Pet godina od smrti Matvejevića: "Dodik je četnik, Bosna se ne može cijepati"

Jučer se navršila peta godišnjica od smrti Predraga Matvejevića, jednog od najvećih intelektualaca naših prostora i Evrope, uglednog filozofa i književnika, koji je predavao na univerzitetima "Sorbonne" u Parizu i "La Sapienza" Rimu.

Ugledni univerzitetski profesor, rođeni Mostarac, u čiju su odbranu svojevremeno ustajali i francuski filozof Bernard-Henri Levy i slavni Umberto Eco, ostavio je iza sebe iznimno djelo.

Preminuo je u 85. godini. Nije dočekao da umre u Mostaru, ali je njegovo srce sigurno kucalo za voljeni rodni grad i Bosnu i Hercegovinu.

Trending

Treba li zabraniti korištenje mobilnih telefona u školama?

Autor ovih redaka je tokom posljednjih 15-tak godina Predragovog života imao veliku čast da u mnogo navrata intervjuira ovog našeg velikana. Posebno tokom njegovih posjeta Mostaru, gdje je veoma srdačno dočekivan.

Moja Bosna, moja Bosna

Prema riječima njegove supruge Mirjane, i tokom bolesti je stalno govorio: "moja Bosna, moja Bosna". A svojevremeno je kazao da ne može opisati koliko mu nedostaje Mostar.

Matvejević je, prisjetimo se, među prvima digao svoj glas protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu. Snažno je osuđivao i srpski hegemonizam, politiku hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, kao i nacionalizam u Hrvatskoj uopće. Nakon prijetnji napustio je Hrvatsku i izabrao život, kako je govorio, "između azila i egzila".

Ukazivao je i na izazove koje stoje pred Bošnjacima, te se nije libio kritizirati određene pojave.

U ovom tekstu podsjećamo na njegova promišljanja o Evropi, Bosni i Hercegovini, Miloradu Dodiku i bh. entitetu RS, tzv. Herceg-Bosni, Josipu Brozu Titu, Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, islamu, muslimanima, Kemalu Ataturku, Osmanlijama i drugim temama, koja je iznosio u intervjuima.

U njemu su sadržani i brojni strahovi i pitanja kakva će biti budućnost ovog djela Evrope.

O Bosni (2006.)

"Sa stanovitom patnjom gledam Bosnu. Bosna se ne može ustanoviti kao prava država, jer u njoj postoji Republika Srpska koja se potpuno izdvaja iz toga. Republika Srpska je kočnica istinskog razvoja Bosne i BiH zato nije profunkcionirala kao država.

Dakle, put Bosne treba biti takav da se ona ustanovi, stabilizirala, da funkcionira u svim dijelovima. Bojim se da put može da bude duži nego što bi trebalo da bude. Ali, drugog puta nema… I još nešto, ne smije biti prijetnji raznih lokalnih politikanata, jednom u Banja Luci, drugi put u Mostaru, da će se odvojiti i otići na drugu stranu".

O Srebrenici i bosanskim muslimanima (2012.)

"Bosna i Hercegovina je najveća žrtva i u njoj bosanski-hercegovački muslimani. Oni su, također, najveća žrtva ovoga rata. Živo sam jako dugo vani i nisam mogao pratiti sve tokove suvremenosti na prostoru Bosne i Hercegovine, ali, nigdje se nije dogodila Srebrenica nego u Bosni. Ona je pokazatelj trpljenja kojeg je Bosna u ratnim dijelovima i u raznim svojim nacionalnostima prošla".

O cijepanju Bosne (2011.)

"Ja sam ostao vezan uz Bosnu i Hercegovinu. S tugom, s bolom, s nekom vrstom nesreće primam loše vijesti iz BiH. Nama koji smo proživjeli sve to (što se dešavalo u ratu, op. a.) teško pada ono što se dešava u Bosni. Osjetljiv sam kada vidim ono što se zbiva. Ne treba štedjeti predsjednika RS Milorada Dodika, koji svojim izjavama pokazuje da mu nije stalo do BiH i da bi svakog časa želio otcijepiti svoj komad BiH. A Bosna se ne može cijepati!

Dodik je Milošević bez oružja. Jedan čovjek bez kulture, bez milosti. Ima nacionalista koji znaju upotrijebiti jedan interesantan rječnik, koji ih prikriva. On se ne želi prikrivati iza svog rječnika. On pokazuje što je – četnik! Što se tiče moje Hercegovine, boli me, tako mi teško pada kada vidim da daju imena ulicama po ustaškim funkcionerima poput Mile Budaka ili Gojka Šuška, koji je došao iz jedne nečasne emigracije i vodio je taj sukob s Bosnom. Oni su u taj mostarski Heliodrom strpali muslimane na jedan nemoguć način i tu su mnogi stradali. To je, također, moja patnja".

