Haris Imamović: Umjetnost je neizmjerno važna za kulturu sjećanja

0
Razgovarao: Faruk Vele
Haris Imamović: Umjetnost je neizmjerno važna za kulturu sjećanja
Foto: Almir Kljuno / Haris Imamović: Umjetnost je neizmjerno važna za kulturu sjećanja

Izdavačka kuća „Vrijeme“ iz Zenice nedavno je objavila knjigu „Vedran i vatrogasci“ autora Harisa Imamovića. Budući se u javnosti pojavila u osvit obilježavanja 30. godišnjice početka opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu, Imamovićev književni prvijenac je izazvao dosta pažnje u javnosti.

Razgovarao: Faruk Vele

Kombinirajući pripovijedanje, razgovore s junacima, sudska svjedočenja i dokumente, autor prati sudbine Vedrana Smailovića, sarajevskog čeliste, i vatrogasaca u vrijeme opsade grada – Kenan Slinića, Johna Jordana i Mesuda Jusufovića.

Junaci i događaji ove priče nisu izmišljeni. Isprva zarobljeni u obruču opsade, junaci će igrom sudbine obići svijet, od Latinske četvrti do Ovalnog ureda. Iz brojnih svjedočanstava i dokumenata, vodeći se književnim kriterijima (a ne, naprimjer, naučnim ili žurnalističkim), odvojeno je važno od nevažnog i komponirana je dinamična cjelina. Događaji uglavnom ne proizlaze jedan iz drugoga po logici zapleta. Junaci ne proizvode stvarnost, već su se zatekli u njoj. Iako prikazuje nezaboravne karaktere, knjiga govori o stvarnosti u kojoj sudbinu najčešće ne određuje karakter, već snajperski pucanj ili granata…

Imamović za portal Radiosarajevo.ba govori o svojoj knjzi, radu, opsadi Sarajeva, agresiji na Ukrajinu…

Također, kaže nam da trenutno istražuje arhivsku građu o genocidu u Podrinju za jedan esej, koji će ponuditi javnosti na ocjenu.

Akt slobode

Radiosarajevo.ba: Kakvi su utisci nakon pojavljivanja Vašeg prvijenca, knjige „Vedran i vatrogasci“ i koliko ste zadovoljno odjecima knjige? Čini se da se o njoj dosta govorilo proteklih sedmica?

Imamović: Odjeci su mnogo bolji od onoga što sam očekivao. Ne samo zato što nisam očekivao mnogo. Unatoč svemu, čini se da u Bosni i Hercegovini postoji, ili se makar razvija publika za ovakvu vrstu književnosti. Kad kažem publika – mislim na kritičnu masu ljudi koji imaju dovoljno novca da kupuju nove knjige, dovoljno obrazovanja da imaju potrebu za njima, zatim dovoljno vremena da ih pročitaju i dovoljno znanja da ih razumiju.

Pisci se hrane reakcijama, od utisaka koje im prenose čitaoci do ocjena kritike, pri čemu nije od najveće važnosti da li su te reakcije pozitivne ili negativne, važno je da ih ima. To dobro ilustrira slučaj francuskog kolaboracionističkog pisca Pierrea Drieu la Rochellea, koji je, sa nacističkom okupacijom, dočekao svojih pet minuta, te grdio na sve strane, ukoravao, držao pridike, ali niko nije reagovao, jer niko više nije bio slobodan da to čini. Vidjevši da je postao glas u pustinji, on je najzad zanijemio, „ućutkan ćutanjem drugih“. Na kraju je izvršio samoubistvo. Nije imao ni tu sreću da ga, poput drugih kolaboracionista, objese nezadovoljni čitaoci.

Čitanje je, jednako kao i pisanje, akt slobode i za jednog pisca nema ništa bolje nego da čuje reakcije, koje mu govore nešto o njegovom djelu čega ni sam nije bio svjestan, pri čemu nije najvažnije da li su te reakcije pozitivne ili negativne.

