Priča o najzdravijem narodu na svijetu ipak nije istinita

Ažurirano 3. novembra 2019: U prvoj verziji ovog teksta stajalo je kako su Hunze čudesno pleme koje ne jede meso, hrani se košpicama kajsija, ne obolijevaju od raka i među najdugovječnijim su ljudima na planeti. Ispostavilo se da je priča samo - mit.

Ukucajte u Gugl “Narod Hunza” i gotovo da nećete naći sajt koji ne govori o jednom čudesnom plemenu koje ne oboljeva, ne jede meso, a čiji pripadnici žive po najmanje stotinu godina. Istraživači su lako raskrinkali ovaj mit, pošto je nauka još osamdesetih godina prošlog vijeka ustanovila pravu istinu o Hunzama. Ipak, mit i dalje živi.

U svom radu “Tipologija ekstremnih mitova o dugovječnosti” objavljenom za Nacionalni centar za biotehnološke informacije, Robert D. Jang i njegovi saradnici rasvijetlili su kada se, kako i zašto javljaju neistinite priče o “najzdravijim ljudima”.

Vrhunac se dogodio sedamdesetih godina kada su se pojavile tri lažne, ali medijskim napisima dobro potkovane priče i regije: Kavkaz, dolina Hunza u Pakistanu i dolina Vilkabamba u Ekvadoru.

Glavni krivac je, u ovom slučaju, izvjesni dr Aleksander Lif, koji je januara 1973. – dakle, kada su mediji prosto gutali priče o “dugovječnim plemenima” – putovao u Pakistan i objavio reportažu u magazinu Nacionalna geografija, koja je napravila direktnu vezu između podneblja koje naseljavaju Buruše i mitskog “Šangri-La” iz uma Džejmsa Hiltona.

Doktori koji su u naučnom radu raskrinkali ovaj mit u stvari nisu morali mnogo da se potrude, pošto je nauka još osamdesetih godina prošlog vijeka ustanovila pravu istinu o Hunzama. Oni, kao i svako udaljeno pleme, vole malo da “zamaste” pred posjetiocima, a turista, između ostalog i zahvaljujući mitovima, ima mnogo. No nije samo “domaćinski” odnos posrijedi, pošto Hunze jednostavno ne mjere vrijeme kao ostali narodi – oni će rutinski reći da je “mnogo star” onaj koji ima više od pedeset godina. Što i nije čudno, s obzirom na to da je očekivani životni vijek kod njih, prema podacima sa pakistanskog popisa, 52 godine za muškarce i 52 za žene. Jednako kao i u svim drugim djelovima sjevernog Pakistana. Naravno, njihova ishrana se uglavnom sastoji od mesa, a dr Lif je samo zabasao u ljeto, kada “štekaju” hranu koja će im dobro doći preko zime.

Još 1996. u Njujork Tajmsu je objavljen veliki tekst Džona Tirnija, koji je putovao na granicu Pakistana i Kine kako bi se uvjerio svojim očima o istini. Vidio je život, onakav kakav jeste, i onakav kakav se nimalo ne dopada proizvođačima mitova.

“Kada sam otišao tamo, kako bih pisao o tajnama zdravlja Hunza, postalo mi je jasno zašto su svi to nazvali Šangri-La. Bilo je to najljepše mjesto koje sam ikada vidio. Pitome zelene terase bile su zaštićene od spoljnog svijeta snežnom piramidom nalik na mističnu planinu iz Hiltonog romana, i bilo je mnogo starih ljudi koji su mi djelovali prosvećeno, kao da su monasi iz Šangri-La”, počeo je svoj zapis Tirni.

Ali…

“Ali moja očaranost nije dugo trajala. Velika tajna o njihovoj dugovječnosti, ispostavilo se, bila je odsustvo bilo kakvih matičnih knjiga. Nepismeni starci nisu znali koliko imaju godina, i pretjerivali su najmanje deceniju ili dvije, što sam utvrdio kada sam uporedio njihova sjećanja sa istorijskim događajima. Hunze nisu imale neobičan broj stogodišnjaka, a njihov tradicionalni način života nije bio baš dobar recept za dobro zdravlje”, naveo je stručnjak i dodao:

“Planinski vazduh jeste djelovao dobro, ali ljudi su većinu vremena proveli u svojim straćarama od blata, udišući veoma zagađen vazduh sa ognjišta. Patili su od bronhitisa i mnogo drugih oboljenja, kao što su tuberkuloza, dizenterija, malarija, tetanus i kancer. Nedostatak joda u njihovoj ishrani izazivao je mentalnu retardaciju. Djeca su im proljeća provodila gladna. Najzdraviji su bili oni pripadnici plemena koji su živjeli u selima nadomak novog puta koji je izgrađen. Tamo su se kamionima dovozili hrana, vakcine, antibiotici, jodirana so, i pravili pravi dimnjaci”, piše Tirni.