Srbijanski pisac Stefan Simić o nasilju nad ženama: 'Parolama se ne mijenja ništa, samo borbom'

"Bosanska žena je bosanska žena. I ko nije volio i upoznao bosansku ženu, kao da nije volio ni Bosnu ni ono najljepše od Bosne..." napisao je Stefan Simić.

Dio pjesme "Bosanske žene" odlična je uvertira u razgovor o današnjem društvu i pojavama koje nas okružuju.

O ljubavi prema Bosni i Hercegovini, aktuelnoj političkoj situaciji u regionu, važnosti žena i zaštiti njihovih prava te perspektivnijoj budućnosti za portal Radiosarajevo.ba govorio je Stefan Simić, srbijanski pisac i sociolog.

Trending

Osuđen diler narko kartela čiji je šef državljanin BiH: Prodao oko 80 kilograma droge

04.09.22. 22:36

Srbijanski pisac Simić nakon pobjede BiH: "Setih se Mirze Delibašića. Ovo je za sve njih"

Radiosarajevo.ba: Javnost Vas prepoznaje kao pisca, pronašli smo podatak da Vaš rad prati preko 100.000 ljudi, kada ste Vi otkrili da posjedujete talenat?

Simić: Negdje u srednjoj školi, u svojim samoćama, javila se potreba za nečim dubljim, plus unutrašnji osjećaj da se progovori o onome o čemu se ćuti, na jedan drugačiji način.

Radiosarajevo.ba: Književne večeri održavali ste u Beogradu, Zagrebu, Splitu, Podgorici, Banjoj Luci, Sarajevu, Skopju, Novom Sadu… šta je zajedničko ljudima koji Vas dolaze slušati?

Simić: Većina me je čitala ranije, prvo su došli tekstovi u te gradove, pa je onda nešto bilo organizovano. Povezuje ih pojačana empatija, bavljenje sobom, lijepa riječ, traganje za odgovorima, prkos besmislu i vjera u čovjeka, ne ne znam kakva, ali nisu još uvijek ubijeni u pojam.

Radiosarajevo.ba: Po struci ste sociolog, kako objašnjavate činjenicu da prostor bivše Jugoslavije, danas ima iste brige i probleme?

Simić: Kaže Balašević "svijet ne možeš pjesmom spasiti", a ja ne znam drugačije da ga spašavam. Pjesmom, nastupima, humorom, emocijom. Problemi su svuda isti, otuda i takve reakcije. Kada nastupam prilagođavam repertoar, ali i da to ne radim, ljudi slično reaguju, što mi imponuje, jer dokazuje da nije ključ u nacijama, religijama, nego u ljudima, i u prostorima ljudskog, koji su beskrajni.

Radiosarajevo.ba: U Bosni i Hercegovini nedavno je završena predizborna kampanja za Opće izbore, mnogi su komentarisali sličnost s kampanjom koja se vodila u Srbiji. Kako Vi na to gledate?

Simić: Mnogo manipulacije, malo istine, čak i ono što je možda najbliže humanom čovjeku, da bi uopšte dobilo priliku nešto da uradi, mora da pravi ozbiljne kompromise. Divim se ljudima koji su imali šanse da napuste ove prostore, a ostali su, spremni da nose breme svih problema, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje se, paralelno, pričaju tri različite priče, u istoj državi. Samo objedinjavanje daje šansu normalnom životu, podhranjivanje nacionalizama vodi daljem razvoju kolektivne paranoje.

Što se tiče izbora, toliko je propagandna mašinerija napredovala, da to više nema veze sa politikom kakvom je zamišljamo, sukob ideja, to su sada sukobi interesnih grupa, nalik klađenju, gdje svako uloži nešto, i što se više uloži, više se očekuje. Umjesto da živimo svoje živote, politika je postala dio svega, da ni čistačicu više ne možemo da zaposlimo bez posredstva stranaka. Više nema one priče, čiji si? Svoj sam. Nego u kojoj si stranci. Sve je manje ljudi van svega toga, ima ih, ali su baš na udaru, jer se očekuje da se priklone nekom taboru, a cijena je pristajanje na ono na šta nisu spremni. Srećom, mnogi odolijevaju, i to su ljudi sa kojima se uglavnom družim.

Radiosarajevo.ba: Često ste u BiH, koliko zajedničkog iz Vašeg ugla ima zemlja iz koje dolazite s Bosnom?

