Putevima hereze: Gruzijski pozdrav svemiru

Piše: Gorčin Dizdar, Fondacija Mak Dizdar

U Karsu su nam rekli da moramo do Ardahana, pa tamo hvatati autobus Istanbul – Tbilisi (48 sati vožnje) u 11 sati, „problem jok“. U Ardahan smo stigli u 10, autobusa nigdje, otišao jutros. Neki uposlenik na stanici, komunicirajući rukama, uspijeva nas nagovoriti da kupimo kartu do Posofa, gdje navodno ipak možemo stići autobus za Tbilisi. Stižemo u Posof, mjestašce visoko u planinama, petnaestak kilometara od tursko-gruzijske granice. Autobusa, naravno, ponovo nigdje. Nekim čudom jedan starac govori francuski, uspijevamo se dogovoriti da nas preveze do granice. Granicu prelazimo pješke, tamo nas čekaju dva pijana gruzijska taksista-zajebanta – dobrodošli u nekadašnji Sovjetski Savez!

Tbilisi – teško izbjeći superlative

Stižemo u Ahalcihe, što se izgovara sa kotrljujaćim „h“, slično francuskom „r“. U blizini Ahalcihea nalazi se manastir Sapara sagrađen u 10 vijeku, za čiji obilazak nažalost nemamo vremena. Gruzijci su, inače, pravoslavci, i to nevjerovatno pobožni – to je jedina zemlja u kojoj sam doživio da ljudi razgovaraju sa ikonama u crkvama. Priroda južne Gruzije je pitoma, djeluje slično planinskoj Bosni, sa nešto širim dolinama i nižim vrhovima. U mini-busu za Tbilisi prvi put čujemo fascinantnu gruzijsku polifoničnu muziku (odličan izbor ovdje), cjelokupni utisak idiličnosti narušava jedino katastrofalni toalet na autobuskoj stanici u Ahalciheu.

Gorčin Dizdar je magistar i polaznik doktorskog programa iz interdisciplinarnih humanističkih nauka na univerzitetu York u Torontu. U augustu 2011. godine sa Giustinom Selvelli, magistrom antropologije sa Venecijanskog univerziteta, putovao je istočnom Turskom, Gruzijom i Armenijom, tragajući za paralelama srednjovjekovne armenske i bosanske vizuelne kulture

A onda stižemo u Tbilisi, metropolu od milion i po stanovnika pri čijem je opisu teško izbjeći stereotipne superlative. Tbilisi leži u plodnoj dolini rijeke Mt'k'vari i ima suptropsku klimu i vegetaciju. Komunisti su stari dio grada ostavili gotovo netaknutim, čak ni neizbježna blokovska naselja u predgrađima ne djeluju „sovjetski“. Sam stari Tbilisi je jedinstvena mješavina nekoliko totalno različitih arhitektonskih stilova: u najstarijem dijelu ima perzijskih džamija i hamama, armenskih i gruzijskih crkava, sinagoga, kao i mnoštvo šarmantne, secesionističke centralnoevropske arhitekture sa poznatim gruzijskim rezbarenim balkonima i nizom pseudo-maurskih uticaja. Nekoliko avenija u centru pak djeluje kao da su usred Pariza - visoke, bijele, elegantne građevine sa bogato dekorisanim fasadama i velikim izlozima u prizemlju. Onda, kada se krenete penjati od rijeke uz okolna brda, beskraj istinski orijentalnih mahala sa kaldrmom i lijepim starim kućama.

Sa druge strane rijeke, preko koje vodi ultra-moderni most otvoren nekoliko dana prije našeg dolaska, nalazi se čitava ulica koja djeluje sjevernoevropsko-baltički – kasnije ćemo saznati da u Tbilisiju živi značajna populacija – ko bi rekao – Latvijaca... Pored njih, u Tbilisiju danas živi više od stotinu različitih etničkih grupacija. Od Armenaca, koji su u devetnaestom vijeku činili većinu populacije grada, nije ostalo mnogo, no ipak znatno više nego u Turskoj. Dva u svijetu možda najpoznatija Armenca – režiser Sergej Parajanov i kompozitor Aram Hačaturijan – rođeni su upravo ovdje.

