Omar Mjesečar otvoreno: Kako sam zbog Cace postao advokat

Mikrofon i gitaru zamijenio je advokatskom "togom" i preko noći postao najpopularniji, ali i jedan od najplaćenijih advokata po službenoj dužnosti.

Makar u rodnom Sarajevu, iako o tome ne voli pričati, jer pare mu nikad nisu bile bitne.

Riječ je o Omaru Mehmedbašiću. Za raju, klijente i novinare jednostavno - Omar Mjesečar. Ovaj nadimak, naravno, dobio je jer je bio lider nekadašnje sarajevske rock grupe "Mjesečari".

Trending

Ivica Puljić: Zemlje koje se protive rezoluciji o Srebrenici šire laži u UN-u

"Zid plača"

Oni koji ga ne pamte po imenu ili djelu zasigurno ga znaju po izgledu i stilu oblačenja koji, u najmanju ruku, ne liči na stajling jednog ozbiljnog advokata. Umjesto odijela, košulje, kravate i aktovke, na njemu su trenerka i patike. Tu je i papir u ruci sa spiskom ročišta. Da nema papira, vjerovatno bi zaboravio koje sve obaveze ima.

A ima ih, vjerujte, i previše pa je prava lutrija bila naći dragocijene minute razgovora sa Omarom. Face to face. Ko je pratio makar jedno ročište na kojem je nekog branio Omar, zna da "togu" oblači u trku, ispred sudnice. Nerijetko i tada zaboravi na etiku advokata, pa ga upozoravaju sudije. Ali, to je Omar.

U kancelariji nas je primio kako samo i umije svaki Sarajlija - jaranski. Naravno, na njemu je šorc umjesto odijela.

I sama kancelarija, koja se nalazi desetak metara od sarajevskog Tužilaštva, nije uobičajna za advokata. Na "zidu plača", kako ga on zove, nalaze se njegove fotografije sa kremom bh. i regionalnog jet seta - od Šemse Suljaković do Gorana Bregovića.

Dok nam ponosno pokazuje plaketu - šestoaprilsku nagradu koju je dobio njegov rahmetli otac i novinar Enver Enko Mehmedbašić, priznaje da i sedmoj sili nije lako.

"U ono njegovo vrijeme, kada sam ja bio "drvosječa", nije mogao prodati tekst za 50 maraka", iskren je Omar.

Razgovor smo nastavili u kultnom kafiću - "Paragrafu". Ko je dio sedme sile, zna da je to omiljeno okupljalište sarajevskih advokata, gdje su nerijetko novinari dolazili do pravih priča. Mnogi kažu da je dobro što zidovi nemaju uši, jer su se u ovom objektu sklapali i još uvijek sklapaju ozbiljni poslovi. U krajnje otvorenom razgovoru, Omčo je otvorio dušu za portal Radiosarajevo.ba i bio sasvim iskren. Uostalom, drugačije i ne zna.

"Krvlju" pisali pjesme

Svaka priča s Omarom počinje i završava s Mjesečarima. Uzmete li  danas gitaru u ruke, nedostaje li tog adrenalina?

Mehmedbašić: "Previše sam ja volio muziku da bih to sada ja radio kao ono "nekad kad mi dođe". Muzika je bila moj život i mi smo svirali na probama po pet sati. Završio sam nižu i srednju muzičku školu, a sada sam u advokaturi. Nikad nisam volio te povremene muzičare. Znači, kao uzme gitaru pa je vrati. Znači - ne! Ja idem u muzici do kraja, došao sam do kraja i zaustavio sam tu priču. A one hobi muzičare, što su svirali po firmama, nikada nisam priznavao za kolege. Više sam živio za muziku, nego od muzike. Živjeti od muzike, to znači da se grebeš za cigare, za kafu, za piće, za telefon. Ja sam uvijek govorio, standard se mjeri ličnom srećom. Dok sam bio na bini, ja sam bio najbogatiji čovjek na svijetu, ne bih se mijenjaio sa direktorima velikih firmi. Mi smo svirali sve dok ljudi nisu prestali slušati taj rock, dok se nije pojavio taj hip-hop, narodna, dok se nisu "provalile" granice".

Uzmete li makar privatno gitaru?

Mehmedbašić: Čak ni privatno ne uzmem gitaru, to me odmah podsjeća na nekog amatera, u to gledam sa strahopoštovanjem. Mi smo "krvlju" pisali naše pjesme i odricali smo se mnogih stvari. Tri su mi se cure udale, jer ja nisam mogao da se ženim, nisam imao para ni za matičara, a ne da živim u braku. To je poseban način života, ali sam zato imao hiljadu drugih cura (smijeh op. a.). Sve se to drugačije mjeri. Ali, kada sam vidio da je voz otišao i da sam ja blizu 40 godina i da nemam ni vrabca ni katanca, onda sam ja prestao da sviram".

Posljednja turneja bila je u Krajini. Vratili ste se kao kokuz?

