Jasmila Žbanić: Poslije 'Aide', svijet nikada neće zaboraviti Srebrenicu

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ono što je za Holokaust Schindlerova lista (eng. Schindler's List) Stevena Spielberga to je za bosanski genocid film Quo vadis, Aida? naše slavne rediteljice Jasmile Žbanić.

Primijećeno je to već u svijetu filma. O tome ovih dana piše i poznata reporterka Janine di Giovanni.

U godinama koje dolaze bit će sve jasnije zašto novo ostvarenje vlasnice "Zlatnog medvjeda" i brojnih svjetskih filmskih nagrada predstavlja istinsko remek-djelo, koje je, evo, jučer nagrađeno i na 11 Luxembourg Film Festivu.

Djelo nastalo u nemogućim uvjetima, bez dovoljno očekivane i zaslužene podrške i svega što ide u orbiti svjetske sedme umjetnosti.

Razgovarao: Faruk Vele

Iako je za nas Jasmila već oskarovka i mnogo više od toga, s obzirom na značaj njezinog rada, njezine, slobodno možemo reći, borbe za kulturu sjećanja, film i umjetnost uopće, sutrašnja odluka o tome da li će se Aida naći među pet nominiranih filmova za najprestižniju nagradu svjetsku filmsku nagradu trebala bi samo potvrditi najviša postignuća ove autorice i istinske umjetnice.

Mi, građani Bosne i Hercegovine, s ponosom iščekujemo pozitivne vijesti, iako su, budimo iskreni, za Jasmiline uspjehe zaslužni prije svega ona i njezin tim.

O filmu Quo vadis, Aida?, Srebrenici, majkama Srebrenice kao inspiraciji, kulturi sjećanja, mladima, nagradama, Oscaru, umjetnosti u Bosni, ali i nama samima, Jasmila Žbanić ekskluzivno govori za Radiosarajevo.ba.

Želimo da što više ljudi vidi film

Radiosarajevo.ba: Vaše veliko ostvarenje, film Quo vadis, Aida? našao se među 15 filmova koji su ušli u uži izbor za nagradu Oscar. Sutra će biti poznato koji filmovi su i zvanično nominirani za najbolja ostvarenja van engleskog govornog područja. Kakva su Vaša očekivanja? Šta bi ulazak u uži izbor i, duboko vjerujemo, pobjeda 25. aprila u Sjedinjenim Američkim Državama, značilo za Vas osobno, ali prije svega za priču koju ste odlučili pokazati svijetu?

ŽBANIĆ: Ja ne razmišljam o tome jer bi me možda uhvatio strah i možda bih bila blokirana.

Jedino o čemu razmišljam je šta možemo uraditi da što više ljudi vidi film.

Kada je počela kampanja ni 0,5 posto američkih glasača i kritičara nije gledalo film, jer nismo imali američkog distributera. Inače, ovakve kampanje su duge i skupe i finansiraju se od strane distributera i država čiji filmovi su kandidati. Kako nismo imali podršku države i drugih nivoa vlasti da platimo reklame, oglašavanja, press prikazivanja itd., morali smo organizovati "gerila" kampanju. Puno ljudi nam je pomoglo i mi smo zaista izuzetno zahvalni.

Sada kada smo na užoj listi dobili smo dobrog američkog distributera i malo lakše dišemo. Ipak, niko ne zna šta će se desiti sutra. Znamo da puno ljudi voli film. Šta god bilo, mi smo prezadovoljni.

Mnogo Aida živi čekajući da ukopa svoju djecu

Radiosarajevo.ba: Aida je, također, ovih dana nominirana za BAFTA nagradu koju dodjeljuje Britanska filmska akademija, kakvi su utisci nekoliko sedmica pred dodjelu nagrada 11. aprila? Kazali ste ovim povodom kako se nadate da će se ljudi više sjećati Srebrenice...

ŽBANIĆ: Nominacije su za nas već velika nagrada. Cijela ekipa i ja smo počastvovani i sretni. Ovo prije svega znači da će puno ljudi pogledati film: osim publike koja film može vidjeti na online platformi distributera CURZON iz Velike Britanije, film će gledati još više članova Britanske filmske akademije, profesionalci čiji rad izuzetno poštujem.

