Danas je svjetski dan radija

Na današnji dan, Boro Kontić odaje počast svojoj 'teško uporedivoj ljubavi'- radiju.

Piše: Boro Kontić, Media.ba

Danas je svjetski dan radija. Medij koji je obilježio dobar dio 20-tog vijeka u 21. je vijek stigao kao njegovo već pomalo staromodno nasljeđe. Izuzet iz terora njegovog veličanstva slike, radio ipak još uvijek ima svoje obožavatelje.Vjerni su mu poklonici minimalizma. A ako ga iznevjere mnogi, preostat će valjda oni nevidljivi, anonimni što su u svako doba dana spremni javljati se u emisije uživo i, uzgred, nabijati prihode Telecomu. 

Historija radija 

Kolijevka radija je Amerika. Jedno od svojih modernih čeda (i čuda) zanjihala je 1920. godine. Protivno poslovičnom kašnjenju, ovdašnji, širi prostor je u ovom slučaju skoro pa promptno reagovao. Historija radija ovdje kreće od  Kraljevine SHS. Maja 1926. godine pokrenut je Radio Zagreb. Nakon toga Radio Ljubljana (1927.), pa onda Beograd, 1929. (Doduše, 1990-tih se ustvrdilo da je neka preteča radio programa u Beogradu započela još oktobra 1924.).

"Halo, halo, ovdje Radio Zagreb" - glas Božene Begović, 15. maj 1926.

Godinama smo učili da je prva radio stanica u BiH - Radio Sarajevo pokrenuta 10. aprila 1945. a onda smo, sa nekoliko decenija zakašnjenja, doznali da je 'Krugovalna postaja Sarajevo' počela sa radom 14. jula 1942. (na rođendan poglavnika Ante Pavelića) i sve vrijeme tokom II svjetskog rata u okrilju NDH emitovala program. Čula se u krugu od 300 kilometara oko Sarajeva. Svoj prvi direktni prenos, radio stanica iz Sarajeva, pod kontolom ustaških vlasti, uradila je iz Travnika, 19. decembra 1943. sa svečanosti predaje odlikovanja Zagrebačke konjičke pukovnije. Radio Sarajevo, koji se javlja slušaocima samo četiri dana nakon što su Titovi partizani oslobodili glavni grad BiH, svoj prvi direktni prenos radi iz Sarajeva. Treće zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenje BiH. 26. aprila 1945. Prenos je najavio spiker iz studija.

Prvi dani Radio Sarajeva: Đorđe Lukić Cigo, prvi tehničar i spiker. 10.aprila 1945. godine izgovorio je: "Ovdje Radio Sarajevo. Smrt fašizmu - sloboda narodu!" 

Orson Welles, emitovanje "Rata svjetova"

Početkom II svjetskog rata radio u teoriju medija ulazi kroz definiciju 'Master of disaster'. Radio je, dakle, 'Gospodar katastrofe', medij bez kojeg su rat i bilo kakva kataklizma nezamislivi.

Na ovim prostorima zlatne godine radija se bilježe 50-tih i 60-tih godina. Hronike kažu da je humoristička emisija 'Veselo veče' znala ulice gradova pretvoriti u avetinjski prazne. Muški dio publike je u vlasti radio-prenosa fudbalskih utakmica. Ko ih ne pamti, reći će mu se kroz antologijske scene Sidranovog - Kusturicinog 'Oca na službenom putu'.

Čuveni sportski reporter Mirko Kamenjašević i tonac Kićo Močević prenose utakmicu

Generacijsku pripadnost ovom fenomenu potvrđuje i turski nobelovac Orhan Pamuk. On poseže za grčkim terminom "ekphrasis" koji označava opisivanje slike riječima. Pamuk podsjeća da je krajem 18-og vijeka njemački književnik Goethe putovao u Italiju i, između ostalog, vidio sliku Leonardo da Vincija 'Poslednja večera'. Ljudi u Njemačkoj čuli su za tu sliku ali nisu imali pojma kako izgleda. I Goethe je bio prvi koji ju je u svom dnevniku iz Italije, opisao. Tako su, kaže Pamuk, i njega radio reporteri sa fudbalskih terena naučili ekphrasisu - da u isto vrijeme slušajući zamišlja sliku.

Osluškivanje i bilježenje zvukova

Imam lične razloge odavanja počasti današnjem danu. Na radiju sam proveo skoro dvije decenije. Napustio sam ga kad sam shvatio da je praksa dugogodišnjeg učenja i razumijevanja medija zamijenjena presavijenom preporukom iz centrale SDA. 

Ali, nešto će ostati nepromijenjeno. Radio je ljubav teško uporediva. Jedne sam godine snimao dokumentarac o Tetovu, naselju nedaleko od Zenice. Teško se i sporo probijala istina da se radi bukvalno o ekološkom zločinu prema ljudima MZ Tetovo. Pripremam radio dokumentarac i sa toncem obilazim naselje. Vodič nam je predstavnik mjesne zajednice i jednostavno nema riječi da opiše jad u kojem žive. Gleda u nas kao u ljude koji će tu strašnu poruku prenijeti svijetu. Čini mu se da bi bilo najbolje da nam sve ispriča koristeći strane svijeta.

''Evo gledajte'', jada nam se i pokazuje rukom ka željezari Zenica. ''S ove strane nas iz ovih dimnjaka zasipaju dimom i prašinom''. ''Odavde'', pomjera se cijelim tijelom i pokazuje na ogromne kamione koji sporo kreću od željezarskih kapija prema Tetovu. Iznad sela je napravljeno odlagalište koje se bukvalno puši. ''Ovi nas svaki dan ubijaju'', dodaje i pomjera se ponovo u prostoru da bi pokazao u trećem pravcu - gradskom smetljištu iznad naselja. Na kraju se rotira prema četvrtoj strani svijeta. ''Šta je tamo'' pitamo hladnokrvno, poslovno. ''Rudnik'' govori naš vodič, ''stalno miniraju, ne može se živjeti''. Kružimo i mi pogledom a posebno osluškujemo zvukove. Sipljivo dahtanje željezare, zvuk teških kamiona, krikove ptica koje riju po smetljištu i očekujući eksploziju najavljene mine konstatujemo: ''Super. Odlično''. 

''Pa đe je odlično'', stao čovjek i gleda nas zapanjeno, ''ubi nas''. 

''Radio. Baš korisno''

Radio je medij uglavnom hvaljen. Hvaljen ali i zanemaren. Zanimljivo, nikad kuđen, kao recimo TV. Jednu od pohvala radiju izrekla je ako je vjerovati filmu i famozna ''čelična lady'' koju maestralno igra Meryl Streep.

''Radio. How useful'', ove riječi izgovara Margaret Thatcher na odlasku sa položaja britanskog premijera 1990. godine. Gleda u kutiju, oproštajni poklon zaposlenih u kabinetu. ''Radio. Baš korisno''. Ista je glumica odigrala još jednu 'radio' scenu. Ovdje je u ulozi domaćice, u filmu ''Mostovi okruga Madison''. Dok fotograf iz National Geographica jednom rukom drži volan, a drugom pokušava da pronađe radio stanicu koja svira blues, ona, pokazujući rukom prema skali radija, rutinski izgovara ''To je na 1440''. Tako danas valjda neka ovdašnja Frančeska reaguje tek na kakvu TV sapunicu. U svako doba dana i noći zna koja je na kojem kanalu.