Raport: INmusic festival Zagreb

Loša sreća pratila je organizaciju ovogodišnjeg INmusica – prvo su otkazali The Cranberries, a dan prije početka i britanski hip-hoper Plan B. Za njim niko nije suzu pustio, ali The Cranberries bi sigurno privukli dosta publike, te su bend koji je rijetko nastupao posljednjih godina, pogotovo u našem regionu. Bez pravih headlinera, gubitak dva od 5 bendova koje najavljujete kao glavne izvođače, je veliki udarac. Osim toga ove godine ukinut je i cijeli jedan stage, umjesto kojeg je ubačen šator za karaoke? Primjetan je bio i nedostatak metal bendova koji su do sada bili prisutni barem minimalno na prethodnim INmusic festivalima.  Zbog izuzetno toplog i sparnog vremena u Zagrebu i pored najbolje volje nismo mogli doći nikad prije 8 sati uvečer, a i većina posjetilaca se držala tog pravila. Svi izvođači koji sviraju prije 8 mogu komotno popuniti još jedan stage ili dva u nešto kasnijem terminu. Dakle (i  na žalost), pisaćemo samo o glavnim bendovima koje smo uspjeli pogledati.

Prvo (nulto) veče festivala je prema svjedočenju zagrepčana s kojima smo pričali bilo debakl. Umjesto Plan B-ja svirao je Let 3, no s obzirom da ih hrvatska publika ima priliku često gledati, popunili su programsku rupu, ali ne i na livadi World stage-a. Gorillaz Sound System nisu bili loši, ali su imali vrlo malo dodirnih tačaka sa Gorillaz u bend varijanti, no to je bilo i za očekivati. Dobre kritike su dobili i Reptile Youth. Tu večer u „noćnom šatoru“ (u kojem su prošle godine Brano i Vedran iz Dubioze napravili neviđen šiz kao Diskobajagi) muziku je puštao Ilko Čulić, ali na žalost pred jako malim brojem ljudi.

U petak, 29.6. konačno kolone ljudi koje pune Jarun. Ulazimo oko 21 sat i nalazimo se sa prijateljima koji nam se žale na jučerašnji dan. No petak izgleda puno bolje – Gogol Bordello već praše, a livada ispred Main stage-a solidno popunjena. Od Gogol Bordella smo dobili što smo i očekivali – Eugene Hutz i ekipa su dali maksimum. Skakali, pjevali, ludovali i uspjeli podići i zabaviti publiku. Svirali su između ostalog i Alcohol, Start wearing purple,Pala tute, My companjera, Break the spell, a odradili i dobrih pola sata bisa. Tu smo došli i do ideje za idealni line-up kvartet: Dubioza Kolektiv, Gogol Bordello, Kultur Shock, i Manu Chao. Redoslijed nebitan.



Vrijeme između Bordella i New Ordera popunili smo gledajući bend Fanga, koji je potpuno korektno svirao ono što najbolje zna – eklektični afrobeat. No kad je trebao početi New Order gotovo svi su došli pred glavnu binu da vide legendarnu ekipu iz Manchestera. Bernard Sumner izgledao (i zvučao) pomalo mlitavo, Gillian Gilbert se ne miče od klavijatura, Stephen Morris se uklapa u generalnu sliku, ali New Order još nisu za potpunu penziju. Svirali su mahom sve singlove, a počeli sa pjesmom Crystal, da bi nastavili sa Regret, True faith, Krafty, a fanovi Joy Divisona nisu ostali uskraćeni za Love will tear us apart, s kojom su i završili regularni dio seta. I valja reći da se puno više očekivalo od pjesme Blue Monday, koja bi mogla biti centralni dio nastupa da nije prosječno odsvirana i svedena na još jedan hit koji smo napravili. Dobro, jeste naša najpoznatija pjesma, ali ne vidim čemu sva ta frka oko nje – bile su neizgovorene riječi Bernarda Sumnera.



Nakon New Ordera otišli smo pjevati karaoke i u teškoj konkurenciji pijanih tinejdžera osvojili drugo mjesto. Prvo mjesto je zasluženo otišlo izvjesnoj djevojci koja je doslovno poderala Whole lotta love odZeppelina. Ona je dobila medu, a mi auto sjenilo za sunce za duet izvedbu Sinatrine My way, ali više u Sid Vicious varijanti.

