Robert Palmer weekend

Robert Palmer (1949-2003) je bio engleski pjevač i kant-autor koji je u svojoj karijeri, između ostalog, osvojio dvije Grammy nagrade (za najbolju mušku rock izvedbu) te imao više hitova u Top 10 u Americi i Evropi. Kažemo bio,  jer je 2003. godine umro od srčanog udara u 54. godini.

Od malih nogu Robert Palmer je uz oca (koji je bio mornarički oficir) slušao blues, soul i jazz emitvan na američkom vojnom radiju u bazi na Malti, gdje su bili stacionirani. Već sa 15 godina imao je svoj prvi bend The Mandrakes, a 1969. dobija priliku da pjeva jednu pjesmu u bendu The Alan Brown Set, nakon što je ovima otišao pjevač. Zbog uspjeha koji je taj singl ostvario (Gipsy Girl), prethodno već snimnjene pjesme sa starim pjevačem ponovo su snimili sa Robertom Palmerom. Prije solo karijere valja spomenuti i blues rock bend Vinegar Joe, s kojim je Palmer objavio tri cijenjena ali komercijalno neuspješna albuma.

Prvi solo album Sneakin' Sally Throught the Alley izdaje 1974. godine, čiji je zvuk bio mješavina funka i blues rocka. Album je prošao nezapaženo u Engleskoj, ali je dospio u Top 100 u Americi, gdje se naredne godine seli i Robert Palmer sa suprugom.

Na narednom Presure drop ubacuje i reggae zvuk, a album je dobio ime po obradi čuvene pjesme jamajkanskog benda Toots & The Maytals. No album je bio poznatiji po goloj curi na balkonu s omota ploče, nego po hitovima.

Nakon lošeg prolaza i treće ploče, seli na Bahame gdje radi album Double fun, sa primjetnim uticajima karipskog zvuka i simpatičnom obradom pjesme You really got me od The Kinks.

No osamdesete su bile bolja dekada za Palmera - pjesma Johnny & Mary sa albuma Clues postaje veliki radijski hit, a generalno nakon rocka usvaja tada moderan New Wave zvuk i sintisajzere.

Sa gitaristom i basistom Duran Duran, Andy i Johnom Taylorom, te bubnjarom benda Chic, Tony Thompsonom 1985. godine osniva Power Station, s kojim je objavio dva albuma (jedan nakon ponovnog okupljanja 1995.), ali rijetko nastupao uživo. Na kraju je odustao i od turneje s bendom, te optuživan da im se priključio samo zbog novca te da im je "ukrao" zvuk za svoje kasnije solo projekte. Na to je Palmer odgovarao da se i nije baš finansijski okoristio sa Power Station bendom, te da im je on i dao karakterističan zvuk, a ne obrnuto.

Za pjesmu Addicted to love sa svog novog solo albuma Riptide, izašlog nakon prekida saradnje sa Power Station, Palmer dobija prvog Grammyja za najbolju mušku rock izvedbu. Ta pjesma mu je donijela i prvu nominaciju za britansku muzičku nagradu Brit award. Svemu tome svakako je zaslužan i pamatljiv spot sa identično obučenim i našminkanim manekenkama koje služe kao Palmerov prateći bend u spotu.

Drugi Grammy u istoj kategoriji dobija za pjesmu Simply irresistible (uz oprobani recept spota sa manekenkama) sa albuma Hevy Nova iz 1988., a 1990. magazin Rolling Stone ga proglašava "najbolje obučenim rock muzičarom". Iste godine izdaje još jednu hit ploču Don't explain, na kojoj ima i reggae zvuka, i rocka ali i croonerskih pjesama u stilu Franka Sinatre. Ovaj album donio je i dvije hit obrade - I'll be your baby tonight (Bob Dylan) te Mercy mercy me (Marvin Gaye).

Do svoje smrti izdaje još tri albuma, a posljednji od njih je bila čista blues ploča Ride.