Simić: Srbija je "ubijeno" društvo, kao društvo, mi možemo da pričamo o pojedincima, ali to je nešto drugo. Nema više spontanosti. Zato je Pravda za Davida i mogla da bude u BiH, a ne u Srbiji, gdje bi je ugušili za pet dana. U Srbiji je narod ozbiljno izmanipulisan, da to nije lako gledati, i osim na riječima, suštinski, sve ide ka idiotizaciji stanovništva. Kladionice, banalna muzika, frustracije, emotivna zanemarenost, pasivna agresija koja malo malo, pa eksplodira. Ni BiH nije daleko od toga, o siromaštvu i da ne pričamo, ljudi su taoci sveopšte pljačke gdje i sami, da bi preživjeli, pristaju na mnogo šta što je ispod časti, pravdajući se onim – to je posao. Srećom, još uvijek ima duše, ljudskih momenata, ali sve su to cvjetovi na betonu, koji daju nadu, samo što je to premalo za nešto više, čemu se nadamo.

Radiosarajevo.ba: Otvoreno kritikujete vlast u Srbiji, da li ste zbog toga imali problem?

Simić: Vjerovatno da jesam, mada se toliko danas brzo živi, da više ni ne znam jer se potiskuje ili zaboravlja, i ide dalje. Saznam da me negdje nisu zvali zbog toga, saznam tek kasnije. Kada čovjek navikne da se bori, progovara o svemu, problemi su neminovni. Posebno što su nastupi otvorenog tipa, svako može da pita, komentariše, sto ljudi, sto ćudi, o društvenim mrežama i da ne pričam, nekad nema dana da neko ne izvrijeđa ili zaprijeti, navikao sam na to, pa se i ne obazirem.

Stvari su tako postavljene, da ako ste kritični, vi ispadate iz priče, jer mora da se stvara taj privid o uspješnosti svega, i ko ne želi da učestvuje u tom zamajavanju javnosti, ili poltronisanju vlastima, nije poželjan. Nije problem biti ni slobodan građanin, problem je što je sve manje ljudi koji vas čuju, a i oni koji vas čuju su nemoćni. To je najgore, atmosfera sveopšte nemoći, u kojoj se stalno traže i čekaju spasioci, pa kada ih nema među ljudima, traži se na nebu, ili u srednjem vijeku, što je već u domenu iracionalnog ili naučne fantastike. Popularnost teorija zavjere na ovim prostorima, kao i opskurnih emisija, dokaz je toga. Što je nešto veća budalaština i izmišljotina, ima veće šanse u javnom prostoru, na šta nasjedaju ljudi lišeni bilo kakve odgovornosti. Mi još uvijek ne znamo koliko nam je ljudi stradalo za vrijeme pandemije zbog sluđenosti građana sa svih strana, tu se vidjelo na koliko smo niskom nivou svijesti i koliko smo podbacili.

Radiosarajevo.ba: Odakle dolazi Vaša ljubav prema Bosni i Hercegovini, zbog iste Vam je i blokiran profil na Facebooku nakon jedne objave?

Simić: Osjetio sam se sa tim ljudima, a kada se pokrenu emocije, teško ih je stišati. Poprilično nastupa, susreta, tekstova, koje su izrodile neka prijateljstva. Ljubav se rodila spontano, kao neka varnica, koja se proširila, i priznajem da mi prija iako nisam neko ko to na bilo koji način koristi. Gledam da usrećim koliko mogu, i koga mogu, i onda se sklonim. Politikom se ne bavim, osim u samodbrani i u čuvanju zdravog razuma. Naravno, volio bih da se humana riječ dalje čuje, i da ljudima objasnima da postoji i nešto drugo, drugačije, ali u buci svega postojećeg, u beskrajnoj ponudi svega, i svačega (da ne kažem ničega) ono što nudi realnu alternativu ima male šanse.

Radiosarajevo.ba: Bosna je česta tema u Vašim pjesmama, čak su i Bosanke dobile pjesmu koja je posvećena njima?

Simić: Pronašao sam nešto univerzalno u "Bosanskim ženama", posebno u načinu na koji su mi prišle, mislim na toplinu, nježnost. Bilo je tu nekih ljubavi, simpatija, i ono lično sam prenio na teren opšteg. To je jedan od tekstova koji se često traži, da ga pročitam, ne samo u Bosni. Dobra pjesma je dobra pjesma, o čemu god da je napišeš, više me brinu loše pjesme, koje imaju milionske preglede na Youtubu, a ne nude suštinski ništa.

