Aleksandar Hemon: Strah od Drugog nije uzrok već izgovor za nasilje

Aleksandar Hemon, američki književnik bosanskohercegovačkog porijekla, u intervjuu za Novi Magazin od 11. juna ove godine govorio je o svom novom romanu Moji roditelji: Uvod, rođen u periodu posljednjeg procvata ksenofobije u Evropi i na tzv. Zapadu prije nekih pet-šest godina, kad su se, kako kaže pisac, "svakojaki fašisti i rasisti mobilizovali da zaustave imaginarnu migrantsku invaziju njihovih nacionalnih domena".

"Otud su migranti prikazivani kao beslovesna, obezljuđena gomila, motivisana nekim nerazumljivim životinjskim porivom. Dominirale su slike prepunih brodova, masovnih kolona, zbog čega je pojedinačnost svakog od tih ljudi bila potpuno izbrisana, kao što su potpuno izbrisani i njihovi prethodni životi. Samo su mrtva djeca povremeno imala imena, ali ni ona nisu imala živote.

Pošto sam svjedočio izbjeglištvu svojih roditelja, imam i iskustvo vlastitog izmještanja, znam da svaki migrant i svaka izbjeglica iza sebe imaju živote i iskustva puna znanja, ljubavi, gubitaka, sreće i svega onoga od čega se život sastoji, ali i čitavo ljudskošću zarađeno viđenje svijeta koje se u tom preseljenju iz domovine u tuđinu nekako promijenilo i zakomplikovalo. Htio sam da tako da pišem o bogatom, komplikovanom životu svojih roditelja, sve pod pretpostavkom da migracija zahtijeva naraciju", govori on za Magazin u kojem možete pročitati i odlomak iz Hemonove fantastične knjige.

Dodajmo da je roman prvi dio sjećanja na život Hemonovih roditelja (drugi dio još nije preveden na bosanski jezik), o vremenu poslije Drugog svjetskog rata, dobu izgradnje socijalističke Jugoslavije, punog elana, entuzijazma i snage koja ju je uzdigla zahvaljujući srčanosti mladih generacija koje su stasavale i, paralelno sa zemljom, gradile svoje nove živote

"Socijalistička Jugoslavija je imala mnogo mana i problema, na čelu sa Drugom Titom, ali je izgradila infrastrukturu, obrazovala nekoliko generacija, uključujući moju, i bila u stanju da konceptualizira zajednički društveni projekat koji je imao utopijsku dimenziju. Nijedna od njenih država nasljednica nema društveni projekat izvan same nacije. Nacionalizam je slijepi put jer nema do čega dobaciti. Ako je nacija vječna, kao što jeste u nacionalističkom diskursu, onda se može samo čistiti i jačati u borbi protiv neprijatelja. Nacionalizmu ne trebaju građani nego nacionalni subjekti. U stvarnosti, nacionalistički projekti su neizbježno kleptokratski, pošto država i sve u njoj služe naciji, a ne građanima", navodi Hemon te, na pitanje "nije li poražavajuće saznanje da se verovalo u jednu utopiju?", odgovara:

"Naprotiv, to je aspekat Jugoslavije koji najviše cijenim. Za uspješno ili barem podnošljivo društvo neophodna je zajednička vjera da svi građani učestvuju u građenju
neke bolje, drugačije budućnosti i da će se svi u toj izgradnji promijeniti nabolje i time postati bolji građani."

"Ne može se čitalac navesti jednom knjigom ni na šta, osim ako čitaoci čitaju samo tu knjigu i nijednu drugu, i onda odluče da modeluju svijet na osnovu te jedne, svete knjige. Ljudi imaju predispozicije da vjeruju u ono u šta su već uvjereni."

Aleksandar Hemon govori o ukusu iseljeništva, o bogatstvu dvojezičnosti i dvije kulture: "Nasilje nacionalizma i rasizma je u svođenju kompleksnog ljudskog života na jednu i jedinu dimenziju koja je određena rođenjem.(...) Strah od Drugog nije uzrok nego izgovor za nasilje. Drugi je potreban za formulaciju Prvog i nema stabilne i suštinske karakteristike. Drugi je ideološki izmaštan. Nacionalizam je nemoguć bez fantazije o Drugome, što će reći da ne postoji nacija koja je toliko čista i jedinstvena, da ne mora da maltretira i likvidira Druge. Neprijatelj je fašistima uvijek prisutan."

Pisac smatra i da govor mržnje u svijetu nije nagla pojava, te govori da uslovi u društvu koji ohrabruju i nagrađuju zlo, "u čovjeku, koji je do tada bio dobar, odjednom aktiviraju upravo to zlo".

Govorio je Aleksandar Hemon i o Peteru Handkeu i njegovoj Nobelovoj nagradi, o Jessici Stern i njenoj knjizi Moj ratni zločinac: Lični susret sa arhitektom genocida, te za kraj, na pitanje "progoni li vas rat u Bosni?", odgovorio:

"Nema šta da me progoni. To je ključna činjenica mog života, ne mojim izborom. Ali nije i jedina."

Kompletan intervju čitajte u novom broju Novog magazina.