Rock Under the Siege spomenar

Za RadioSarajevo (koji je nastao na temeljima Radija Zid) o ovome koncertu govore njegovi akteri, kao i publika. Pročitajte neke od sjećanja:

Bure iz Siktera:
Jedna od najsvjetlijih rock 'n' roll tačaka u ratu bio je Radio Zid, pogotovo Demo top lista koju su radili Aida Kalender i Adi Sarajlić, koja je bila jedini medij u kojem su se mogli oglasiti mladi bendovi. Svima nam je motiv bio da na bilo koji način snimimo pjesme koje bi smo mogli emitovati na toj top listi. Na današnji dan, prije 15 godina, oni su napravili koncert – Rock under siege, koji je jedna fantastična stvar, jer je obuhvatio cijelu sarajevsku ratnu scenu i dao neki njen prikaz.

Napravljen je i video snimak, ali ga nigdje nema kompletnog. To šta se desilo sa video snimkom je "obavijeno veklom misterije". Kada je Sikter radio svoj DVD pokušavali smo da dođemo do snimka, nismo uspjeli.

Koncert se održao u Slogi, a Sloga je, pored Obala art kluba, bila najvažnije koncertno mjesto za ratne bendove. Mislim da je tada bio najjači rock 'n' roll u ovom gradu i da se to više nikada neće moći ponoviti. Nakon rata, čitava ta scena se raspala u neku letargiju i apatiju, što je vrlo jadno.
Najveći uticaj na tu scenu je imao rat, tada su ljudi najkreativniji. Ljudi su da bi slušali emisiju na radiju spajali dinamo mašinu sa bicikla sa radiom i vrtili pedale, možemo reći da su tada u ratu svi bili umjetnici.

Mislili su da je štela to što je Sikter dobio dvije pjesme na albumu a drugi bendovi jednu. Ne znam kako je do toga došlo.


Sikter

Zdravko Grebo, osnivač RadioZida:
"Za Rock under siege me vežu najljepše uspomene, mada je 15 godina puno, pogotovo kada se uračunaju i moje godine. Drago mi je da ste se sjetili da to nekako obilježite, ne samo zato što je to, zbog vremena u kojem je koncert održan, bio nevjerovatan poduhvat, nego i zato što je prvi CD Rock under the siege (kasnije je izdat i drugi) ujedno i prvi CD koji je snimljen u međunarodno priznatoj nezavisnoj BiH.

Značaj CD-a i koncerta je neizmjeran. Ja ni tada nisam generacijski pripadao tom pokretu, ali sam, također, kao nikada u toku rata, bio ispunjen nekom ratnom snagom, energijom, optimizmom i srećom. Podsjetio bih da je cijela stvar nastala nakon višemjesečnog emitovanja emisije No sleep 'till, gdje su se puštali demo snimci sarajevskih bendova.

Kada bih htio biti sebičan, taj događaj bih nazvao najznačajnijim kulturnim, ne samo rock, događajem u opkoljenom Sarajevu. I danas bi bilo teško organizovati takav koncert koji bi zadovoljio takvu publiku koja se tada našla u Slogi. Nedostajale su elementarne stvari – od struje do razglasa, pa sve do ljudi koji bi se postarali da scena na stageu i backstageu protekne mirno. Bilo je teško, a ujedno i nikom nije bilo teško - ljudi su nošeni entuzijazmom i nadom to odradili sjajno.

Grupa Irwin, odnosno prošireni Leibach, nekim putem su, vjerovatno preko UNHCR-a, poslali oslikano platno koje je bilo na bini, a težilo je stotine kilograma. U širem logističkom smislu, sve je zaista bilo na najvišem nivou, da se nijedan današnji koncert ne bi postidio takve organizacije.
Tada niko nije mislio da ostavlja trag u historiji, ali drago mi je što je danas ispalo tako. Nadam se da ćemo ove godine napraviti i reprint izdanje pratećeg štampanog materijala "

Aida Kalender, autorica emisije „No Sleep Till“ na Radio Zidu:
"Zajedno sa Arminom Jamakosmanovićem-Jamom sam vodila i uređivala emisiju „No sleep Till“ na ratnom Radio Zidu. Emisija je predstavljala sarajevske demo bendove, a u posebnoj top listi birao se najbolji. Znalo se desiti da članovi nekog benda ili njihovi prijatelji pronadju sretnika koji ima telefon u funkciji, pa onda cijelu noc zovu Radio Zid i glasaju za sebe. Na taj način formirala se naša demo top lista

Najveći problem je bilo napraviti selekciju bendova koji će izaći na scenu na koncertu Rock Under the Siege. Imali smo 40 prijava, svi su bili vrijedni, mučili se prvo da snime pjesme, a onda i da ih nekako dopreme na RadioZid. Na kraju je Jama ipak morao da presudi ko će učestvovati, a ko ne, i odabrati 14 bendova.

