Rezak Hukanović, autor knjige 'Deseta vrata pakla': Omarska je bila najgora fabrika smrti
Rezak Hukanović je redovni član Društva pisaca Bosne i Hercegovine i do sada je objavio desetak knjiga, među kojima je i Deseta vrata pakla.
Deseta vrata pakla je autobiografski roman, koji govori o događajima sa početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992. godine.
Hukanović za portal Radiosarajevo.ba govori o životu u Prijedoru prije rata, o logorima Omarska i Manjača u kojima je bio zatočen, političkoj situciji u Bosni i Hercegovini, kao i o knjizi Deseta vrata pakla.
Dobro je znati: Šta uraditi do dolaska Hitne pomoći ako vas ugrize zmija?
Radiosarajevo.ba: Možete li nam opisati život u Prijedoru prije agresije na Bosnu i Hercegovinu?
Hukanović: Prijedor je grad pomalo specifičan, na prelijepoj rijeci Sani, ispod Kozare, zaista se divno živjelo. Ljudi su živjeli kao i u ostalim dijelovima Jugoslavije - zajedno. Takav život trajao je do neke 90-te kada su se stvari počele polako mijenjati. Nakon toga se svakog dana komplikuje, a onda se dogodilo to što se dogodilo 1992. u Prijedoru. Prijedor je grad koji je pored Srebrenice, najviše je stradao, ima najviše ubijenih na prostorima Bosne i Hercegovine.
Radiosarajevo.ba: Po čemu pamtite kraj maja 1992. godine, šta se tada dogodilo?
BKC Sarajevo: Hukanović promovisao knjigu Deseta vrata pakla, govorili Borić, Sidran, Ćurak i Stojić
Hukanović: Pamtim prije svega po mom hapšenju i odvođenju u logor Omarska, pamtim da nisam među prvima uhapšen, bilo je hapšenja i nekoliko dana prije toga, ali sam mogao da budem prva žrtva, negdje sredinom maja kada me zasigurno najveći ubica iz Prijedora, Zoran Žigić zaustavio na ulici sa jednim prijateljem, i da nije došao komandant vojske, tada rezervnog sastava, vjerovatno bi me ubio. On je čak i pucao na nas, ispalio je rafal nama po nogama. Žigić je tog mog prijatelja pustio, mene je odvezao do stanice policije i tamo me maltretirao, ali sam zahvaljujući opet nekom od dobrih ljudi koji je radio u tom momentu u policiji, pušten poslije sat vremena.
Pamtim naravno po hapšenju desetina hiljada Prijedorčana, dakle, Prijedor je grad koji ima tri koncentraciona logora, a nije bilo rata u Prijedoru. Prijedor je grad blizu četiri hiljade žrtava, četiri hiljade ubijenih, dakle nema više nestalih, u Bosni i Hercegovini slobodno se može nestali zamijeniti u ubijeni, nestali bi se do sad pronašli. Nestali su u onom smislu što im posmrtni ostaci nisu pronađeni. Prijedor je grad u kojem je najveća masovna grobnica u poslijeratnoj Evropi, a nije bilo ratnih dejstava. Grad u kojem je ubijeno 102 djece, u kojem žive, između ostalih majke kojima je ubijeno dvoje, troje, četvero, petero pa i šestero djece. Majci Havi je ubijeno šest sinova i njen muž. Radio sam intervju sa majkom Havom i teško je opisati tu bol majke. Tada kada sam razgovarao nije bila pronašla posmrtne ostatke, kasnije je pronašla u Tomašici i sahranila, kažu da je bol majki manji kada pronađu kosti svoje djece, kad znaju gdje im djeca leže.
Radiosarajevo.ba: Vaša knjiga nosi naziv Deseta vrata pakla, koliko taj naziv ima veze sa Danteovim krugovima pakla?