Iskakanje historije iz tračnica

Radiosarajevo.ba: Nalazimo se pred još jednom godišnjicom, godišnjicom odbrane Sarajeva, 2. maja 1992. Činjenica da se knjiga pojavila uoči 30. godišnjice opsade Sarajeva, pokazala se kao pun pogodak, koliko Vam to znači? Istovremeno, imamo i kontekst ruske agresije na Ukrajinu koja je, također, podsjetila svijet na Sarajevo…

Imamović: Objavljivanje knjiga povodom velikih godišnjica može biti korisno, ali nije presudno, jer mnoge knjige nisu živjele duže od samih godišnjica uz koje su se vezivale.

Knjigu sam pisao, najvećim dijelom za vrijeme pandemije, kada su mnogi – sjetimo se – to „opsadno stanje“ poredili sa iskustvom opsade Sarajeva. Nisam ni slutio da će se knjiga pojaviti skoro u isto vrijeme, kada je počela ruska agresija na Ukrajinu, opsada Kijeva, Mariupolja, Hersona i drugih gradova; granatiranje škola i bolnica.

Haris Imamović: Umjetnost je neizmjerno važna za kulturu sjećanja - undefined

Foto: Privatni album: Haris Imamović: Umjetnost je neizmjerno važna za kulturu sjećanja

Jedan od mojih omiljenih filozofa je Emmauel Todd. On je davne 1975. godine, u knjizi La chute finale prorekao pad Sovjetskog saveza, analizirajući neke naoko bezazlene podatke, kao što su smrtnost novorođenčadi u SSSR-u i broj prijavljenih patenata. Tri decenije poslije, u osvit invazije na Irak, kada se činilo da su Sjedinjene Države sila bez premca, ovaj autor je predvidio i pad američkog utjecaja u svijetu, čemu svjedočimo proteklih godina.

Jedna od njegovih teza bila je i da je rat ovog intenzitet, kakav gledamo u Ukrajini, u Evropi više nije moguć. Objašnjavajući prije šest-sedam godina zašto je rat u Siriji eskalirao, a u Ukrajini nije, Todd je ukazao na činjenicu da Ukrajina ima znatno starije i obrazovanije stanovništvo. Prosječna starost u Ukrajini je 41 godina, a u Siriji 25 godina. Historija je po ko zna koji put nakon Marxa iskočila iz svojih tračnica.

Vedranov povratak

Radiosarajevo.ba: Kako je nastalo Vaše djelo o kojem se sve više govori?

Imamović: Na obilježavanju jedne od godišnjica jednog od masakara na Markalama, čuo sam Albinonijev Adagio. To je jedna od onih melodija, koje poznajete prije nego i što postanete svjesni toga. Ostavila je tada snažan dojam na mene, i htio sam da to što osjećam dok je slušam, u kontekstu opsade Sarajeva, prevedem u riječi.

Iako potaknut Adagiom, prvobitno sam namjeravao pisati samo o Johnu Jordanu, američkom vatrogascu koji je došao u Sarajevo u zimu '92/93. da pomogne kolegama u opsjednutom gradu i ostao je sve do kraja rata. Istražujući građu, saznao sam nešto više o Vedranu; brzo sam uvidio da je on znatno raskošnija ličnost od opće predstave o njemu i već nakon prvog našeg razgovara znao sam da on mora biti jedan od glavnih junaka, kao neka vrsta duhovne protuteže Jordanu i vatrogascima.

Radiosarajevo.ba: Koliko Vam je intimno bilo važno vratiti Vedrana Smailovića u javni prostor i taj njegov civilizacijski čin sviranja u razorenoj Vijećnici, a koji je, kako vidimo, inspirirala i umjetnike u napadnutoj domovini? Čini mi se da je snaga tog duhovnog otpora agresoru iznova naglašena?

Imamović: Vedran je ikona 90-ih i nije strogo vezan samo za opsadu Sarajeva. Istražujući građu za ovaj roman, uz drugu literaturu, naišao sam na motivacijsku knjigu za djecu Bena Brooksa „Priče za dječake koji žele biti drugačiji“, u kojoj Vedran stoji rame uz rame sa Nelsonom Mandelom, Mahatmom Ghandijem, Galileom Galilejem, ili lovcem na krokodile Steveom Irwinom.