Nakon rata smo snimili 'Rock under the Siege 2', ali to nije bila ista stvar, obzirom da je došao mir i mi smo na RadioZidu mislili da treba da obezbijedimo bolje uslove za snimanje. Tako smo iznajmili najbolji studio u Sarajevu u to vrijeme. Medjutim definitivno to nije ista energija.

Jedan teoretičar iz Slovenije koji je pisao o očitoj razlici u tekstovima između prvog i drugog dijela Rock Under the Siege kaže kako je primjetna činjenica da je u međuvremenu potpisan Dayton i da je došao mir. Sa dolaskom tog prividnog mira i energija je počela da pada i taj pad je bio nezaustavljiv do danas, kada više nema smisla govoriti o tome šta je alternativna muzička scena kada nemamo ni mainstream.

Adi Sarajlić, voditelj koncerta i voditelj na Radiju Zid
"Divna su sjećanja. Sad sam se naježio...Meni intimno jedan od najdražih trenutaka u mom životu. Jučer me je na to podsjetio Šoba koji je svirao u grupi Sikter. Jedan predivan trenutak, energija ljudi koji su se okupili. Kultni koncert koji će se spominjati možda za pedeset godina, jer je to istorijski trenutak bitan za opstanak duha. To je na neki način bio vrhunac scene. Sada se dešava potpuna zamjena vrijednosti. Sve je puno komercijalne muzike a u ratu se desila zamjena pozicija – poznati su razgulii iz Sarajeva, a ostali su alternativci koji su branili grad i svirali rock'n'rol kada nisu bili u rovovima.

Sarajevo nikada nije imao takvu scenu i ja odgovorno tvrdim da je neće više ni imati. Rock'n'roll ni prije ni poslije rata nije postojao.

Oni ljudi koji su tu bili tamo, taj će koncert pamtiti čitav svoj život. Shvatio sam da su se sulude stvari dešavale, i kako sam ja najavljivao grupe, pozvao sam jednog folk pjevača iz Tuzle, Maradona se zvao. Radilo se o grupi Bedbug koja je svirala jednu obradu narodne pjesme „Čudna žena beše Vera“. Taj Maradona je izašao na scenu pred gomilu pankera i u originalu otpjevao refren Vere. Treba li reći kakve je ovacije doživio.

Sjećam se i kako je Adiju Lukovcu poludjela elektronika – to je bilo vjerovatno zbog agregata. Mislim da je Adiju to bio jedan od najkreativnijih nastupa. Ljudi moraju biti svjesni da je devedeset posto tih bendova bilo na liniji, svi smo bili gladni i žedni i desio nam se koncert.

Paradoksalno je to kako smo zapravo živjeli u virtualnom Sarajevu. Nikada više predstava, nikada više knjiga nije napisano, to se ne može ponoviti. Hvala vam što ste se sjetili ovog datuma – lijepo je kada postoji neko ko se sjeća toga."

Samir Čulić Čula, grupa Down
"Teško mi je da se sad vratim u to vrijeme, ali pokušavao sam se prisjetiti nekih detalja, i ne mogu se nečega konkretno prisjetiti osim nekog ponosa i uzbuđenosti. Nismo ni bili svjesni koliko je koncert bio važan događaj za ratno Sarajevo. Za naš bend ovo je bila jedna od prvih svirki, i ovo je bio najvažniji koncert u dotadašnjoj karijeri. U vrijeme dešavanja koncerta generalno u Sarajevu je postojao problem sa strujom, a tokom samog koncerta nešto je tu stalno iskakalo i padalo. U svakom slučaju meni lično jedan od najznačajnih događaja za grad u ratu, ali i za muzičku karijeru našeg benda Down."