Ideja "Herceg-Bosna" je još živa

U Srbiji i Republici Srpskoj se uistinu računa: "Ako izgubimo Kosovo, onda uzmimo od Bosne. To je opaka igra. Ta igra podrazumijeva da jedan dio Bosne uzmu Srbi, a jedan dio, po analogiji, Hrvati, jer ne treba zaboraviti da je i ideja 'Herceg-Bosne' još živa. Bosna bi tako ostala razbijena. Time bi bio ostvaren projekt najgoreg hrvatskog i srpskog nacionalizma. Toga se plašim. Sreća je da i u Beogradu i u Zagrebu ima ljudi koji neće dopustiti da ta igra ide do kraja. A demagogija koju provode lokalni, provincijski političari poput Milorada Dodika će ostati demagogija. Iskreno vjerujem da neće dati crne plodove koje on i takvi kao on sanjaju".

O Mostaru (2006.)

"Sve ove godine teških iskušenja ja sam bio u Mostaru, iako sam bio daleko. Došao sam u Mostar u vihoru rata, neposredno nakon rušenja Starog mosta. Grad je tada napola bio sravnjen sa zemljom, a i moja kuća srušena. Mostar sam uvijek pratio i nosio u sebi. Mostar je trpio posljednju deceniju i više, a i ja sam trpio s Mostarom. Sve su to razlozi zbog kojih sam danas sretan". (Izjava na dodjeli počasnog doktorata na Univerzitetu "Džemali Bijedić" u Mostaru).

Duboko vezan za Mostar

"Duboko sam vezan za Mostar i BiH. No, vezan sam i za Hrvatsku. Ni to neću podcjenjivati. U suštini, ja sam kozmopolita. Moj otac je Ukrajinac koji je, bježeći od boljševizma, 1920. došao iz Odese i nastanio se u Mostaru kojeg je neizmjerno zavolio. Majčina familija je iz Mostara. Postoji jedna zanimljivost, koja govori i o razlozima zašto sam duboko vezan za Mostar i BiH. Naime, dok sam bio dijete dali su me na čuvanje jednoj mladoj ženi, nerotkinji koja se zvala Hatidža.

Ona me odvela na prve filmove Charliea Chaplina kada sam imao tri do četiri godine. U njenoj kući sam provodio dane i dane. Kako je njena stara majka klanjala pet vakata namaza ja sam, imitirajući je, počeo klanjati i prije nego sam znao moliti u crkvi. Hoću vam reći da je to Mostar, to je odnos pravih ljudi u Mostaru, starih mostarskih familija. Ali to potvrđuje razloge moje ljubavi prema ovoj zemlji, zašto sam za nju duboko vezan, ali i zašto se smatram kozmopolitom".

Da nije bilo Tita…(2011.)

"Gledajte, u Hrvatskoj, a ne samo u BiH, formiraju nove ulice Mile Budaka, a ovdje u Zagrebu hoće da promijene ime Trga maršala Tita u neko drugo, ne znam kakvo ime. A Krleža je dobro rekao da su Hrvati možda najviše dužni Titu. Da nije bilo Tita, koliko bi bilo Blajburga, s obzirom na jame u koje su ustaše ubacili toliko nevinih ljudi. Ne zaboravite, i naše hercegovačke jame bile su napunjene".

Islam i modernitet

"Prošli put kada sam bio u BiH, vidio sam neke stvari koje bi mogao ispraviti reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić. Mislim da bi on, kada bi bio malo odrješitiji, mogao zaustaviti neke manifestacije koje kasnije koriste hrvatski i srpski nacionalisti. Mislim na vehabije… Oni dobiju malo para da izađu petkom. Ne treba to našim muslimanima. Oni nose svoj islam, kao muslimani Turske, koja je danas jedan krasan model ovim arapskim zemljama koje se oslobađaju svojih režima. To je zemlja u kojoj je vjera zagarantirana, ali nije vjerska država. Gledajte, kršćanstvo nije uspjelo kristijanizirati modernitet. Modernitet se izvukao. Isto tako, u islamu, islamizacija i islamizam neće moći islamizirati modernitet. On će s njim nastaviti jedan suživot. Evo tako, u tim relacijama pokušavam misliti našu stvar".

O kršćanskim talibanima (2010.)

"Ja sam 2001. godine prošao kroz Bosnu i pisao sam šta sam vidio. A vidio sam kršćanske talibane. Zaustavio se u Čapljini, Stocu, Mostaru... To je moj rodni kraj. Bio sam zaprepašten šta su učinili. Kršćanski talibani su mi zamjerili što sam na strani muslimana. Posebno to što sam bio prijatelj s Alijom Izetbegovićem i što sam ga podržavao. Bio sam i recenzent njegove knjige Islam između Istoka i Zapada.

Zapitao sam se: 'Zašto bi talibani bili samo muslimani?'.

U tekstu sam spomenuo pet Srba i tri Hrvata. To su Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Gojko Đogo, Rajko Petrov Nogo i Momo Kapor, te Mile Pešorda, koji metužio, Anđelko Vuletić i Ivan Aralica, koji je u vrijeme najžešćih napada na muslimane u BiH pisao tekstove pune antimuslimanske srdžbe. Ja sam samo pozivao Srbe i Hrvate da se pogledaju u ogledalo, da vide šta su učinili, da o tome govore i da se preispitaju".