Hukanović: Pakao ima asocijaciju na Dantea, ali time sam samo htio da kažem da od goreg ima još gore. Knjiga je 1994. godine knjiga izašla na engleskom jeziku u Americi. Dakle, 1994. kada je rat bio, tada je Amerika spoznala šta se to ustvari događalo u Bosni i Hercegovini. Knjiga je tamo doživjela tri izdanja, potpisao sam ugovor za englesko govorno područje pa je onda doživjela tri izdanja u Engleskoj i izašla je i na Novom Zelandu. Kažem jer je to vrlo važno da je izašla upravo te 1994. godine kad je rat još trajao. Upoznao sam neke važne ljude kada su me pozvali da promovišem knjigu u Washingtonu i New Yorku, između ostalog upoznao sam i ostao mi je u posebno prijatnom sjećanju Bob Dole, kandidat za predsjednika SAD.
Radiosarajevo.ba: Radili ste na Radio Prijedoru prije rata, s tog radija 31. maja 1992. godine nesrpskom stanovništvu u ovoj općini naređeno da na vidna mjesta istaknu bijele trake, a na kuće stave bijele čaršafe. Kako se zove žena koja je pročitala naređenje?
30 godina otkako je zatvoreno 'mjesto smrti i đavoljeg mučenja' - logor Omarska
Hukanović: Senija Džafić. Nemam običaj da niti koga kritikujem za nešto niti ga opravdavam, ne znam razlog, da li je natjerana, da li je zato što joj je muž Srbin, ali je činjenica da je ostala na tom radiju do prije nekoliko godina kad je penzionisana. Možda je... eto neću do kraja da izgovorim šta se to dogodilo, ali je bilo ružno da na taj način izražavaju, pokažu tu svoju moć nad potpuno nemoćnim narodom.
Narod se nije pripremao za rat, mi smo imali predsjednika koji je rekao da za rat treba dvoje, slušajući njega dogodilo nam se to što se dogodilo. Dakle, meni je žao što prijedorska tragedija nema pravu dimenziju, nema pravi svoj smisao u okvirima, ne samo politički nego u okvirima našeg historijskog sjećanja. U Prijedoru je ubijeno četiri hiljade Prijedorčana, tako da je ta tragedija užasna. Nije bilo ratnih dejstava, bio je samo jedan dan kada je jedna grupa momaka odlučila, pokušala da oslobodi grad jer su Srbi preuzeli vlast u gradu već 28. aprila, ali onda su svi Bošnjaci i Hrvati dobili otkaz na poslovima. Tadašnji načelnik Opštine bio je Bošnjak koji je bio sa mnom u logoru Omarska, na žalost je ubijen u logoru, dakle i on je smijenjen.
Radiosarajevo.ba: Dakle, u proljeće 1992. godine Srbi počinju pokazivati svoju nadmoć. Koliko je Prijedor imao logora i šta se tamo dešavalo?
Hukanović: Nisu oni odmah pokazivali tu svoju silnu nadmoć, ali je to vrlo brzo krenulo da bi buknulo krajem maja kada su tu jednu grupu pobili, one koje nisu pobili odveli su u logor pa su ih tamo pobili. Ta grupa je pokušala da napravi nekakav proboj, njih četrdeset, pedeset na grad koji je tada brojao 113 000 stanovnika. Ono što je važno, što vrlo često ističem da su najveća zla počinjena u gradovima, govorim o Bosni i Hercegovini gdje je omjer stanovništva u procentima bio približno isti, to su Foča, Zvornik, Srebrenica, Prijedor, neka mi ne zamjere neki gradovi koje trenutno ne pominjem.
U Prijedoru je bilo 44 i nešto posto Bošnjaka, a 41 i nešto posto Srba i to je puklo i to je bio razlog, oni su zatvorili sve ljekare, profesore, inženjere, političare. Logor Omarska je bio rekord među tri logora, bio je Keraterm koji je u samom gradu, onda Trnopolje, koji je između Kozarca i željezničke stanice. U svakom od tih logora je bilo preko tri hiljade ljudi, u jednom momentu je bilo možda deset hiljada ljudi zatvoreno.
