of Summer i sada Piss Off... su nazivi različitih muzičkih tema na istovjetan tekst nastao oko 1985 godine kao neka vrsta urbanog pokliča netrpeljivosti i pobune protiv "barbarskih" društvenih elemenata koji sistematski agresivno i bešćutno uništavaju posebni kulturni senzibilitet i identitet grada Sarajeva. U muzičkom pogledu radi se o sintezi nekih od najboljih dijaboličnih trenutaka rock stvaralaštva uopće, sa izrazito heavy zvukom gitare koja pomalo vuče na neke besmrtne rifove Black Sabbath. Album konačno zatvara Azrin solo vokal i klavir obrađujući još jednu baroknu temu, Se tu m'ami. Iako poprilično odudara od prethodnog materijala, ova numera donosi zasluženi smiraj i perfektno zaokružuje ovih 40-tak minuta SCH majstorije koja kao da je namijenjena objavi i na vinilnoj LP ploči. Trajanje albuma upravo odgovara tom već pomalo zaboravljenom zvučnom formatu koji zadnjih godina u svijetu doživljava značajan revival.

Pored Hadžimusića i Pallasove, tekstualni doprinos (Water Feed Water) dao je i treći stalni suradnik na posljednjih nekoliko albuma i nekadašnji bubnjar grupe, Rida Attarashany. Iako je uobičajeno na kraju muzičkih prikaza stvaljati broj zvjezdica i na taj način numerički iskazivati sud o kvaliteti albuma, na ovom mjestu ću se uzdržati od takve prakse. Glut kao muzičko ostvarenje koje predstavlja neobičnu posvetu "tamnim" stranama muzičke povijesti, od barokne sakralnosti preko hard 'n' heavy melankoličnog bjesnila pa do post-rock ambijentalnosti, zaslužuje mnogo širu društvenu, medijsku i kulturnu pažnju ovih prostora jer se radi o uratku čija vrijednost, kako i priliči svim velikim djelima, ne poznaje granice. CD Glut se može naručiti putem službene SCH web-stranice.

juli - novembar 2011