U Sarajevu ukopan glumac Davor Janjić: 'Spavaj, brate. S tobom je bilo tako lijepo'

Poznati bh. glumac Davor Janjić ukopan je danas na sarajevskom groblju Bare.

Od vrhunskog glumca na posljednjem ispraćaju oprostili su se brojni članovi porodice, kolege i prijatelji.

Davor Janjić je preminuo 28. novembra u Beogradu, na Voijno-medicinskoj akademiji.

Trending

Nenad Marković objavio fotografiju i poručio: 'Ovo je Bosna'

Na posljednjem ispraćaju bio je i poznati bh. novinar i pjesnik Ahmed Burić, bliski prijatelj Davora Janjića.

29.11.22. 12:30

Preminuo bosanskohercegovački glumac Davor Janjić

Burić se od Janjića oprostio prigodnim riječima.

Njegov govor na oproštaju prenosimo u cijelosti:

"Dragi Davore.

Ti bi sad sigurno rekao: ti kao pisac, ne bi smio neoprezno ići s tautologijama, ti znaš da Davor znači „dragi“, nema smisla da ponavljaš. Kao što znam da bi se smijao kad bi vidio da je vijest o tvome odlasku na jednom ovdašnjem čitanom portalu objavljena u rubrici „zabava.“ Volio si paradokse, i mislio da u njima ima najviše životne istine. To, i ne samo to nas je spojilo. Imao si dušu koja je letjela svemirom. I nepogrešivo znao šta je pravo, a šta lažno. U umjetnosti, pogotovo.     

Prema nekakvim planovima, ovaj su se tekst, i ovaj skup trebali dogoditi kasnije. Malo kasnije, ti bi rekao, oduvijek gledajući svijet sa te smješnije, dakako, i ciničkije strane. U posljednje vrijeme nervirao te je slab kvalitet humora u ovim divljim društvima, nastalim na ruševinama jedne zemlje u kojoj si ti - u vrijeme kad se ona već počela urušavati – započeo karijeru jednog od najreprezentativnijih glumaca.

Tvoj izvorni talent, intelektualna radoznalost i statura dječaka u kojem se sastaju ljepota i proturiječnosti, kao da su bile idealno mjesto susreta na kojem se rađa jedan bitan lik, pojava koja će prije zakonskog punoljetstva očarati svojim znanjem i umijećem. Izgledalo je da tim putem ideš suvereno, od dramskih sekcija u osnovnoj školi, preko radijskog Studija, Akademije, prvih filmskih i pozorišnih uloga, i nagrada.

Danas, ta imena kao što su Sedam sekretara SKOJ-a, ili nagrada „Oslobođenja“ za najboljeg glumca tako malo znače, a u općoj devalvaciji izgubila su se i priznanja kao što su Grand prix America ili FIPRESCI nagrada za doprinos filmskoj glumi. Svijet se u svojoj sebičnosti, unatoč činjenici da je ljudi sve više, nekako naglo smanjuje, i u njemu ostajemo sve više sami. Mi, ovdje okupljeni, svakako, jer će tvoj odlazak biti nemoguće nadoknaditi: ti si bio zvijezda, pali anđeo nevremena, i teško će, ponekad i nemoguće biti racionalizirati tu činjenicu da nisi tu. 

Život koji prolazi, tu gdje jesmo, kao da svakim danom uzima komad po komad dostojanstva, da bi nas na kraju sveo na broj, onaj koji završava ovdje, gdje su skoro svi moji bližnji. Istovremeno, taj grad kao da je sve manje naš, klaustrofobija, pohlepa, divlji kapitalizam i nasilje nas tjeraju iz njega, svi iznova, i svaki dan propitujemo odluku o životu u njemu. Ali, ti s te strane nisi imao dilemu. Bio si Sarajlija, i to na onaj način kao što je, recimo, to bio još jedan čovjek rođen u Tuzli.

Riječ je, naravno, o Mirzi Delibašiću, kojem je godišnjica za tri dana, i na čiji je grob nekolicina nas svratila prije nego smo se došli oprostiti od tebe. Kao da živimo u vremenu u kojem je važnije zašto da se nešto ne učini, od toga zašto bi nešto trebalo učiniti. 

U tom smislu se neki od nas pitaju jesmo li mogli više i bolje učiniti i za tebe. Barem onoliko koliko si ti učinio za sve one koji su te gledali na filmu ili u pozorištu. Ti si volio bistrinu. I brzinu. Kazivanje o pojavama i stvarima bez uvijanja, i ravno u glavu. Zato sam skoro i siguran da ti ne bi bio protiv što ovaj tekst poprima ovaj ton i što ovdje, pred tvoj odlazak, govorim protiv licemjerja u kojem živimo. Ti nisi pristajao na to da gledaš stvari iz vizure ostrašćene većine: tvoj pogled je bio drukčiji, kompleksniji, nijansiraniji. 