Najsrdačniji domaćini na svijetu

Ali ono što Tbilisi čini najugodnijim iskustvom ovog putovanja su njegovi stanovnici, Gruzijci, najsrdačniji domaćini na svijetu. U nekoliko dana koje smo proveli u ovom gradu, imali smo čitav niz spontanih susreta i doživljaja, no jedan se svakako ističe. Dok smo se, hodajući uz cestu, vraćali sa kupanja na velikom jezeru poznatom kao „more Tbilisija“, zaustavilo se auto i dva mladića su nam, na engleskom, ponudila prevoz. U autu su uskoro počeli insistirati da im se pridružimo na piće (većina mladih Gruzijaca odlično govori engleski) jer, kako navodno kaže gruzijska poslovica, „gost je božji poklon“. Završili smo ispred supermarketa sa grupom studenata, ispijajući pivo iz plastične boce. Kada smo se nakon nekog vremena zahvalili i pokušali oprostiti pravdajući se glađu, jedan od novostečenih prijatelja predložio je da svi zajedno krenemo na večeru kod njega...

Oko 11 sati servirana nam je bogata večera od nekoliko obroka uz iskreno pravdanje da domaćini nisu očekivali goste. Najukusniji dio večere bilo je gruzijsko nacionalno jelo hinkali, punjena tjestenina donekle slična našim klepama. Pilo se izvrsno domaće vino koje Gruzijci ispijaju isključivo na eks i ča-ča, lokalni konjak neobičnog okusa (insistirali su, ipak, da se vino i ča-ča nikada ne miješaju). No svakom gutljaju prethodili su nevjerovatno emocionalni govori tamade – osobe izabrane da na određenu večer drži zdravice – posvećene precima, mrtvima, novorođenima i drugim temama koje nikako nismo očekivali od grupe mladića od tek nešto više od dvadeset godina. Konačno, na odlasku kući, jedan od naših prijatelja otkrio nam je da se bavi gruzijskim plesom i demonstrirao par karakterističnih pokreta... ovaj spektakularni ples teško je opisati, pa preporučujem ovaj snimak:

Gruzijci važe za starosjedioce Kavkaza; njihovi preci naseljavali su ovu regiju još u Neolitu, dok je prvo gruzijsko kraljevstvo osnovano u sedmom vijeku prije nove ere. U četvrtom vijeku, kao druga zemlja na svijetu (odmah poslije Armenaca, a prije Rimskog carstva) prihvatili su kršćanstvo, a uskoro zatim razvili i svoje vlastito pismo. Antropolozi 18. vijeka smatrali su da se prva ljudska civilizacija razvila upravo ovdje, pa je tako, na osnovu rasističke pretpostavke da je prvi civilizirani čovjek morao biti bijel, nastao u engleskom jeziku još uvijek korišteni naziv „Caucasian“ za ljude bijele kože. Među evropskim filozofima i orijentalistima 18. i 19. vijeka takođe je, iz meni nepoznatih razloga, dugo vladalo mišljenje da su Gruzijci najljepši narod na svijetu... to se možda takođe da objasniti činjenicom da su među tamnoputim Armencima, Turcima i Kurdima, Gruzijci jedini stanovnici Kavkaza sa „evropski“ bijelom kožom.

