Intervju / Senada Kreso o književnom prevođenju

07. 05. 2016. u 12:15:00 Fena

Shares: 0

Književni prevodioci su oni na koje se nerijetko zaboravi, njihovo ime rijetko će se naći u novinarskim

Ipak, užitak čitanja, barem kada se govori o svjetskoj književnosti, nepotpun je bez dobrog prijevoda.

Razgovarala: Nermina Omerbegović, Fena

O izazovu, ali i uživanju koje sa sobom nosi posao književnog prevođenja u razgovoru za Fenu je govorila Senada Kreso, koja potpisuje više od 40 prevedenih naslova s engleskog jezika na bosanski i obratno.

Nakon više od 40 prevedenih naslova šta možete da kažete o iskustvu prevođenja i ulozi književnog prevodioca?

KRESO: Suvišno bi bilo i govoriti o zadovoljstvu koje mi pruža proces prevođenja, ali i činjenici da ću time omogućiti da neko djelo pročitaju i oni koji ga ne bi mogli pročitati u originalu. Za mene je prevođenje proces u kojem postižem bliskost s autorom koja se ne može doseći pukim, ma koliko predanim, čitanjem. Jer, dok prevodite vi ne samo da nastojite pronaći najbolje rješenje za svaku riječ, frazu, rečenicu i odlomak, i na koncu za djelo u cjelini. U tom nastojanju se, zapravo, neprestano vodi dijalog s autorom, sporiš s njim, oduševljavaš njegovom mišlju i načinom na koji je iskazuje, prepoznaješ se, i katkad potpuno identificiraš s njegovim junacima i situacijama u koje ih stavlja – i pritom neprestano stičeš nove spoznaje o čovjeku i svijetu.

Umjesto odgovora na pitanje o ulozi prevodioca i prevođenja, radije ću citirati istaknutog hrvatskog lingvistu Radoslava Katičića koji je jednom zapisao kako je 'prevoditi nemoguće, ali je i nužno'.

S druge strane, u nastojanju da nešto naučim o teorijskim temeljima svog poziva iščitavala sam,  između ostalih, Umberta Eca, čiju knjigu "Otprilike isto" držim za sopstvenu profesinalnu 'Svetu knjigu'. On na jednom mjestu veli da je "prevođenje uvijek pregovaranje, žrtvovanje manje važnog onom važnijem, a da pritom nismo nikad sigurni jesmo li točno procijenili što je zapravo važnije, te da je sam prijevod rezultat takvog pregovora između prevoditelja, čitatelja i izvornog autora. On uvijek donosi samo otprilike isto. A da bi ono otprilike bilo sve manje, možemo samo jedno: učiti što je sve isto.

Koliko je prevođenje na neki način koautorstvo?

KRESO: Ne bih se usudila reći nešto tako neskromno. Prevođenje je, po mom mišljenju, služenje autoru i čitaocu. I što im bolje služiš - to si bolji prevodilac.

Činjenica je da su književni prevodioci zanemareni i rijetko se u medijima navode njihova imena, iako i uspjeh knjige nemalo zavisi od kvaliteta prijevoda?

KRESO: To je činjenica koja će me, nadam se, jednom prestati iritirati. Ne može odnos prema prevodiocu i prevođenju biti drugačiji od općeg odnosa prema kulturi i stvaralaštvu. Ako se autori, umjetnici i kulturne institucije tretiraju s ovolikim nepoštivanjem - prevodioci uistinu nemaju pravo ništa drugo očekivati.

Koje biste prevedene knjige izdvojili?

KRESO: Uobičajen odgovor na to pitanje je da je to teško učiniti jer nam je svako djelo i svaki prijevod poput vlastitog djeteta. U mom slučaju nije tako. Bez mnogo dvojbe bih, recimo, izdvojila "Sjene narova drveta" Tariqa Alija, jer sam taj roman čitala i prevodila u jednom posebnom ključu - kao pripovijest o mojoj staroj majki Rukiji i o svijetu kojem je ona pripadala. Ta priča o progonu muslimana iz Španije potresla me je jer je koincidirala s onim što se nama dešavalo u nedavnom ratu. Stoga sam i odlučila da u prevođenju koristim pomalo zaboravljeni jezik, jezik moje stare majke. Potvrda da sam učinila dobar izbor je u tome što je to prijevod za koji sam dobila najviše reakcija čitalaca – Bosanaca i Hercegovaca rasutih diljem svijeta. I svi su se redom u njoj prepoznali.

Ne bih smjela zaboraviti spomenuti sjajni roman "Izum samoće" Paula Austera jer je to bio najzahtjevniji profesionalni zadatak s kojim sam se suočila. Toliko zahtjevan i težak – intelektualno, mentalno i emocionalno – da sam ga "zaplatila" depresijom. Tu su i knjige "Ljubi bližnjega svoga" Petera Maassa, "Biti musliman na bosanski način" Tone Bringa, "Sebrenica nakon genocida" Lare Nettlefield i Sarah Wagner, "Kosovo – Kratka povijest" Noela Malcoma, koju sam radila kao dio prevodilačkog tima, i naravno ova tek objavljena "Krvnikov trag" Juliana Borgera. Svaka od njih se, svaka iz svog posebnog razloga, morala  prevesti na bosanski jezik. I svaka mi daje osnova da se, mada samo kad sam dobre volje i kad mi se učini da ipak imamo razloga za optimizam, ponadam da ne radim (i ne postojim) uzalud. Da nisam tu, kako bismo mi Bosanci, rekli – onako.

Senada Kreso je slobodna književna i konferencijska prevoditeljica, s više od 20.000 sati simultanog i konsekutivnog prevođenja, na listi akreditiranih prevodilaca Evropske komisije, Parlamenta i ostalih institucija u Briselu, kao i UN-a i gotovo svih agencija UN, OSCE, Vijeća Evrope, Svjetske banke, Haškog tribunala, State Departmenta, USAID, ILO – Geneva. Prevodila je za gotovo sve međunarodne organizacije aktivne u BiH, Olimpijski komitet BiH i Međunarodni olimpijski komitet, kao i prilikom posjeta visokih inostranih političkih i drugih ličnosti.

Kreso je s engleskog na bosanski prevela 36 naslova, a s bosanskog na engleski deset naslova. Također u bogatoj prevodilačkoj karijeri ima i prijevode desetaka kratkih priča, eseja i poezije objavljenih u književnim, filmskim i drugim specijaliziranim časopisima.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

Tagovi: prevođenje

NEMA KOMENTARA