Dobijamo puno reakcija, da ljudi koji nisu znali za Srebrenicu nikada više neće moći da zaborave šta se desilo, i to je izuzetno važno.

Kroz intervjue pokušavam skrenuti pažnju i na činjenicu da se još uvijek traga za tijelima više od hiljadu Srebreničana.

Mnogo Aida danas živi čekajući dan da mogu prepoznati kosti i sahraniti svoju djecu.

Radiosarajevo.ba: Pojavili ste se na značajnim festivalima, osvojene su prve nagrade, no prvu projekciju ste imali u Memorijalnom centru...koje reakcije na film su ostavile na Vas najveći utisak?

ŽBANIĆ: Prije svega kada smo film pokazali udruženjima iz Srebrenice, ženama, majkama, ljudima iz Memorijalnog centra – ljudima koji su bili svjedoci.

Bilo nam je izuzetno emotivno i naravno najvažnije nam je bilo šta će oni reći za film. Ja nisam mogla biti u sali koliko sam bila nervozna. Odahnuli smo kad smo vidjeli da je film prihvaćen, da ga smatraju autentičnim i dogovorili smo se da ga prikažemo u Memorijalnom centru.

Projekcija u Veneciji je bila posebno iskustvo jer je festival fizički održan i dobili smo prelijepe reakcije pubike i kritike, dakle ljudi koji ni ne znaju gdje je Srebrenica, potpune strance dirnula je naša priča i s te strane nam je ta premijera bila izuzetno važna i lijepa.

A zatim premijera u Potočarima s mladim ljudima. Oni su nam dali novu energiju, da ovo što radimo ima smisla. Na drugoj projekciji bili su preživjeli i bilo je jako teško gledati kako ljudi na tom mjestu gdje se tragedija desila, gledaju scene iz 11. jula i misle kako se sve to moglo spriječiti i da se drugačije odvijao taj dan, mogli su danas biti sa svojom djecom i svojim unucima. Strašno, uvijek i ponovo sve je to toliko strašno!

Na šta bi ova zemlja ličila bez majki Srebrenice?

Radiosarajevo.ba: U povodu 8. marta, Međunarodnog dana žena, razgovarali ste s velikom filmskom divom, Angelinom Jolie u intervjuu objavljenom u slavnom Timeu. Kakve utiske nosite? Posebno me je dojmio Vaš prijedlog iznesen u intervjuu da majke Srebrenice zaslužuju Nobelovu nagradu za mir, a koji ste i ranije iznosili. Taj prijedlog je sada izazvao pažnju diljem svijeta. Majke Srebrenice sa kojima sam razgovarao bile su iskreno dirnute.

ŽBANIĆ: Zaista mislim da mi nismo svjesni koja je snaga i uticaj žena Srebrenice. Malo ljudi zna da je Memorijalni Centar nastao zahvaljujući njihovoj upornosti i mudrosti. Žene su bile te koje su rekle – centar mora biti u Potočarima, i tu ideju su realizovale uz nevjerovatnu hrabrost i odlučnost.

Kada su odlučili posjetiti svoje kuće u Srebrenici, niko nije htio ići s njima. One su rekle. "Dobro, idemo same". Kako ih internacionalci nisu mogli pustiti da izginu, američki ambasador (Thomas Miler, op.a.) je rekao da će ići s njima i dati im zaštitu, a tek onda su se javili domaći političari, da kažu: "I mi ćemo s vama". One su nevjerovatna snaga.

Radiosarajevo.ba: Govorili ste i tokom projekcije u Memorijalnom centru o srebreničkim Majkama, ali i tokom razgovora s Jolie. Koliko su Vam one bile ključna inspiracija i snaga ga iznesete ovakvo djelo? Kako poslije skoro 26 godina gledate na njihovu gotovo epsku borbu za istinu i pravdu?

ŽBANIĆ: Žene i majke Srebrenice su velika inspiracija. Prije svega zamislite kako bi izgledalo naše društvo da su ove žene umjesto na pomirenje pozvale - na osvetu. Da su za svako svoje dijete tražile žrtvu od onih koji su počinili zločin. Na šta bi ova zemlja ličila? Ja mislim da puno ljudi ne može pojmiti koliko su one oblikovale naše društvo - na bolje.

