Sjećate li se Muharema Vojnikovića i pjesme Hare krishna?

Sjećate li se pjesme Hare krishna, sarajevskog umjetnika Muharema Vojnikovića i njegovog benda?

Ko se sjeća ove pjesme Muhe benda, radovat će se ovom intervju sa veselim i interesantnim autorom  - Muharemom Vojnikovićem Muhom.

Zamolili smo Vojnikovića da se prisjeti početka svoje muzičke karijere, kao i da s nama podijeli kakve emocije budi u njemu to početno muzičko stvaranje - sada, nakon toliko godina.

„Sve je počelo 1983. godine u Građevinsko-tehničkoj srednjoj školi u Sarajevu kada sam na času statike napisao svoju prvu pjesmu 'Uzimam posljednje jaje'. Bio sam panker i te godine sam počeo da pjevam u grupi Valter s kojom sam nastupao na nekoliko koncerata. Sjećam se da smo čak dali intervju za Radio Sarajevo i tužni otišli u vojsku“, navodi na početku razgovora za Radiosarajevo.ba Muharem Vojniković.

Navodi da je kada se vratio iz Jugoslovenske narodne armije (JNA), osnovao grupu Muha71, koja je u proteklom ratu preimenovana u Muha bend.

„To je bio period u kojem sam postavio temelje za sve što sam poslije radio. Krajem 1990. godine potpisujemo ugovor s izdavačkom kućom Suzi iz Zagreba i dok smo mi završili sa snimanjem, već je počelo da se puca po Sloveniji i Hrvatskoj, tako da album nikada nije javno objavljen“, rekao je Vojniković.

Vojniković je s nama podijelio informaciju koju malo ko zna, a to je da je iste godine spremio zbirku pjesama i muzički album Jednom kad sam ronio. Zbirka i album su objavljeni tek 1997. u izdanju Media Pressa.

Vojniković dijeli s nama teške ratne momente: „Kao sto znamo poslije Hrvatske, počelo je pucati i kod nas i jedan od metaka je ranio i mene. Put od sadašnje Ambasade Francuske do bolnice Koševo bio je i najduži put u mom životu. Iz pantalona je šikljala krv i ja nisam smio ni da pogledam gdje je metak probio.“

Naš sagovornik naglašava da se sve ipak dobro završilo: „Doktor je izvadio metak i uz smijeh mi rekao da idem u turbe Sedam braće.“

Poslije toga, zbog sreće šta je prošao i tih „pet minuta“ najdužih u životu uslijedilo je veselje koje i danas traje, navodi naš sagovornik.

„U tom periodu krenulo me s 'vedrim pjesmama' i nekako se sve poklopilo da ih i realizujem. Odjednom sam postao 'slavan'. Svi su pjevali Hare krishna i My name is Muha i to mi je bi drago, ali vrlo brzo se sve to pretvorilo u 'Šta mi je ovo trebalo?'“

Htio je samo napraviti vesele pjesme, poput svima znane Hare Krishna, a ista je napravila puno komplikacija posvuda. Ipak, Vojniković se nije dao obeshrabriti:

„Prvo, na BHTV-u su mi izbrisali sve video-trake na kojima je bila pjesma Hare Krihna, po zahtjevu nekoga iz Islamske zajednice, a mislim da je to bio i sam reis Mustafa Cerić, kvalifikujući pjesmu kao 'miješanje ozbiljne i neozbiljne religije'. Na TV 99 smo snimili novi videospot te je pjesma nastavila svoj put.“

Navodi da su u studiju TV 99 snimali to sve usred rata. Prisjeća se da je u poderanim cipelama svaki dan pješice išao s Alipašinog Polja do FIS-a, samo da bi stvarao i doprinosio time, tada neuništivom duhu Sarajeva.

O tim "putovanjima", kaže Vojniković, mogla bi se napisati knjiga. 

„Iz grada sam mogao izaći više puta, ali sam htio da vidim šta će biti na kraju i tako dočekao kraj rata. Došao je mir pa i Islamska donatorska konferencija, a jedan kolega novinar, koji je bio prisutan, mi je kroz smijeh rekao da je prvo pitanje prije svega bilo – Koliko je pjesma Hare krishna uticala na povećanje broja njihovih pristalica?! Tad sam se malo i prepao!“, rekao je Vojniković kroz smijeh.

Bili su prvi poslije rata koji su napravili koncert na Bilinom polju u Zenici, a potom su krenuli na turneju u Holandiju, Njemačku i Italiju...

Vojniković govori da ako nastavi nabrajati gdje je sve bend bio, naš intervju bi se mogao pretvoriti u knjigu jer je ponosan na taj njihov početak i dobro pamti svaki detalj.

„Nekako sam došao u Pariz, oženio se tamo i počeo spremati mjuzikl za djecu, što mi je i uspjelo 2006. godine, i to nakon četiri-pet godina od mog dolaska u Francusku. To sada izgleda kao san koji je, eto, ispunjen“, govori Muha.

Ta uspješna predstava, odnosno mjuzikl zove se La vie est belle -Prince Mouche. Kaže da je taj mjuzikl posebna priča i da ostavimo to za neku drugu priliku.

Posljednje na čemu je Muha radio i na šta je jako ponosan je mjuzikl Vrh svijeta – DJ Šampinjon, koji je premijerno izveden 2013. godine.

„U tom mjuziklu sam uspio da objedinim sve sto sam znao i želio da ispričam , tako da sam sad miran i polako razmišljam o istom mjuziklu na francuskom jeziku. Ne žurim, i ako i kad ga napravimo, bit će ili velika produkcija ili nikakva“, govori Muha pod motom „sve ili ništa.

Posljednje što je Muha bend objavio je "Zakopano Blago" iz 2014. godine.

Na pitanje da li je u kontaktu s nekim ljudima s kojima je sarađivao na početku svoje karijere, Vojniković govori da je radio s velikim brojem divnih ljudi i da ga je strah da se ne naljuti neko na njega ako slučajno nekoga ne spomene, pa nije želio navoditi nikakva imena. 

Vojniković živi u Parizu svojim umjetničkim životom, bavi se fotografijom, zdravim životom, prirodom i društvom, sretan je  i ispunjen, navodi.

Za kraj, Muha, naš zanimljivi sagovornik, navodi da mu je želja da u skorije vrijeme napravi koncert u svom rodnom i najdražem gradu Sarajevu.