O ljekovitoj moći umjetnosti govori Aleš Kurt, direktor Sarajevskog ratnog teatra

Kad oružje zvecka, muze ne treba da šute!

Trideset godina postojanja Sarajevskog ratnog teatra SARTR potvrda je da umjetnost ima iscjeljujuća svojstva, čak i u najtežim trenucima. Osnovan 17. maja 1992. samo petnaest dana nakon početka opsade Sarajeva, SARTR je začetnik fenomena kojeg nazivamo Teatar pod opsadom. 

Povodom jubilarne, tridesete godine postojanja, Sarajevski ratni teatar planira niz aktivnosti koje su započele premijerom predstave Rechnitz ili anđeo uništenja, na tekst nobelovke Elfride Jelinek. Predstava se bazira na stvarnom događaju iz 1945 a govori o poricanju ratnih zločina i genocida.    

Trending

Titove brigade lopatom izgradile 242 km pruge za 7 mjeseci, vlast danas ne umije popraviti 80 metara

Direktor Sarajevskog ratnog teatra Aleš Kurt u razgovoru za Radiosarajevo.ba pojašnjava kakva je historijska uloga ove teatarske kuće 

"Ovaj trideseti rođendan pada u jednom historijskom trenutku. Namjerili smo da kroz cijelu godinu sumiramo naše iskustvo od 1992. do 1995. i ostalih dvadeset i pet godina. Osnivanje SARTR-a je bio početak nečega što su istoričari poslije nazvali Teatar pod opsadom. To je pokrenulo aktivnosti koja su dovele do kulturnog otpora građana Sarajeva. Taj otpor se počeo ispoljavati kroz različite vidove umjetnosti i kutlure. Na početku je bio teatar, ali nakon toga književni događaji, likovna umjetnost, muzička umjetnost, radio. Ta vrsta otpora je trajala tokom cijele opsade Sarajeva. 

Kada govorimo o teatru pod opsadom, ponekad ljudi brkaju, pa zamišljaju neke ratne jedinice koje su širile propagandu, što je daleko od istine. Zapravo, to su bile antiratne predstave s antiratnim porukama. 

Prva SARTR-ova predstava Sklonište je izašla 7. septembra 1992. i na duhovit način se bavila tadašnjim životom građana Sarajeva. Dešava se u skloništu, bilo je tu humora, apsurdnih situacija. Ostala je zapamćena i po anegdotama koje su se desile sada. 

Iako smo tada od Predsjednika dobili dozvolu da možemo koristiti struju za tu premijeru, čovjek koji je trebao da je uključi to nije htio. Nije htio izvršiti naređenje jer je smatrao da teatar nije dovoljno bitan da bi on uključio struju. Onda je pokojni general Jovo Divjak, koji je i sam bio u publici, otišao do tog čovjeka i stvar morao rješavati pištoljem da bi ovaj poslušao naređenje i naša predstava dobila struju. 

Ovo oslikava nešto što mnogi ljudi ne znaju - nije se ni jedna od tih predstava dobila na pladnju. Grupa ljudi, među kojima nisu samo umjetnici, već i oni u publici koji su održavali taj teatar, borila se da teatar zaživi i da se predstave održe. Bez pomoći cijele zajednice, to vjerovatno ne bi bilo moguće. Na kraju krajeva, to nam govori i o tome kako je umjetnost jako bitna u momentima kad su ljudi nesretni i kada pate. 

Poslije premijere Skloništa ljudi su se zahvaljuvali glumcima i govorili da im je ta predstava pomogla da ne polude. Teatar je terapija i u mirnim vremenima, a naročito ako se bavi problemima koje ljude zaista bole. To je sigurna zona gdje se može otvoriti neki problem ili trauma, a da ljudi dožive katarzu ili počnu razmišljati o tome na drugačiji način. To je svrha teatra koja se, vjerovatno, nije promijenila od početka civilizacije.

Mi smo te 1992. godine zapravo shvatili tu istinu na jedan surov način. Umjetnost nije nešto što direktno mijenja svijet, ali može indirektno uticati na ljude i to je apsolutno dovoljan razlog da bi postojala. 

U ovoj jubilarnoj godini želimo napraviti program od šest ili čak sedam premijera koje će se baviti idejom kulturnog otpora i teatrom pod opsadom. Mi smo na neki način i danas teatar pod opsadom, i danas imamo kulturni otpor koji je koncentriran na neke druge probleme. 

Jedna od predstava je Urotnici, po tekstu Vladimira Arsenijevića i Igora Štiksa, u kojoj se pojavljuje šesnaest pisaca starije i mlađe generacije koji su, svako na svoj način, ustali protiv nacionalističkog mainstreama. Likovi od Krleže do Aleksandra Hemona. Nadamo se da će ova predstava izaći u maju, baš u vrijeme godišnjice.

Za spetembar planiramo projekt Common stories - war diaries bazirana na ratnim dnevnicima iz Ruande i Bosne. Pošto nam se rat desio u isto vrijeme nismo mnogo obraćali pažnju jedni na druge, ali s ovom historijskom distancom otkrivamo zajedničke obrasce koji su uticali na naše živote. Ponosan sam na ovaj projekt je je to prva umjetnička suradnja s afričkim kontinentom", najavljuje direktor SARTR-a. 

Govoreći o značaju ratnih iskustava SARTR-a u današnjem trenutku i generalno važnosti historijskog iskustva u teataru kao umjetnosti Aleš Kurs kaže: 

"Teatar mora da se oslanja na iskustva, ne samo lokalna nego na iskustva ljudskog roda. Bez obzira da li govorimo o rasizmu, fašizmu, o ljudskim pravima, negiranju genocida, neophodno je govoriti o nepravdama. Mora postojati mjesto gdje o tome govorimo, a teatar je to mjesto, to sigurno mjesto gdje možemo biti svoji. To je misija teatra. Jedino tako se pomicao naprijed. Ljudi u teatru imaju mogućnost da budu crv sumnje, da pobude ideju da možda nije sve tako kako nam se prezentira.

Zaista smatram da teatar i ostale umjetnosti imaju ljekovita svojstva. Mislim da ljudi koji su iz nekih razloga zaobilaze umjetnost, to bogatstvo koje im se nudi besplatno, užasno puno propuštaju. 

U ovom vremenu, kao pojedinci ne možemo ništa riješiti, ali možemo sebi omogućiti da imamo puniji život. I pametniji, jer sistem je konstruisan tako da nas tjera da budemo gluplji nego što jesmo, ali mi ne moramo biti glupi ako nećemo. Mogli bismo proživjeti punije i ljepše živote samo da se malo prepustimo umjetnosti", zaključuje Aleš Kurt.