Petrovdan u logoru Omarska 1992. godine: Bacali su ljude u vatru da 'otjeraju demone'
Omarska je ipak bila najgora, Omarska je bila fabrika smrti. Tu mnogi nisu doživjeli da prežive taj pakao od svih tih mučenja, prozivki, ubijanja, ionako ne znam kako sam sam preživio. U životu postoji sreća, to sam se uvjerio u Omarskoj, ponekad pogrešan pogled izazove nekakvu reakciju onoga koga pogledate, tako da je stražar ponekad znao da reaguje kada ga neko pogleda u oči i kaže hoćeš da me upamtiš pa ga prebije. Tako da su to nekakvi trenuci, a ta tegoba postaje još veća kad imate pored sebe dijete od 16 godina.
Tragedija da bude još veća, moj otac je bio u logoru, naravno u njemačkom, ja sam bio u logoru i moj sin je bio u logoru. Sve ovo činim da moj unuk ne bude, tri generacije samo iz jedne porodice. Mislim da je to velika opomena, da je to nešto što ne bi trebalo, ne bi smjelo da se dogodi nikome. Pripadam kategoriji ljudi koji ne znaju da mrze, vjerujte meni sad kad bi dali, ne znam, neku iglu malu da ubodem jednog od tih zločinaca, ne bih to mogao.
Radiosarajevo.ba: Tri puta ste svjedočili u Haagu, možete li nam ispričati kako ste se tada osjećali?
Hukanović: Bio sam u Hagu, gledao sam ih u oči, ja ne mogu ni da ih gledam u oči. Da vidite kako su oni tamo mali, tamo pokažu svoju pravu moć pa se izvinjavaju, kažu da to nisu htjeli, da su na to natjerani. Ko mene može nagovoriti ili da mi naredi da ja ubijem čovjeka, taj se nije rodio. Ali postoje stvari koje nikada neću razumijeti i nikada neću naći pravi odgovor na ono pitanje: Zašto?
U Prijedoru sam imao mnogo prijatelja, nisam znao ko je ko, kojem narodu pripada, naprosto sam čovjek koji voli ta druženja. Pamtim predivne večeri na obali Sane, kada sam ispunjavajući svoj neki mladalački hir, govorio napamet, neprekidno i bez ponavljanja 45 sati poeziju, kad sam postavio svjetski rekord i ušao u Guinnessovu knjigu rekorda. Kada su me moji Prijedorčani na rukama iznijeli i pronijeli glavnom ulicom. Dakle, ja to neću da zaboravim nikada, ali šta se to u ljudima dogodilo? Možete misliti taj osjećaj kad šetate ulicom, a ja to u zadnje vrijeme izbjegavam, kada sretnete te ljude, oni su pravno čisti, njihov je status isti kao i naš. Ali, njihove ruke su krvave.
Šta je kazna za one koji su ubili desetak ljudi? Onome koji je meni slomio obje ruke, zube, unakazio lice, meni je lubanja pukla četiri centimetra, to je u zapisniku ljekara na Manjači jer smo mi poslije tri mjeseca prebačeni u drugi logor Manjača i tu sam bio tri mjeseca. Odgovor na to pitanje zašto, ne mogu da nađem. Još uvijek pokušavam i pronađem u tom narodu dobrih ljudi.
Radiosarajevo.ba: Odvedeni ste u Omarsku, zatim u logor Manjača, kako ste izašli?
Hukanović: Došlo je do sporazumnog puštanja. Tada su se tri predsjednika, Boban, Karadžić i Izetbegović dogovorili o razmjeni, o puštanju svih logoraša. Ja nikad neću oprostiti Aliji Izetbegoviću, jedno 15-tak dana smo duže ostali na Manjači zato što Alija nije želio da potpiše razmjenu, uz obrazloženje da neće da mijenja srpske borce za nas civile, što ja ne opravdavam,Ttrebalo je spašavati ljudima živote, a onda to politički rješavati na drugi način.