Podignuta desna ruka

U Tbilisiju nismo tragali za elementima bosanskog srednjovjekovlja, ali jedan je trag našao nas. U centru grada nalazi se veliki spomenik Vahtangu i Gorgosaliju, gruzijskom kralju sa kraja petog i početka šestog vijeka, legendarnom osnivaču glavnog gruzijskog grada. Kralj je prikazan u pozi nepoznatoj u standardnim evropskim predstavama svjetovnih vladara, no itekako znanoj svakome ko je vidio stećak: sa desnom rukom podignutom visoko u zrak, kralj kao da se želi srdačno pozdraviti i poručiti svoje dobre namjere prema onima kojima ide u susret. Smisao ovog gesta valjda je toliko jasan da ga je 1972. NASA ugravirala na ploču smještenu unutar svemirske letjelice Pioneer 10, upućene na beskonačni put u svemir kao poruka čovječanstva mogućim vanzemaljskim bićima. Nadajmo se da vanzemaljci neće imati pristupa bosanskohercegovačkoj literaturi o stećcima i njenim beskrajnim prepirkama o „istinitom“ značenju njihovih simbola....

Nalazeći se u kavkaskoj metropoli polako uviđam koliko je toga što mi ne znamo o korijenima naše kulture. Na uličnom štandu slučajno nalijećem na knjigu o tradicionalnim simbolima Dagestana, republike koja se nalazi sa sjeverne strane vrhova kavkaskih planina koje prelaze pet hiljada metara, unutar Ruske Federacije. Ostajem zapanjen: tu su jeleni, ljiljani, oranti, rascvjetani križevi... kao da je neko pisao o stećcima! Nažalost, knjiga ne nudi previše konkretnih informacija, tek par riječi o izuzetnoj raznovrsnosti dagestanskog stanovništva, koje obuhvata preko 30 etnolingvističkih grupa i 12 porodica jezika. Kasnije ću saznati da je zbog opšteg bezvlašća i nestabilne političke situacije putovanje Dagestanom gotovo nemoguće.... No i da nije tako, pitanje je koliko bismo mi u Bosni i Hercegovini još morali čekati da se neko ozbiljno posveti nepristranoj komparativnoj analizi naše medijevalne i dagestanske simbolike. I ovo putovanje koje opisujem, usput rečeno, omogućila je stipendija kanadskog univerziteta York; u Bosni i Hercegovini „autoriteti“ još uvijek smatraju da se odgovori na zamršena pitanja kulturoloških korijena naše zemlje i cjelokupnog Balkana mogu pronaći sjedeći u profesorskoj fotelji, da se sve što na svijetu vrijedi vidjeti može naći u akademskim knjigama.

Iako uzbuđeni zbog bliskosti konačnog dolaska do krajnjeg cilja našeg putovanja, Armenije, Tbilisi napuštamo teška srca. U Gruziji smo se već naslušali komentara o Armeniji i Armencima, mahom izuzetno negativnih. Kupujemo kartu za noćni voz Tbilisi – Jerevan i već na peronu željezničke stanice u Tbilisiju primjećujemo promjenu u atmosferi; ljudi koji čekaju voz djeluju neljubazno i nesretno. Razrooki kondukter (inače, kako ćemo vidjeti, izuzetno česta fizička anomalija kod muških Armenaca) bez riječi nas gura prema kupeu i voz konačno kreće... Par sati kasnije, stajemo na gruzijsko-armenskoj granici koja djeluje kao seoska željeznička stanica. Ispred voza nas dočekuje ogromni armenski graničar koji me doslovno vuče za ruku prema maloj kućici. Tamo nam izuzetno debela, prostitutski obučena i masno našminkana žena prodaje vizu, pri tome očigledno zbijajući šale na naš račun sa graničarom. Nekoliko sati kasnije stižemo u Jerevan, grad u kojem uskoro stičemo utisak da Sovjetski savez nikada nije propao. Taksista koji, kao i 90% njegovih kolega, vozi Ladu, pokušava nam naplatiti barem tri puta veću cijenu, srećom nas je „Lonely Planet“ upozorio da je to u Jerevanu uobičajena pojava...    

Prvi dio
Drugi dio