Mehmedbašić: "Vratio sam se u minusu pet hiljada. Pitao sam tatu koji je bio novinar i umjetnik, pitao sam Enko Mehmedbašić, da mi posudi šest hiljada jer sam propao na turneji, da platim razglas i te neke stvari što sam ostao dužan... Stari mi kaže, ovo su mi pare što sam čuvao za tabuta, ja sam u penziji, mijenjaj posao i tako sam prestao svirati".

Može li se kazati da Vas je kokuzluk natjerao da dođete u svijet prava?

Mehmedbašić: "Tako je, ja sam iskren, ja se i sada osjećam kao umjetnik. Nikad se nisam osjećao kao advokat niti mi je prva ljubav bila advokatura. Čovjek ne bira posao, posao bira njega. Mene su tražili kad sam se upisao u advokate. Mnogi koji su me čuvali na bini, obezbjeđenje, tražili su me i tako sam ja postao advokat. Počeo sam sa razvodom brakova. Čim su raja čula da sam u advokaturi, oni su počeli mene uzimati, jer su imali dobru komunikaciju sa mnom. Ne zato što sam ja "vrh", to je bio period dok je još bio živ Fahrija Karkin, legenda... Ali sam jako brzo došao do klijenata, jer što imaš više prijatelja, imaš više klijenata. Dakle, muziku sam naplatio negdje drugo, u krivičnom pravu".

Priča o Caci

Je li tačno da ste zbog Mušana Topalovića Cace pobjegli u sud i tako naučili pravo? Priča se da u ratnim godinama nije volio muzičare, koji "ne drže pušku"...

Mehmedbašić: "Mi smo jedini bend koji je imao ploču prije rata, vidio si je u kancelariji, a da je ostao u Sarajevu. 92., 93. već su svi napustili Sarajevo. Dobro, jesu nešto ganjali muzičare, svi su išli na kopanje. Ja sam otišao na sud, sklonio se tu, i svaku noć sam bio sa dežurnim sudijom i tako sam naučio pravo. Nisam želio biti stalno ni na otvorenom, jer je Sarajevo stalno bilo granatirano. Kasnije smo prvi napravili koncert u "Slozi". Bilo je i drugih grupa, kao Mahir Beathouse i drugi, bilo je dosta ljudi. Poslije toga sam s Kiketom (Mirsad Abdagić op. a.) radio. Po podrumima smo išli, da sviramo i zabavljamo djecu. Da se djeca ne bi izlagala, mi smo njima dolazili. I fakat su, kao što se kaže, djeca vojska najjača. Mene i danas zaustave, sjećaju me se po nastupu s Kiketom. Tu je i pjesma za Mumijeve, što me natjerala Jasna Bašić... Ja sam tada rekao da sam veliki muzičar, neću da ja pjevam za crtane... Poslije kad sam išao da sviram, to je svugdje razvaljivalo... Pjesma je pobjedila nas po popularnosti. Ispočetka sam krio da smo to mi snimili, jer sam ja držao da ja treba da simfonije pravim... Zaustave me i pitaju "čiko, pjevaš li ti Mumijeve", a stariji su to prihvatali u zezanciji".

Svirali ste sa dosta muzičara?

Mehmedbašić: "Orginalna postava se raspala, a ja sam nastavio kao Omar Mjesečar. Sarađivao sam sa svima, od Šemse Suljaković do Psihomodopopa i mnogih drugih. I tako smo gurali sve dok mi nisu isključili struju. Onda sam se sjetio svog znanja i vremena provedenog na sudu u ratu i upisao sam se u adokvate. Iz svojih poznanstava dobio sam klijente. Sve ono što sam želio da mi dogodio u muzici, dogodilo mi se u advokaturi. Tada sam preko Dine Merlina napravio agenciju za zaštitu izvođačkih prava. I napravili smo prvu isplatu izvođačkih prava. I tu sam bio jedan od pionira i svi su muzičari krenuli za mnom. Onda je to otišlo daleko, to su ozbiljne firme, a ja sam otišao u krivično pravo".

I pored svega, velikog broja prijatelja, raja se često pitaju kako da Vi branite skoro svaku uhapšenu osobu u Sarajevu. U čemu je tajna?

Mehmedbašić: "Ja sam ono što jesam, nikad nisam bio, to, odijela i slično. Ja smatram da to ne čini ljude. Sjećam se, stoje četiri jaka advokata, svi u odijelima i kravatama, a ja sjedim u farmerkama i nekoj majici. Muškarci zaobiđu njih u luku i onda kažu "Omčo, da te pitamo nešto". Jer, ustručavaju se priči tako "naoružanim" osobama u odijelima i kravatama. Možda bi se i ja prepao. Tako, ja sam uvijek imao svoj imidž, a još sam i komunikativan. Kada na to dodate da me znala čitava Jugoslavija, nije bio problem da steknem klijente".

U marginalnom svijetu

Obično zastupate "sitne" kriminalce, nerijetko ljude koji žive na rubu siromaštva, manjinske populacije kao što su Romi...

Mehmedbašić: "Ma, ja branim sve. Od Mirse Švicarca i Fikreta Kajevića, do nekog lika koji je totalno marginalan. Uglavnom, nalazim se u tom nekom svijetu, marginalnom. Ljudi se ovdje prave da to ne postoji".