Ili, recimo, Ryanom Hreljcem, sedmogodišnjim kanadskim aktivistom hrvatskog porijekla, koji je, saznavši da u Africi mnoga djeca obolijevaju i umiru zbog nečiste vode, odlučio skupiti novac za gradnju bunara u jednom selu u Ugandi, što se pročulo u medijima i potaknulo mnoge da mu se pridruže, te je dječak osnovao svoju fondaciju koja je izgradila više od 450 bunara kojima se snadbijevalo više od pola miliona ljudi.

Paradoksalno, 90-e su kod nas sinonim za užas i regresiju, dok su istovremeno na Zapadu te godine, došavši nakon pada Berlinskog zida, bile vrijeme optimizma, vjere u kraj historije, pobjedu otvorenog društva, iskorjenjivanje siromaštva, itd.

Vedran se svojom pričom uklopio u optimistični duh i mas-medijsku kulturu 90-ih. Preko noći je postao planetarno poznati simbol otpora kulture barbarstvu. Prkosno svirajući na ulici, Vedran demonstrira moralnu i duhovnu nadmoć u odnosu na zavojevače s brda, koji bi, ako ga već ne mogu ubiti, najradije voljeli da mu toliko utjeraju strah u kosti da ni me pomisli izaći iz rova ili podruma. Nisu uspijevali.

Radiosarajevo.ba: Taj čin duhovnog otpora neprijatelju je nešto po čemu je Sarajevo bilo prepoznatljivo i gdje je suvereno pobijedilo…

Imamović: Nakon Holokausta, ta vjera u humanistički karakter visoke kulture zvučala je skaredno. George Steiner kaže da ništa više nije bilo isto kada se vidjelo da su oni koji su osmislili Auschwitz i upravljali njime odrasli na Goetheu i Voltaireu, da su navečer slušali Bacha i Schuberta, a ujutro išli na posao da organizuju proces istrebljenja.

Ova proturječnost – visokokultivirano zlo – prevaziđena je zaboravom; 90-ih je ponovo stavljen znak jednakosti između kulture i dobra, između ostalog i povodom Vedranovog glasovitog čina ili uprizorenja Godoa u režiji Susan Sontag, itsl. Teza o borbi kulture protiv barbarstva je bilo djelotvorno sredstvo u odbrani od agresije, i imala je svoje činjenično utemeljenje u barbarskim činovima kao što je spaljivanje Vijećnice.

Ipak, nikad ne treba upasti u zamku idealiziranja visoke kulture, jer ne treba zaboraviti da su genocid osmišljen i opravdavan u visokoj kulturi. Koljević, Karadžić, Ekmečić, Aleksa Buha i drugi „stvaraoci RS-a“ su skoro sve sami profesori, pjesnici, historičari, filozofi. Na ovu zlu dimenziju kulture podsjetio nas je i slučaj Nobelove nagrade Peteru Handkeu, kada je pola evropske kulturne scene pokazalo potpunu ravnodušnost prema činjenici da je laureat de facto pomagao u vršenju genocida, poričući ga i zataškavajući.

Haris Imamović: Umjetnost je neizmjerno važna za kulturu sjećanja - undefined

Foto: Privatni album: Haris Imamović: "Bikad ne treba upasti u zamku idealiziranja visoke kulture"

Vidimo isti stvar i sada povodom Ukrajine. Valerij Gergijev je glavni dirigent Marinski teatra, Londonskog simfonijskog orkestra i Minhenske filharmonije, godinama je najpoželjniji gost La Scale, Metropolitan Opere i dr. Istovremeno, Gergijev je nezvanični ambasador Kremlja, koji učestvuje u Putinovim predizbornim spotovima, izvodi koncerte za rusku vojsku u Siriji ili na otvaranju Olimpijskih igara u Sočiju.