Radiosarajevo.ba: Da li Vam je lakše kada o svojim traumam pišete, da li je to neki vid terapije?
Hukanović: Odlično pitanje. Sretnem ljude koji ne spavaju nikako, pitaju mene kako ti spavaš? Onog momenta kad sam pisao knjigu imao sam strašan problem, ja sam to sve ponovo proživljavao, svaku tu scenu u sebi proživljavao, osjećao sam udarce koje sam dobijao... Kada je knjiga prvi put izašla u javnost to sam nekako istovario iz sebe u taj papir i onda mi je bilo mnogo lakše. Naravno, čovjek ima tu emociju i probudim se nekad, promocija mi zapne, najčešće tamo kad nađem nekog ko je bio sa mnom u logorima.
Koja je veza između koncentracionih logora u Bosni i zlostavljanja imigranata u SAD-u
Radiosarajevo.ba: Ovaj roman je doživio veoma dobre kritike od poznatih svjetskih književnih kritičara i mnogi ga porede sa poznatima romanom, klasikom Zar je to čovjek Prima Levija, recenziju je napisao i New York Times. Kakav je osjećaj?
Hukanović: Ponosan sam, važno mi je što sam uradio mnogo da se čuje za Omarsku. Važni ljudi u ovom našim malim, skromnim okvirima su pisali o mojoj knjizi, historičari, filozofi, to je pobudilo veliku pažnju. Gostovao među strancima, bio sam u Muzeju holokausta, sad ću posjetiti još jedan muzej holokausata u Kanadi, gostovat ću i među našim i među Kanađanima. Uvijek govorim našim ljudima, dajte, ovo što ja vama pričam to je priča koji Vi pomalo znate, ne pomalo, nego podobro, svako od nas je prošao neka svoja deseta vrata pakla, na promocijama kažem ovo je moja priča, ovo je moje viđenje rata događaje u Prijedoru, neko tamo u nekom zaboravljenom Teočaku možda je doživio i gore ili ne znam nekom drugom mjestu. Pišite o tome. Neki kažu, pisali su neki, oni su nepismeni, neka su, jako je važno da ostane dokument.
Radiosarajevo.ba: Kako se Vi osjećate u Prijedoru s obzirom na čitavu političku situaciju i na posljednje izjave koje smo mogli čuti od Milorada Dodika?
Hukanović: Milorad Dodik je naš proizvod, mi da smo na vrijeme rješavali probleme u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik u ovoj dimenziji, ne bi mogao da se istakne... Mladi ljudi odlaze odavde, oni nisu ni zavoljeli ovu zemlju, a odoše negdje daleko misleći da je tamo nešto bolje. Nije, ja sam bio, vidio, probao, bio sam u najbogatijoj zemlji na svijetu, u Norveškoj, gdje zaista žive divni ljudi, ostaju cijele porodice, vratio se ovamo. Nema nigdje bolje, nema ljepše zemlje na svijetu od Bosne i Hercegovine, ali mi to ne znamo sačuvati.
Radiosarajevo.ba: Koliko ljudi je odgovaralo za ratne zločine u Prijedoru, i da li ih danas srećete?
Hukanović: Mislim da su svi završili proces suđenja. Ovaj kojeg spominjem, Zoran Žigić on je završio i sada je na slobodi. Mi smo prihvatili te principe Haaga, dvije trećine pa se pušta i to je sve završeno. I svi oni, osim onih koji su doživotno osuđeni, takvi su sada na slobodni i šetaju negdje Prijedorom, neki su umrli, znam jedno dva slučaja. Ljudi u Prijedoru trebali bi da se stide takvih, Prijedor je grad koji bi trebao da ima taj naslijeđeni ponos Kozare. Moramo da svarimo u našim glavama da dobar čovjek može biti na drugoj strani i mnogo bolji nego što sam ja, vi ili neko treći, a ne da ljude prihvatamo samo ako je on Srbin ili Hrvat.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