Sanjin Latific-Lutvo, grupa Lezi Majmune
"Jedan događaj u opkoljenom gradu, koji je predstavljao izvjestan vrhunac za muziku u nemogućim uslovima. Sjećam se neke nevjerovatne atmosfere koja je vladala u dvorani i među kolegama koji su izlazili na binu. Svirao sam u crnom kombinezonu, kao što su Jukini nosili na početku rata, i sjećam se da je bila neka zezancija od Farisa (Arapovića, op.a.) u stilu: Ooo djesi Juka nisam te prepozn'o!
Mi smo tad imali solidan broj koncerata iza sebe, i par bendova još je to rutinski odsviralo, ali je bilo dodatno uzbuđenje jer je to sve bilo snimano za CD i video, a i napumpavano od strane medija i Radio ZID-a kao neko finale sve te sarajevske alternativne ratne scene. Tu veče su u bandu Lezi majmune svirali još i Dučić Dejan - Deša, Edin Hrenovica, i Nedim Zlatar.


Srdjan Vuletić, reditelj izgubljenog televizijskog snimka koncerta
"Sjetio sam se neki dan dok sam slušao te pjesme na radiju... Zapitao sam se da li je moguće da je u ratu scena bila tako živa i da je bila mnogo življa nego što je danas. Imala je mnogo više smisla. Zanimljivo je da se ja gotovo ničega ne sjećam sa tog koncerta osim činjenice da je tu noć učestvovala gomila bendova, a isto toliko bendova nije uspjelo da uđe u program. Toliko rock'n'rolla u ta teška vremena – takav oblik otpora nikada nigdje nije zabilježen.
Volio bih kada bismo mogli naći taj snimak, sigurno je da postoji negdje u arhivi. Trebalo bi mozda naći dnevnike iz tog dana, da se osjeti puni kontekst dana kada se to dešavalo.

Važno je reći da je tom koncertu prethodila serija koncerata u klubu Obala. Kada to danas nekome spomenemo izgleda čudno da je gotovo svakih sedam dana neko od bendova svirao uživo.

Ključna stvar sa koncertom 'Rock Under the Siege' je da ljudi to nisu radili ni zbog para ni zbog slave, nego zato što su osjećali da je to način na koji ponovo žele da žive i da se izraze.

Svi smo došli sa svojim problemima, i dobili smo koncert. Znao sam da su ljudi koji su svirali u Lezi majmune imali lične tragedije i to uoči samog koncerta. Nevjerovatna energija se skoncentrisala na toj sceni te večeri. Bilo bi super da sa današnjim klincima podijelimo tu priču jer je to istorijski događaj.

A što se tiče same logistike, snalazio sam se isto kao što su se i muzičari snalazili. Ne znam kojom sve šatrologijom sam nagovarao ljude da se pojave sa kamerama. Prije svega, trebalo je napuniti baterije za snimanje, a nije bilo struje. Na tadašnjem TV-u su imali više sluha nego danas za takve stvari i dešavanja. Dobili smo prostorije gdje smo mogli te snimke da smontiramo, i tako je nastao dokument koji je raritetan i bitan. Ako nadjete taj video javi mi pa da i ja imam kopiju."



Bakir Hadžiomerović, bend Grafit

Hvala vam što ste se sjetili te večeri, jer smatram da je najmanje što se može učiniti. Žao mi je šo se nije napravio koncert i okupila ta ekipa iz te večeri. Možda još nije kasno da se nešto napravi. Povodom 10 godina je bio mali koncert na na Obali, recimo iz mog benda smo bubnjar i ja svirali na playback, ono palicama po zraku u stilu spotova iz 80-ih koji su se prikazivali na TVSA
Ja se sjećam da su zvijezde večeri definitivno bili bend Protest, mog jarana Damira Nevesinjca, i nastupa benda Hindustan Motors. To su mi bile najupečatljivije stvari pored ovih već spomenutih - Siktera i Lezi majmune, odnosno pjesme Sara's dream za koju mislim da je nešto najbolje ikad snimljeno. I naravno perfromans Adija Lukovca, koji nažalost više nije s nama. Bio je i jedan bend koi je ispao - u njemu je svirao moj komšija Rusko, oni nisu ušli na kompilaciju zbog tehničkih problema. (Naknadno smo saznali da se bend zove Livia - op.a.)

Impresiju Nodija, našeg DJ-a koji je tada bio u publici pročitajte ovdje



radiosarajevo.ba