Radiosarajevo.ba: Nažalost, jedan od problema koji dijelimo je i zlostavljanje žena, nedavno su ispred Informera u Beogradu održavani protesti, zbog intervjua sa višestruko osuđivanim silovateljem, mislite li da protesti mogu nešto promijeniti?

Simić: Protesti načelno mogu da promijene, ali suštinski malo toga, jer oni koji čine nasilje žive u svojim makro svijetovima i do njih to ni ne dolazi. Slično vam je kao kada se u pozorištu napravi anti-ratna predstava, a predstavu gledaju oni koji se sa tim slažu, umjesto onih kojima je namijenjena. Tako i sa protestima, koji su pozitivna stvar, ali šireg odjeka, tamo gdje treba, nema. Muškarci koji čine nasilje su "ispušteni" ljudi, na mnogo osnova, od porodice, škole, društva, generalno, kako do njih mogu da dopru neki tamo protesti? Oni osnažuju žene, međusobno, i, nažalost, samo stvaraju još veću distance i razlike u društvu, da će da se traži nasilje svuda, i tamo gdje ga nema. Stvari su se izmakle kontroli, savršeno razumijem ženske inicijative, međutim bez emancipacije na dubljem nivou, samo će se stvarati još veći razdor. Ispred Informera ne treba protestvovati, nego ga ukinuti. To je novina koja nikada ništa dobro nije uradila za ovo društvo, čista propaganda, koja nije imala milosti ni prema kome.

Radiosarajevo.ba: U Bihaću je prošle sedmice suprug udavio svoju ženu u zajedničkom stanu i njihovo dijete ostavio bez majke, komentari na društvenim mrežama bili su poražavajući. Koliko nam to govori o današnjem društvu?

Simić: Komentari na društvenim mrežama su slika i prilika društva, i tamo se kaže ono što se misli, po tome se vidi relativizacija svega, a ujedno i emotivna osakaćenost tih ljudi. U Srbiji je prije desetak godina momak ubio Kseniju Pajčin, vremenom je slučaj relativizovan, da je na nju prebačena krivica. Mašta može svašta, a maštu podstiče patrijahalni model mišljenja, gdje su u startu poznati krivci. U prijevodu, žena je uvijek kriva, i taj socijalni pritisak koji žena podnosi u današnjem vremenu je stravičan. Od obrazovanja, rođenja djece, partnerskih odnosa, posla, da na to sve liči, samo ne na idilične odnose.

Radiosarajevo.ba: Žene u BiH, također su odlučile izaći na proteste. Između ostalog, jedan od zahtjeva je uvođenje femicida kao krivičnog djela u sve zakonske i podzakonske akte. Kako je zakonski definisan femicid u Srbiji?

Simić: Žene najčešće stradaju u "privatnom" prostoru, muškarci u javnom, što dokazuje presudnu ulogu rodnog faktora. Također, kod ubistava žena, jasno se vidi, da je dobar dio njih, prijavljivao nasilje u porodici. Samo, postavlja se pitanje, koliko tu mogu institucije? Ovdje govorimo o ljudima koji nisu svjesni zakona, i o posljedicama razmišljaju tek kasnije. Na duže staze, daleko je pametnije ponuditi razne alternative braku, a ne sve svijesti na brak kakav "mi" znamo, koji je, represivan, sam po sebi. Redefinisati brak, znači dati šansu društvu, samim tim i pojedincu, da otvorenije gleda na sve to, u protivnom, sve se svodi na partnerski odnos "do kraja života", i u tim relacijama, u okolnostima kakve jesu, porodično nasilje postaje "normalan" način ponašanja. Samo "svađa", "šamar", "bacanje na pod", više nisu patološke pojave, nego izgovori koji opravdavaju mnogo šta. Bez promjene društva i društvenih odnosa, gdje će na jedan kvalitativno nov način biti promijenjen pristup prema ženi, a i životu, generalno, teško da će stopa nasilja biti smanjenja. Sa jedne strane imamo sve agresivnije filmove, reklamnu industriju, poredak koji se zasniva, zarad svoje reprodukcije, na uništenju, sam način života koji je destruktivan, a sa druge strane pozivamo se na nenasilje. To je kao gasiti požar benzinom.

Radiosarajevo.ba: Primjećujemo kako se žene na prostoru bivše Jugoslavije solidarišu između sebe, mislite li da to može jednog dana dovesti do pomirenja na političkom polju?

