Emina Zečaj: Ne može sevdalinka biti ničija nego naša, bosanska

"Pun hodnik kandidata za pjevanje. Kažem ja, ma neću, mene stid... Ali puno sam se sa Slavkom tada pazila i ona kaže: idi, idi, šteta ti je. Jao kako divno pjevaš. I oni mi natjeraše na audiciju..."

Diva sevdaha Emina Zečaj ovako se prisjeća svojih početaka 1960-ih godina. Tada nije bilo lako "doći na radio, a kamoli televiziju". Nije svako mogao u program, a selekcije su bile izuzetno stroge. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Kada govorimo o legendama sevdaha, njeno ime utisnuto je zlatnim slovima na pijedestalu ženskih glasova. Ova izuzetne vokalna interpretatorica je za arhiv nekadašnjeg Radija Sarajevo snimila na stotine sevdalinki. I danas, pola stoljeća nakon audicije, s nama dijeli uspomene na zlatnu eru sevdaha:  

"Pjevala sam poravnu pjesmu jer mi je Ismet Alajbegović Šerbo u hodniku rekao 'pjevaj poravno, jako cijene poravno. Ko zna poravnu pjesmu, sve drugo će znati pjevati. Oni ga po tom cijene'. Tako i jeste, treba izdržati te fraze. A ja sam mogla još fraza na frazu. Allah mi dao tako. I uđem ja i zapjevam Kad se jangin iz sokaka pomoli, a oni nakon prve strofe kažu 'dosta je'. Ja se već ugasila, mislim, nema od mene ništa. Krenem drugu pjesmu, Poranila na vodicu Zlata, izvučem je pravo. Opet samo jednu strofu. Dosta je, kažu. Bruka. Stid me. Što sam dolazila, pitam samu sebe. Bit će, kažu, na tabli, za deset dana pogledajte... Deset dana prošlo, ja se nisam više ni nadala. Šutjela, nikom nisam govorila ništa... Kad me telefonom zove Ismet Šerbo. Emina, kaže, radosna ti je vijest -  ti si primljena."

Radijsku audiciju na kojoj se Emina Zečaj prvi put pojavila na nagovor pjevačice Slavke Petrovske, vodili su uvaženi profesori muzike Beluš Jungić i Zvonimir Nevžela, a jedan od onih koji su također zaslužni za njen izlazak iz anonimnosti je poznati etnomuzikolog Cvjetko Rihtman. 

"Sutradan odem ja na radio, a oni me odmah pošalju na drugi sprat kod Nevžele. Tamo smo započeli s korepeticijama. Upjevavanje uz klavir. Prvo uvježbavamo vokale Aaa, Eee, Iii, Ooo, Uuu. A volja mu je bilo da ja naučim, silno se trudio, a kad bih savladala strofu kako on hoće, ja bih onda zapjevala, a on iz duše prati..."

Njen glas je nezaboravan - ima jednu posebnu patinu koja mu daje prepoznatljivost i baršunastu toplinu, a posjeduje pokretljivost zahvaljujući kojoj Emina Zečaj i danas, u dobi od 85 godina, može izvesti najprefinjenije ornamente. 

Uvjerili smo se u to prilikom ugodnog razgovora za Radiosarajevo.ba u njenom stanu u Sarajevu. Naša sugovornica se prisjeća na koji način je sakupljala i bilježila tradicionalne bosanske pjesme, obilazeći prijateljice, komšinice, poznanice, svakoga ko je znao pjevati. Slušala je, pamtila, zapisivala tekstove: 

"Ujutro, probudim se, prisjetim se kako je išla pjesma. Možda je opet negdje drugo čujem, pa ispravim. Samo sam tekst zapisivala, a melodiju pamtila ili sama izmišljala. Ima žena, starih, pa zaborave pjesmu, a ja dodam ono što nedostaje na moj način. I onda je snimim, dokumentujem i tako nastane pjesma."

Na početku karijere, Emina Zečaj pjevala je uz narodni orkestar, odnosno uz pratnju harmonike Ismeta Alajbegovića Šerbe. Ali u jednom trenutku ponuđeno joj je da pjeva uz saz, te je tako ona postala jedina pjevačica koja je pjevala izvornu sevdalinku na ovaj način: 

"Više volim uz harmoniku pjevati. Ali sam za ljubav njihovu, njima ugodila, jer nisu mogli naći sazlijskog pjevača. Selim Salihović, Hašim Muharemović pa onda poslije rata Meša Gribajčević. Meša nije volio ni sa kim da svira osim sa mnom. Kaže da je zbog mog glasa i počeo svirati."

Emina Zečaj je, zahvaljujući sevdahu, nastupala u mnogim državama. Samo nakon rata, uz sazliju Mehmeda Gribajčevića nastupala je na festivalima etno muzike u Ljubljani, Insburcku, Beču, Oslu... Njeni koncerti širom bivše Jugoslavije uvijek su bili rasprodani: 

"Da sam htjela pjevati u nekom restoranu ili kafani, milijarde bih imala. Ali to nisam htjela, strogo sam se čuvala. Ljudi su mi dolazili, nudili ogromne pare da zapjevam u kafani. A bila sam lijepa, a dobro pjevala... zato me kolegice nisu mogle, od ljubomore". 

Na kraju, pitali smo gospođu Zečaj "čija" je sevdalinka. Mnogi, naime, ovoj melopoetskoj formi pripisuju isključivu pripadnost jednom narodu - bošnjačkom: 

"Čuj čija, pa naša, bosanska. Zapjevaj je u Njemačkoj, u Americi... gdje god je zapjevaš svi kažu - Bosna. Bio u njoj Huso ili Marko. Nekome se desio taj slučaj... odatle je sevdalinka pošla i moraš mu ime spomenut pa ko je - da je. Ako je Marko, ne mogu ja njemu reći Huso, ne mogu, ne slaže mi se, ne rimuje mi se. To o čemu se pjeva je iz nečijeg života bilo i tako je!

Pjesma uz saz:  

Pjesma uz narodni orkestar RTV Sarajevo

Gospođa Zečaj je majka dvoje djece i nana dvoje unučadi. Rođena je u Sarajevu i odrasla u patrijarhalnoj porodici Avdije i Melće Ahmedhožić. Završila srednju tekstilnu školu i medresu, a njen cijeli život je muzika.

Ogromna je njena uloga u očuvanju izvorne tradicionalne pjesme. Njena interpretacija i način izvođenja su predmet proučavanja mnogih bh. i stranih kritičara i etnomuzikologa. Snimljene su mnoge TV i radio emisije i reportaže o njoj. Bugarska RTV snimila je dokumentarni film Bosanska sevdalinka s Eminom Zečaj. Brojni naučni radovi etnomuzikologa od kojih je i naučni rad prof. dr. Ankice Petrović učinili našu tradicionalnu sevdalinku još poznatijom i vrednijom poštovanja u svijetu. Osim stotina snimaka za arhiv, objavila je pet singl ploča 4 LP albuma, te četiri CD-a. Snimila je pjesme za film Gori vatra Pjera Žalice te za film Remake Dine Mustafića u saradnji s Adijem Lukovcem u kojoj su pjesme Emine Zečaj muzička kulisa samog filma. Za dugogodišnji rad dobila je veliki broj priznanja i pohvala, kako iz inostranstva tako i iz zemlje.