Preslab za ovaj svijet. 

Sjećam se kako si me na početku novinarske karijere, tebi je tada bilo devetnaest, a meni dvadeset i jedna, bukvalno natjerao da odemo u predizborne štabove svih, kako ih danas zovemo lijevih stranaka, da se pokuša organizirati nekakav prosarajevski, probosanski front koji bi ljude zaštitio od nadolazeće katastrofe. Govorio si: „Hej, ovdje niko ništa ne konta, ovo sve ide u katastrofu, ovdje će rat, a ovi se ponašaju kao da se igraju s nečim. Daj da nešto poduzmemo.“ 

Nismo mogli puno. Baš kao u jednoj od tvojih najdražih tekstova Andrićevom „Razgovoru s Goyom“: Živeći među ljudima, ja sam se pitao stalno zašto je sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno, bez odbrane i nepovezano u sebi, tako zazorno društvu svih vremena i tako strano većini ljudi. I došao sam do ovog zaključka. Ovaj svet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu, našlo se tu nekim slučajem, kao što se civilizovani brodolomci sa svojim odelom, spravama i oružjem nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom, naseljenim zverovima i divljacima. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma.“ Sve što smo radili nakon toga jeste skupljanje krhotina, život nas je po dramatičnom odlasku iz Sarajeva ponovo spojio. U Ljubljani, gdje smo obojica, svaki na svoj način, u različitom trajanju, ostavili dio srca i biografije.  

Svaka generacija misli da je njena mladost posebna. Naša jeste, utoliko što je ukradena. Ona je, zapravo, poput neke slike velikog starog majstora koju niko nikada nije vidio, jer je vlasnik ne smije pokazati, znajući da će tim aktom zauvijek ostati obilježen kao suučesnik u zločinu. Nad svima nama. Naša je mladost izgorjela u požaru, u onoj vatri u kojoj si sagorio i ti, ne mireći se sa postojećim meritumom. Zahvaljujući svome porijeklu, tvojima Nadi i Žarku koji su te tako vaspitali, bio si univerzalist, suštinski protivnik nacionalizma, i ateist. Bosanac, Srbin, Hrvat, Slovenac, Jugoslaven, u onom značenju koje znaju samo oni koji istinski i duboko nose taj osjećaj. Oni drugi, koji su prezreli da su to ikada bili – a mnogi od njih su se često zaklinjali u to kad je to bilo kurentno – oni su danas najčešće važne karike u lancima kojima smo ovdje okovani. 

I koje iz vlastitog kukavičluka i komocije ne možemo prekinuti.

29.11.22. 18:20

Dragan Bursać povodom smrti glumca Davora Janjića: 'Putuj u ljepša prostranstva, dobri moj!'

Ti si bio protiv ropstva takve vrste. I imao nepogrešiv refleks za slabijeg, za to ko je žrtva, i ko pati. Ta empatija nije bila hinjena, nego stvarna, i zato je tvoja popularnost i bila tolika: ljudi su prepoznavali iskrene emocije. S druge strane, i dubina ponora pred kojim si se našao, bio je neka vrsta vapaja samouništenja. Kao da je ona Brechtova „ne treba se vezati na dobro staro, nego na loše novo“ u tvome slučaju pala na plodno tlo, ali i to si, uz pomoć roditelja i manjine onih koji te nisu htjeli ostaviti – pobijedio. Toliki dobiju drugu, ili nikad ne znamo, hiljaditu šansu, i za tebe je izgledalo da si tu, ponovo si bio s nama. Počeo igrati i vraćati životnu radost, ponovo biti Davor. Dragi. Čovjek s hiljadu lica, ali jednim srcem i osmijehom koji je znao otopliti i najledenije situacije. Naš Davor.

 Spavaj, brate. Za sve one neprospavane noći koje smo proveli i sve one zore koje smo s pjesmom dočekivali. Za mene i dobar dio svih nas ostat ćeš anđeo koji je pao, jer ga krila, jednostavno više nisu mogla nositi. Previše je bilo onoga što ih je podrezivalo, skraćivalo, išlo vatrom na njih…  

I sada, stoji ta praznina. Svijeta, otvorenog groba, praznina u dušama svih nas. 

Možda je sve oko nas martirij bez nadzemaljske utjehe. 

A možda ti nas sve vidiš, i krajičkom osmijeha pokazuješ da ti je drago da si nas konačno sve okupio.

I da sada trebamo nastaviti, s tobom u srcima. 
Bez tebe među nama. 
Neće biti lako.
Jer je s tobom bilo tako lijepo", kazao je Ahmed Burić.  

Davor Janjić je rođen u Tuzli 18. novembra 1969. godine.