Simić: Teško, ne solidarišu se žene, nego se solidarišu emancipovane žene, a to je samo djelić društva. Ogroman dio žena uopšte nema razvijenu svijest o tome, i negativno u društvu svodi na pojedinačne slučajeve. Žene su masovno postale žrtve pseudo znanja, banalne industrije zabave, kultura se svela na trivijalno, aktivizam nije nešto što se podrazumijeva, više je neka vrsta ekstravagancije. Da bi došlo do pomirenja, treba stvoriti takve društvene uslove, tačnije ukinuti sve ono što neprekidno proizvodi sukobe, a to je humanistička revolucija, koja će dovesti u pitanje uzroke nezadovoljstva, a to je poredak koji od svega, ali od svega, pravi izvor profita. Stvari uopšte više nisu u sferi razuma, nego iracionalnog, komercijalnog, i parolama se ne mijenja ništa, samo borbom. Svi osviješteni ljudi treba da budu na tom frontu, a ne samo žene, jedino tako je moguće promijeniti način života, koji je ključ.

Radiosarajevo.ba: Vaša poezija je većinski posvećena ženama, o njima pišete s puno poštovanja i emocija, s druge strane, postoje ljudi koji misle da se žene mogu posjedovati kao komad odjeće. Šta mislite, zašto pojedini muškarci i dalje na žene gledaju kao na svoje vlasništvo?

Simić: Sve se svelo na robno – novčane odnose. Više nije voliš nekoga zato što je ličnost, nego da li se isplati da ga voliš? Ili šta ti ostaje poslije ljubavi, šta ti konkretno ostaje? Stan, automobil, itd… O ženi se može pisati na više načina. Može idealizovano, kakve žene mogu da budu, a i realno, na šta su svedene u postojećem svijetu. Svi smo mi žrtve našeg vremena, ne samo žene, i svi se, na razne načine, prilagođavaju. Moja drugarica je savremeni svijet opisala riječima – ko se kako snađe. Čime je opravdala mnogo šta. Ne gledaju samo muškarci žene kao svoje vlasništvo, nego i obrnuto. U neslobodnom svijetu mi nismo slobodna bića, nego posjed. Logika nije ljudska, nego interesna, ekonomska. Samo novo društvo može da nas oslobodi tih okvira, ovako, koliko god da mislimo da živimo sadašnjost, mi živimo prošlost, i lance, i neuroze, koji su vijekovima sputavali. Zato je važna historijska distance, bez nje, zauvijek ćemo ostati u istoj civilizacijskoj rupi.

Radiosarajevo.ba: Kako promijeniti taj stav? U kojem pravcu treba djelovati?

Simić: Humanizacija, osvještavanje, emocionalno oslobađanje, svijest o anksioznosti i kakve ličnosti stvara savremeni svijet, povezivanje, zaštita ugroženih, borba na svim frontovima, davanje primjera i slanje poruka koje emancipuju građane, a ne svode ih na idiote. Kada ponovo budemo počeli da radimo za društvo, a ne samo za sebe, i imali svijest o opštem, a ne samo ličnom, ponovo će zaživjeti ideje socijalističkih i feminističih pokreta, koje su težile oslobađanju, kako društva, tako i pojedinca. Nama treba ne spiritualno, nego konkretno oslobađanje, emocionalno. Ne manipulisati terminima i stvarati pojmovnu zbrku koja ne znači ništa, što rade life koučevi, i ostali gurui, nego otvoriti ljudski prostor koji će pokrenuti na ekološku akciju, umjetničku, životnu, u najširem smislu, i ponuditi alternative. Ovako, mi podsjećamo na automobil, duboko zaronjen u živom blatu, koji se samo formalno kreće, dok se suštinski samo vrti u krug, i ne ide nigdje.

Radiosarajevo.ba: Koju pjesmu o ženama bi izdvoji za kraj ovog razgovora i gdje Vas možemo sresti u narednom periodu?

Simić: Od ponedjeljka imam turneju u Bosni i Hercegovini, nastupi u Gračanici, Doboju, Maglaju i Žepči, odlučio sam se ovoga puta za manje gradove, nastupao sam dosta u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, red je da posjetim manja mjesta.

Mnoge je tekstova koje bih preporučio, ali, recimo, jedan od posljednjih, koji je skrenuo pažnju "Žene koje mogu bez muškaraca", imate ga na Youtubeu, pročitala ga je moja drugarica Marija Kabok. Tekst govori o ženama kojima je muško – ženskih odnosa preko glave, i shvatile su da same mogu da se bore za sebe, svoju budućnost.