Ramona Lukić: Straha nema, želim ponovo u Afganistan, BiH sam uvijek na raspolaganju

Ramona Lukić, narednik I. klase OS BiH, jedna je od vojnikinja iz Bosne i Hercegovine koja je našu zemlju predstavljala u mirovnoj misiji. Njena prva misija bila je u Afganistanu.

"U prvu mirovnu misiju otišla sam u kolovoza 2015. godine. Otišla sam u Afganistan u Mazar-i-Sharif, bazu Marmal. Vratila sam se u ožujku 2016. godine. Dobrovoljno sam se prijavila za odlazak u Afganistan. Davno još 2000. godine sam potpisala da sam suglasna da sudjelujem u bilo koju mirovnoj misiji, kao predstavnik Bosne i Hercegovine", kaže Lukić i ističe kako je odlazak u Afganistan bio jedno lijepo iskustvo:

"To su neka nova iskustva i upoznavanje ljudi iz svih dijelova svijeta, upoznavanje s novim kulturama koje ovdje nikada ne bih imala priliku da susretnem. S druge strane motiv je novac, ali prvenstveno to neko iskustvo. Ja ne mogu da nađem riječi da to opišem. To svi pripadnici Oružanih snaga priželjkuju. Jako je lijepo kada si u okruženju sa 21 nacijom iz svih dijelova svijeta. Jedno jako lijepo iskustvo", dodaje Lukić.

Pripadnicima Oružanih snaga Bosne i Hercegovine nije bio dozvoljen izlazak iz baze Marmal, a Lukić kaže kako se nije susrela s opasnim situacijama u Afganistanu.

"Mi smo sudionici i dajemo doprinos s ljudstvom u određemom dijelu. Kao pripadnik Oružanih snaga BiH nemamo odobrenje da izađemo iz baze i sve vrijeme smo proveli u bazi. Sve ovisi od onoga što potpiše država s NATO-m. Nismo napuštali bazu i nije bilo nekih opasnih i rizičnih situacija. Za nešto više od pola godine dogodio se samo jedan bombaški napad 20-ak kilometara od baze, tako da nije bilo opasnih situacija", ističe Lukić.

U Afganistan je otputovala iz Zagreba, a već po dolasku u Mazar-i-Sharif doživjela je svojevrsni šok.

"Pored baze ima aerodrom na koji slijeću i civilni avioni. Slijeću i vojni, ali je to civlni aerodrom. Meni je to bio mali šok. Svake minute avioni polijeću i slijeću. Svjetske avio kompanije. Uglavnom taj zračni promet je jako živ. Mi idemo s Hrvatima, Crnogorcima, Makedoncima i Albancima i kreće se iz Zagreba. Leti se iz Zagreba i direktno se slijeće na aerodrom.

Let civilnim avionom i vojnim avionom C-17 se ne može porediti. On je ogroman, tu mogu stati tri tenka. Zadnji dio je osiguran za opremu i teret. Baza kao baza nije prevelika. Ima nekih ljudi koji ne mogu podnijeti da su šest mjeseci u nekom ograničenom prostoru. Meni osobno nije smetalo. Tu imate sve. Hranu, smještaj, vešeraj, sve vam je osigurano. Imate knjižnice, videoteke, ima par kafića, teretane. Svako zasebno može sebi upotpuniti slobodno vrijeme. Ljudi većinom idu u teretanu i trče. Bazu ne možemo napustiti ni u slobodno vrijeme", kaže Lukić.

Ipak imala je priliku da upozna Afganistance, s obzirom na to da brojni lokalci rade u bazi.

"U bazi rade lokalci i rade na poslovima održavanja. Isto tako ima jedan mali dio, kao pijaca. Tu su Afganistanci i iznenađujuće je da su jako dobri sa stranim jezicima. Dosta jezika govore. Naš jezik pričaju bez problema i zovu nas zemo. Nisu oni tako loši, bar oni koje sam ja upoznala. Mentalitet je različit, mnogo drugačiji nego naš. Ljudi lošije žive nego mi, ali su stvara se dojam, nekako zadovoljniji. Nevjerovatno je vidjeti te proizvode koje oni prodaju na pijaci i koji su ručno rađeni. Recimo ima jedna vrsta korpe koja je spojena, izgleda kao teka. Kada je razvučete izgleda kao korpa, ima i ručku i sve. To je napravljeno iz jednog komada drveta. Potom nakit kako izrađuju, od kože, krzna, pa njihovi tepisi. To zaista izgleda prelijepo", ističe Lukić.