Radiosarajevo.ba: Ugledna reporterka Janine di Giovanni piše za Foreignpolicy.com, a taj tekst smo prenijeli na Radiosarajevo.ba, da bi Vaša Aida mogla učiniti za genocid u Srebrenici ono što je Schindlerova lista postigla za Holokaust? Koliko Vas, da tako kažemo, ohrabruju ovi komentari u svjetskoj štampi? Koliki je, po Vama, značaj umjetnosti uopće u kulturi sjećanja? Na koncu, Vi ste prva rediteljica koja je imala hrabrost da se uhvati u koštac s ovom velikom pričom na filmu.

ŽBANIĆ: Ekipa "Deblokade", producent Damir Ibrahimović, cijela ekipa filma – svi smo željeli napraviti film koji će imati i tu vrijednost i, naravno, drago mi je da čujem da ljudi smatraju da smo uspjeli.

Radiosarajevo.ba: Također, Janine piše i da će Aida "izliječiti ljude". Na projekciji u Srebrenici u oktobru prošle godine su bili mladi ljudi iz regiona, koje ste i Vi na početku spomenuli. Koliko ovo istina prikazana u Aidi, ili, recimo, u Dnevniku Diane Budisavljević mogu "ohladiti" tolike usijane glave i pomoći novim generacijama da izrastu u zdrave ljude?

ŽBANIĆ: Film može otvoriti dušu i srce, ali mora postojati svakodnevna želja i rad da se stvari promjene. Ovdje većina ljudi ne želi stvari mijenjati.

Ne samo političari, nego većini ljudi odgovara ovakvo stanje, jer ne moraju biti odgovorni, ne moraju puno raditi i mijenjati sebe. Da nije tako, ovo bi se stanje odavno promijenilo.

Prošli smo pakao da snimimo Aidu

Radiosarajevo.ba: Da, uz objavu o uspjehu Vašeg filma Izudin Bajrović je napisao da je "film iz Bosne, koja ne voli umjetnost, došao na korak do vrha". Je li vrijeme, a često to pitamo, da ova zemlja počne ozbiljnije ulagati u kulturu i značajne projekte poput ovog?

ŽBANIĆ: Kada kažete zemlja to zvuči previše apstraktno, naša zemlja smo mi ljudi. Evo, da na jednom primjeru analiziram odnos prema kulturi.

Mi smo sve pare koje smo zaradili od filma - uložili u kampanju za Oskara.

Ljudi znaju da smo prošli pakao dok smo ga snimili. I puno ljudi to cijeni. Oko 11.000 ljudi je kupilo kartu i otišlo u kino pogledati film. Također, 5.000 ljudi ga je pogledalo preko VOD-ija.

Time su nam odali priznanje i pomogli naš rad. Međutim, više od 100.000 ljudi je film pogledalo na YouTubeu, ilegalnim lošim kopijama filma čime je sav onaj legalni lanac - produkcija, distribucija, prikazivači, i na kraju država koja iz ovog ubire porez - oštećen za više od pola milona maraka koji se osim u kampanju za ovaj film, mogao uložiti i u novi film. To su štete koje nas obeshrabruju.

Toj, takvoj većini, koja krade tuđi rad, ne smeta vlast koja krade zato što krade - nego samo zato što njima nije omogućila da krade. Kada ta većina odluči da cijeni kulturu, da podrži kulturu, glasaće za ljude koji cijene kulturu.

Ovim načinom razmišljanja ne amnestiram političare koje preskupo plaćamo za amaterizam koji će nas u uslovima u kojima živimo koštati života.

To što u Bosna i Hercegovini nema vakcina, što je ovoliki broj mrtvih ima svoje krivce na vlasti i oni imaju ime i prezime, i odgovornost za smrt naših sugrađana, za stanje u zemlji.

I to je dio kulture jer kultura je ono što čovjek jeste. Nije neki broš na tijelu - nego tijelo samo.

A kako ćemo ga oblikovati, cijeniti i održavati zavisi od nas i naših odluka: koga biramo da četiri godine predstavlja nas i naše potrebe, ali najvažnije šta sami radimo da stvari poboljšamo.