Nakon što su ruske snage oborile nizozemski civilni avion u Ukrajini ubivši tri stotine ljudi, Gergiev je izveo memorijalni koncert u Roterdamu; na konferenciji za štampu osudio je zločin, iskazao je pijetet žrtvama, ali nije ništa kazao o počiniocima, uz evidentnu namjeru da, s jedne strane, ne dovede u pitanje alternativnu teoriju Kremlja da su Ukrajinci srušili avion, a s druge da ublaži bijes holandske i ukupne javnosti prema Rusiji.

Ostvarajući istu svrhu, samo dan nakon početka agresije na Ukrajinu, maestro Gergijev izvodi Pikovu damu u La Scali, a nedugo nakon toga, dok ruska vojska puni masovne grobnice u Ukrajini, on na javnom događaju s Putinom prihvata da bude imenovan za rukovodioca Direktorata carskih (sic!) teatara Rusiije.

Mnogi će kao ovaj maestro prihvatiti da budu kulturno, što će reći humano lice Putinovog zločinačkog režima. Drugi su, poput pisaca Vladimira Sorokina, časno odbili tu ulogu, a treći će je prihvatiti nevoljko, intimno se protiveći Putinu, ali strahujući od posljedica otvorene pobune, ili bivajući porobljeni osjećajem nacionalne lojalnosti. Četvrti poput Dostojevskog su mrtvi i ne mogu se usprotiviti tome što ih zločinački režim koristi kao duhovni štit, a imajući u vidu nacionalističku dimenziju njihove misli pitanje je da li bi se i bunili.

Pokušaje Kremlja da pritiske i predrasude s kojima se ruska kultura suočava na Zapadu iskoristi kako bi stekao međunarodnu solidarnost s „ruskom stranom“, treba odbaciti s prezirom. To što je jedan institut u Milanu bedasto obustavio kurs o Dostojevskom, nakon početka agresije, nije nikakva tragedija u poređenju sa patnjom djece u podzemlju Azovstala. Nadati se da bi Dostojevski bio dosljedan sebi bar toliko da prizna ovu notornu činjenicu.

Dobri čovjek Jordan

Radiosarajevo.ba: Reafirmirali ste, kako rekoste, i američkog dobrovoljca Johna Jordana, zašto tako malo znamo o takvim velikanima i je li uloga kulture sjećanja da kroz ovakve primjere priča univerzalnu priču o solidarnosti, ljudskom duhu, snazi, otporu zlu, nečovječnosti?

Imamović: John Jordan je malo poznati počasni građanin Sarajeva. On je to priznanje, za razliku od recimo Mitteranda, i zaslužio. Jordan je prvi put u Sarajevo stigao u novembru ’92. i ostao je u gradu do kraja rata. Opskrbivši vatrogasnu brigadu u ključnim trenucima sa uniformama, vjerovatno je spriječio njeno gašenje.

Kao bivši marinac sa iskustvom Vijetnama, Jordan je isticao da nije nikakav mekušac, da zna šta je rat, ali da nikada nije vidio nešto slično onome što je gledao u Sarajevu. „Kako da shvatim“, kaže on, „snajperistu s brda koji čeka da mu na nišan dođe dijete ili starac, žena, da bi pritisnuo obarač“, kaže Jordan i dodaje da ga niko ne može uvjeriti da je neko pucao slučajno i ubio dijete od osam godina.

Jordanov ugao gledanja na opsadu je tehnički, ekspertski i time oneobičava ustaljenu, automatiziranu percepciju. Recimo, on objašnjava da je, analizirajući ponašanje srpskih snajperista, primijetio neke zakonitosti. U grupi civila, snajperisti su po pravilu pucali na dijete; u grupi djevojčica, često se činilo kao da pucaju na najljepšu. Običnom posmatraču bi se učinilo da u napadima ima nečeg lično, da se radi o zavisti, ali stvar je čak gora. „Ono što učite na obuci za snajperiste“, kaže Jordan, „jeste da ubijanje nije nužno jedini ishod akcije: uništenje je krajnji rezultat.“

Cilj je bio, veli, nanijeti što više boli preživjelima. Jordan objašnjava da je za tradicionalne, patrijarhalne muslimanske porodice, ubijanje muškog djeteta imalo naročito razdrobljujući efekat, što su snajperisti znali i vodili se time, jednako kao što su znali da očevi, u takvim porodicama, imaju ulogu zaštitnika, te da će osjećati krivicu što nisu zaštitili svoje dijete, svejedno što protiv snajperskog hica ispaljenog sa 800 metara distance nisu imali ni teorijsku šansu.