Koliko je oprema i oružje s kojim ste se susreli napredno i moćno?

"Vjerujte da je moćno. Moćno je iz tog razloga što te zemlje cijene svoju vojsku, ulažu u opremu i obuku. Radili smo s nekom opremom koja kod nas neće doći još dugo. Kod nas, kada pročitate komentare o vojsci i pripadnicima Oružanih snaga nije teško zaključiti, a stvara se takav dojam da većina ljudi ne voli vojsku. Ne vidim razlog zašto, izuzev kada su požari, poplave, snijeg... Samo u ekstremnim situacijama vojska je poželjna, a u drugim rijetko kada. Smatraju nas kao neko opterećenje zemlji. A samim tim što mi sudjelujemo u tim misijama mi radimo promociju svoje zemlje. Svaka zemlja ima svoj nacionalni dan i tu se prezentira kultura, jezik, hrana, mjesta. A kroz razgovore i komunikaciju s ostalim ljudima i nacijama oni postanu zaintrigirani. Dosta njih je reklo da će sljedeći godišnji odmor provesti u Bosni i Hercegovini. To je besplatna pozitivna reklama", kaže Lukić.

Osam pripadnika Bosne i Hercegovine prezentiralo je našu državu u bazi Marmal tijekom nacionalnog dana.

"Od svih tih zemalja naš nacionalni dan bio je možda i najposjećeniji. Prezentirali smo naše domaće proizvode. Potrudili smo se da restoran u bazi napravi našu hranu. Osigurali smo video materijal i tako prezentirali turističku ponudu. Prezentirali smo zanimljive destinacije za strance i proizvode koje smo predstavili. Može se reći da je se većina složila da je rakija bolja nego viski. Bilo je jako uspješno, u odnosu na neke kojima nije došlo ni 50-ak ljudi. Naša prezentacija bila je puna, nisu mogli stati svi koji su htjeli doći. To postignete kroz razgovore s ljudima, jer svi mi volimo pričati o svojoj zemlji. Neki nas još uvijek smatraju svojevrsnim plemenom i onda kada se pojavimo mi shvate da su imali pogrešnu percepciju. Moram reći da smo tokom misije proslavili i Bajram, katolički i pravoslavni Božić i zaista je to bilo jako lijepo", kaže Lukić.

U bazi Marmal Lukić je imala priliku da upozna i druge nacije, a poseban dojam ostavili su Mongoli.

"Tu se susrećete s ljudima koje nikada niste sreli. Navest ću kao primjer Mongole. Čudni su i imaju nekakav nevjerovatan odnos s drugim ljudima. Ako ste im učinili uslugu, do groba ste ih kupili. Nema veze na kojoj strani svijeta se nalazite. Kada je bio njihov nacionalni dan, oni su iznijeli nekakav čaj koji je njihov specijalitet. To je neko meso koje se drži do faze raspadanja i to ima užasn miris. Onda to meso stavljaju u mlijeko i stoji jedan period a nakon toga ga piju.

Jedan kolega iz Hrvatske je to probao da ih ne uvrijedi. Zahvalila sam im se i rekla da zaista ne mogu. A recimo, ako ste kod Afganistanaca negdje, velika je uvreda odbiti nešto, a dešavalo se da im daju čaše koja nikada nije oprana. Samo je rukom obriše i sipa vam čaj, a ti to moraš piti. Kada ti naspe čaj, onda pij. Jedan kolega je ispričao kako je pio sa strane gdje je ručka nadajući se da niko nije tako pio", kaže Lukić.

Povratak u svakodnevnu radnu rutinu u Bosnu i Hercegovinu za Ramonu Lukić nije bio jednostavan i kaže kako bi vrlo rado otišla u još jednu mirovnu misiju.

"Nije bilo jednostavno vratiti se u ovu radnu rutinu. Sutra bih opet otišla u Afganistan i želja mi je da ponovo idem u Afganistan. Imam u planu da idem opet u misiju. Nadam se na jesen, a ako ne onda početkom sljedeće godine. To nije ništa strašno, jeste to ratno područje, ali mi smo ovdje gore stvari proživjeli od odlaska u bazu. Moj sin je veliki, oženjen je. Ima trenutaka kada nedostaje kuća i obitelj. Straha nema. Stvarno me nikada nije bilo strah. Možda sam i budala, jer kažu da se samo budale ne boje. Možda mala neizvjesnost postoji i strah da nećete biti uspješni u poslu. Međutim za 10-15 dana naučiš sve i vrlo je jednostavno", kaže Lukić.