O presudi po tužbi BiH protiv Srbije za genocid (2007.)

"Haška Palata pravde postala konformista u odnosu na ono šta žele velike svjetske sile. To nije više nezavisan sud! On je presudio tako kako odgovara interesima važnijih i jačih sila. Svako zna da su zločinci bili plaćeni od Slobodna Miloševića i da su bili na platnoj listi Generalštaba u Beogradu i prema tome odgovornost Srbije postoji. No, ta odgovornost nije priznata.

Presuda suda u Hagu nema veze sa pravosuđem, nego ima veze sa politikom. Ova presuda je usmjerena na želju da se Balkan smiri... Svako zna da je Srbija suočena s tim da će izgubiti Kosovo. Ovakvim mjerama se, na neki način, nastoje umiriti, pripremiti za taj gubitak. Žrtve u BiH, a posebno one u Srebrenici, uvrijeđene ovakvom presudom. BiH je sva ranjena. Onaj ko je ranjen, on je u isto vrijeme i uvrijeđen ovakvom presudom".

O Miroslavu Krleži i Bosni (2006.)

"Za razliku srpskih i hrvatskih nacionalista koji su uvijek nastojali identitet Bosne prošvercati kao isključivo srpski ili isključivo hrvatski, Krleža je u svojim djelima i pogledima uvijek priznavao identitet Bosne, stavljao je tamo gdje joj je mjesto. On je stalno govorio da Bosna nije ni srpska, ni hrvatska.

Govorio je: 'Budete li je svojatali, loše ćete proći'.

Smatrao je Bosna zaslužuje jednu bolju budućnost koju namjenjuju okolni nacionalizmi. Sreća da nije vidio posljednji rat".

Bošnjaci su Evropljani i imaju svoj evropski identitet

"...To pokazuje neinformiranost zapadnog svijeta, ali i jednu opasnu tendenciju Zapada da sav islam stave pod jednu kapu. To Bošnjake, muslimane iz Bosne, nažalost, može skupo koštati. Evropa treba da zna da to nisu nikakvi teroristi i fundamentalisti. Oni su Evropljani i imaju svoj evropski identitet. Uzmite knjige od Maka Dizdara do mog prijatelja Avde Sidrana. To su evropski pisci, pjesnici… Bošnjaci se često provociraju pričom o teroristima i fundamentalizmu, ali su odoljeli su oni gorim stvarima. Mislim da je pravo lice muslimana u Bosni pokazao i reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić čija je Deklaracija evropskih muslimana jako dobro primljena u Italiji. Zaista u Rimu nisu očekivali u da će čuti velikog muftiju Bosne da kaže da se muslimani trebaju boriti protiv antisemitizma , ali i da se zajedno s Jevrejima trebaju boriti i protiv islamofobije koja zahvaća Evropu".

O Heliodromu, Srebrenici, Ataturku i Bošnjacima (2011.)

"Ja shvaćam muslimane. Oni su nepravedno napadnuti. Snimio sam s Talijanima jedan film o Srebrenici. Čudim se kada moje kolege sa srpske strane, od kojih ja neke cijenim i volim, neće da priznaju da je u Srebrenici počinjen genocid. Ili, kada vidim neke s hrvatske strane, među kojima i moje dalje rođake, koji tvrde da u Mostaru nije ništa bilo. Pa, kako nije bilo? Pričao sam s ljudima koji su prošli užase na Heliodromu i kako su ih, između ostalog, ubijali vrućom juhom. Kada se reagira iz boli, reakcija nekada može biti jaka, možda i pretjerana.

Tako da shvatam reakciju naših muslimana. S druge strane, desile su se stvari koje se ne bi trebale desiti našim muslimanima. Imali smo umjereni islam kakav je nametnulo Otomansko carstvo. Nikada nisam zaboravio da je Kemal Ataturk na konju ujahao u džamiju da bi pokazao da neće vladati imami i muftije, već zakon. A vjera treba biti slobodna".

Muslimani i tradicija umjerenosti (2006.)

"Zabrinjava me hoće li muslimanski svijet u BiH sačuvati svoju tradicije umjerenosti. To je svijest naših Bošnjaka koju sam često isticao rahmetli Aliji Izetbegoviću. Brine me hoće li agresivne snage, uglavnom ubačene u Bosnu, dobiti prostor i nametnuti islam kakvog nikad nije bilo u Bosni ili će bosanski identitet prevladati".

Evropa i svijet žive jednu krizu

"Evropa i svijet žive jednu krizu. Ne zaboravite da je kriza između dva svjetska rata doista rodila fašizam. I Musolinija i Hitlera i, naravno, Franka. Desnica smatra da će se zaštititi, da će zaštititi svoje interese i banke ako skrenu udesno. I u tom procesu svoje opravdanje nalazi jedna gnusna desnica. Sve desnice u našem regionu okrenute su prema fašizmu. U tom pogledu, te desnice opasnije su nego one u Evropi. Uostalom, nikada Evropu nisam doživljavao kao nekakvu bajnu zemlju. To je zemlja ljudskih prava i ona su korištena onako kako je koristilo onima koji su ih dali".