Dnevni dio subote smo mahom prespavali i spremili se za treću noć INmusic festivala. Startali smo sa Tamikrest, bendom iz Malija koji svira muziku čuvenog Tuareg pustinjskog naroda, modernim dječacima i djevojkama poznatog kao marka automobila. Solidan nastup, kao stvoren za lješkarenje u hladovini.

Šveđani Mando Diao su dali sve od sebe na glavnoj bini - bitnija polovina benda, Gustaf i Bjorn, su se preznojili i napravili solidan nastup, ali i iskusili standardnu boljku nedovoljno popularnih bendova koji sviraju kao headlineri – manjak hitova. To se da prevazići naravno dobrom svirkom, no zvučali su ipak dosta mekše u odnosu na studijske snimke, gotovo romantično. Kao da su svi samo čekali pjesmu Dance with somebody da izvadi situaciju, kad ono prearanžirana limunada u kojoj se bas i ne čuje, a klavijature zvuče kao u Pet Shop Boysa. Nije to loše, ali da parafraziramo Duška Dugouška: „ako lutka hoće zeca – onda će dobiti zeca“. Priliku da konačno raspleše publiku kako treba Mando Diao je propustio i pokvario najbolju pjesmu.



Opet smo ubili vrijeme gledajući odličnu Ines Mezel, koja je sa svojim bendom svirala na World stage-u. Kombinacija afričke (berberske) muzike, soula i jazza počesto je bila dovoljno funky da vas natjera na ples. U par momenata bilo je tu i groova Rage Against The Machine. Ili je pivo počelo djelovati, ko će ga znati.

Nadamo se da je ekipa iz Mando Diao gledala kolege iz Škotske – bend Franz Ferdinand. Definitivno postoji razlog zašto im je ovo treći put da sviraju na INmusicu. Bio je to kontrolisan šou u kojem imate početak, sredinu, kulminaciju i kraj. Dok su svirali, sa platna iza njihovih leđa „smiješio se“ Gavrilo Princip – ona njegova čuvena fotografija (valjda iz policije) koju ste milion puta gledali u knjigama istorije/histrorije/povijesti, na kojoj je telećeg pogleda, blago ušlagiran.



Od njih nismo očekivali puno, ali su jedini ispunili misiju. Redale su se Dark of the matinee, Take me out, No you girls, Walk away, Do you want to, garnirane sa novim pjesmama koje tek trebaju objaviti. Osim toga potrudili su se da od pjesme Can't stop feeling naprave furioznu disco numeru koja se polako razvija u I feel love od Donne Summer i još kasnije u savršeno plesni rave u kojem svi skaču. A otišli su i korak dalje pa pri kraju izveli i ritmičku vježbu u kojoj se cijeli bend pridružuje bubnjaru i svira bubanj kao sumanut. Prava tačka zayoutube, u nivou onih gdje  4 tipa sviraju jednu gitaru i slično. Franceki su položili s desetkom.



Još jedno mjesto za dobar provod bio je i Balkan stage, gdje je pored originalnog autobusa iz filma Ko to tamo peva ekipa skakala uz „zvuk balkana“ – od trubačkih hitova Gorana Bregovića, pa do Partibrejkersa i EKV. Često se znao zalomiti i nagodan DJ koji je puštao šta ljudi traže. No s obzirom da kod nas tako izgleda prosječna subota u SLOGI ili sličnom mjestu, razumljivo da tu nismo provodili puno vremena.

INmusic ekipa se potrudila kao i uvijek, atmosfera na festivalu je i dalje super pozitivna, te su tu standardni plusevi INmusica – nešto intimniji karakter i manje gužve, te prilika da budete blizu izvođačima koje volite, što je nemoguće na većim festivalima. INmusic je taman. Organizatori kažu da je u tri dana INmusica na Jarunu bilo oko 50.000 ljudi. No da je recesija udarila na sve, jasno je već pri prvom pogledu na line-up ne samo INmusica, već i drugih festivala u regionu. Nadamo se da recesija neće dugo trajati...