Haris Imamović: Umjetnost je neizmjerno važna za kulturu sjećanja - undefined

Foto: Privatni album: Haris Imamović: "Kod nas je, recimo, narativ o 90-im prožet sudskim jezikom, što je razumljivo, jer se borimo protiv revizionizma i poricanja genocida"

Jordan u jednom trenutku uzima snajper i počinje uzvraćati vatru, barem onu koja je usmjerena protiv vatrogasaca. Taj čin pobune i otpora zlu djeluje inspirišuće, iako se neće uvijek pokazati najrazumnijim izborom, jer je takva kontrasnajperska vatra morala privući nove artiljerijske napade s brda, što postavlja moralnu dilemu pred Jordana.

Umjetnost i kultura sjećanja

Radiosarajevo.ba: Vi se odupirete tome da se književnosti nameće uloga i obaveza koju imaju institucije, nije li, ipak, mnogo više ljudi priču o Holokaustu upoznalo kroz recimo kroz „Pijanista“ ili „Schindlerova lista“? Koliko je umjetnost važna u kulturu sjećanja?

Imamović: Neizmjerno je važna. Kod nas je, recimo, narativ o 90-im prožet sudskim jezikom, što je razumljivo, jer se borimo protiv revizionizma i poricanja genocida. Istina je, međutim, da suhi, apstraktni, sudski jezik, očišćen od emocija, nije dovoljan da se čuva sjećanje na zločine u njegovoj punini. Za to je potreban i jedan afektivni jezik, a to, kako ste dobro primijetili, omogućava umjetnost.

Moj problem nije s mogućnošću da umjetnost to radi - ma kraju, to potvrđuje i ova moja knjiga – moj problem je sa dužnošću. Ako društvo, produkcija, a posebno država nameće obavezu umjetnosti o čemu da govori, pa i kako da govori, onda tu i neće biti neke umjetnosti. Rat je ostavio tako duboke tragove i otkrio nevjerovatne dimenzije stvarnosti i ljudske duše, te vjerujem da umjetnici mogu sami prepoznati značaj tih tema, ne treba ih tjerati na to.

Također, dopustite da primijetim da nije slučajno što su oba naslova koja ste naveli filmski i da se radi o djelima visokobudžetne produkcije. Istovremeno, imate općoj javnosti slabo poznat film Claudea Lanzmanna „Shoah“, koji također govori o Holokaustu, ali traje osam-devet sati i pri tome nema radnju. Takav film je po sebi nepodesan da ima široku recepciju, ali je, bez obzira na to, vrijedan, vjerovatno se radi o umjetnički najvrednijem filmu o Holokaustu.

Poneka knjiga i danas može imati veliki odjek i utjecaj, Houellebecq je za pet dana prodao 120.000 kopija „Pokoravanja“, ali to je još uvijek na razini odjeka prosječnog filma. Ranije je rečeno da se priča o Vedranu može iznijeti i u formi priča za djecu. Američki neurolog, koji se bavi političkim marketingom Drew Westen, u svojoj knjizi „The Political Brain“, kaže da je priča za djecu, sa svojom jednostavnošću i oštrim kontrastima, nenadmašan okvir za oblikovanje bilo kojeg sadržaja kojeg kanite emitovati u masovnim medijima. Moj namjera u knjizi o Vedranu i vatrogascima bila je da kažem i ono što ne može stati u priču za djecu.

Značajna uloga izdavača

Radiosarajevo.ba: Koliko je značajna uloga izdavača u prepoznavanju ovakvih djela?

Imamović: Izuzetna. Zahvalan sam svom izdavaču, IK „Vrijeme“; direktoru kuće Muameru Spahiću, urednici Fatimi Zimić i grafičkom uredniku Kenanu Zekiću. Bez njih ova knjiga ne bi bila ovo što jeste.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (0)

/ Povezano

/ Najnovije