Često Vas hvale. Kažu da imaju dobar odnos s Vama. Prije nekoliko godina je objavljeno da ste jedan od najplaćenijih advokata po službenoj dužnosti u Sarajevu.

Mehmedbašić: "Ne znam ja ko je najplaćeniji, ali imam puno posla, to je sigurno".

Ima li neka granica do koje mislite da idete? Želite li možda miran život, da kupite vikendicu i uživate?

Mehmedbašić: "Mi smo 1992. bili u okružnju. Imam običaj da kažem da sam ja i dalje u okruženju. Nisam još nigdje otputovao, jedino do zatvora u Zenici (smijeh op.a.). Bez obzira na novce, ja sam naučio živjeti samo u Bosni".

Možete li za čitaoce portala Radiosarajevo.ba otkriti kako izgleda prvi susret sa nekim Vašim klijentom?

Mehmedbašić: "Ja ga nikada ne pitam jesi li ti to učinio, nego ga pitam imaju li dokaze protiv tebe. Često neki kažu nisam ili jesam. Ne pitam te to, imaju li dokaza. Dakle, po dokazima se ja orijentišem u predmetu".

Zbog svega, među krimogenim osobama počela je kružiti priča da ste Vi "kralj nagodbi"?

Mehmedbašić: "Kad napraviš nagodbu dobiješ manju kaznu. To je isto poker aparat. Kockaš se - hočeš li duplo ili ništa. Ja sam imao slučaj sa Nerminom Dizdarevićem. Ja ga volim, evo ga ponovo branim. Ja mu donio nagodbu na godinu, kaže "neću godinu, puno mi je". I onda nam je sutkinja dala pet godina. I sad kad sam ga ponovo uzeo braniti kaže "haj, molim te ganjaj nagodbu, nemoj samo da idem na čekić". Znači, mnogo je drastičnija kazna ako ne priznaš krivnju i ne pokažeš kajanje u odnosnu na nagodbu".

Anegdote iz sudnice

Možete li izdvojiti neku angedotu sa suđenja koju biste podijelili s rajom?

Mehmedbašić: "Bila je jedna tuča, Meho je dobio flašu u glavu. Ide suđenje i svjedok nije bio voljan da daje iskaz. A sudija mora imati sve podatke da bi donio presudu, pa ga pita - ko je udario Mehu, jesi bio u toj kafani. Kaže mu on da je bio odsutan. Izbjegava, ali na seljački način. Sudija se naljutio i govori mu da mora govoriti istinu i ponovo ga pita gdje se dogodila tučnjava, a on kaže - na Mehinoj glavi (smijeh op.a.)".

S kim je lakše raditi - sa velikim kriminalcima ili sitnom "buranijom"?

Mehmedbašić: "Pa, iskreno, s većim mangupima, nisu uplašeni. Kad sam branio Mirsu Švicarca i ove, dosta su hladnokrvni. Zato je veći, ne paniči. I onda bolje prođu. Jer, ti kada stalno ne obilaziš i ne moliš stranku, oni (tužilaštvo op.a.) misle da imaš dobar dokaz. Tada kuliraš tužioca, ne pitaš može li nagodba, onda se promjeni sve i oni pitaju mene može li nagodba.

Kako danas gledate na sarajevsku rock scenu?

Mehmedbašić: "Kakva god da je, skidam im kapu. Jer biti umjetnik, bilo šta, tonac, režiser, pisac... To su najteža zanimanja za preživjeti. Teže je zaraditi 50 maraka u bilo kojem obliku umjetnosti, nego 1.000 na pijaci. Znači, da bi čovjek bio umjetnik, on mora imati m**a do koljena. Sjećam se, imam pet albuma i svu svoju opremu i pitaju me čime se još bavim. Dakle, kakva god da nam je, bolja je od atmosfere.

Ima li se danas gdje izaći u Sarajevu? Sve je komercijala, prepuno kiča...

Mehmedbašić: "Sad Sarajevo i nekada su dva različita svijeta. Nekadašnje Sarajevo je imalo tramvaje do četiri ujutro. Život koji se ne može ni zamisliti. Sada su drugi poremećaji i u državi. Imate koronu, ratove, sve nas to izmuči. Generacije sedamdesetih i osamdesetih je mnogo bolje živjela. To je zlatno doba".

Brak je posao

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

Mehmedbašić: "Većinom sam na sudu, a poslije toga druženje s klijentima. Ja imam godina, ne zovu me cure, nemam avantura, jer sam prešao prag da bi mi život bio sada zanimljiv kao nekom mlađem. Većinom budem i sa kćerkom i to je to".

Kako se Vaša supruga s tim nosi?

Mehmedbašić: "Brak je posao. Svaka strana treba nešto raditi i brak će preživjeti. Ja sam razveo previše brakova, da bi se sada svađao oko nekih sitnica "gdje si bila, ko je bio, šta je bilo". Uglavnom, to je posao, svako treba nešto da obavi, da je frižider uredan ili da ima da se jede i to je najvažnije. I onda dobiješ stomak kao ja (smijeh op.a.)".