Dževad Karahasan o Goetheovoj nagradi, BiH, Njemačkoj i Balkanu

„Vrijeme je da na Balkanu ponovo otkrijemo etiku i pokušamo etički misliti našu istoriju i naše sudbine. Etički misliti znači tragati za istinom", kazao je za Deutsche Welle(DW) Dževad Karahasan, dobitnik Goetheve nagrade grada Frankfurta.

DW: Gospodine Karahasan, Vi ste rođeni u muslimanskoj porodici u Bosni i decenijama ste literarni graditelj mostova između Istoka i Zapada, islama i hrišćanstva. Za svoje književno stvaralaštvo i doprinos razumijevanju kultura i vjera dobili ste Goetheovu nagradu grada Frankfurta, čiji su nosioci i pisci poput Thomasa Manna ili Hermana Hessea. Šta za Vas znači ova nagrada?

Karahasan: Nagrada mi mnogo znači, iz više razloga. Kao prvo, smjeti primiti nagradu, koja nosi Goetheovo ime, je nešto posebno.On je jedan od autora kojima se stalno vraćam i kojim se stalno bavim. Goethe je za mene veliki uzor, nešto poput opsesije. On je vjerovatno bio prvi, ako ne i najznačajniji evropski pisac, koji se trudio da dođe do dijaloga između Istoka i Zapada, islama i hrišćanstva. Ako ja smijem biti nazvan graditeljem mostova između kultura, onda samo kao neko ko dolazi nakon Goethea.

DW: Njemački jezik ima puno toga da zahvali Goetheu. Kakav je Vaš odnos prema tom jeziku?

Karahasan: Njemački jezik sam zavolio kroz literaturu. Mnogi su pisci pored Goethea, koji mi mnogo znače, pisali na njemačkom jeziku: Hoffmann, Kleist, Hauptmann, Rilke, Büchner. O Büchneru u Sarajevu bih vam mogao ispričati niz anegdota. Neposredno nakon opsade preveo sam sva tri Büchnerova komada, koja su potom inscenirana na sceni Narodnog pozorišta. U Sarajevu je Büchner tada po aktuelnosti, rekao bih, bio na razini jednog dnevnog lista. Bilo je jako zanimljivo promatrati, kako ljudi reaguju na predstave. Svi su imali osjećaj da je Büchner svoje pozorišne komade pisao baš za Sarajevo, kao po porudžbi. To što su oni napisani prije 170 godina, bila je samo jedna tehnička sitnica.

DW: Kako su ljudi reagovali na predstave?

Karahasan: Svaki drugi Sarajlija je tada bio Woyzeck. U komadu ‚Leonce i Lena' Valerio kaže Leonceu: ‚Ah, prinče, mi smo 7 sati na putu i prošli smo gotovo 12 država’. Publika se smijala i istovremeno očajavala, prepoznavajući svoju realnost: rascjepkanost u državice, situaciju u kojoj svaki idiot koji posjeduje 2 mitraljeza može da se proglašava državnikom, pad svih vrijednosti u društvu...

DW: Rekli da imate osjećaj da Vas u Njemačkoj puno bolje razumiju nego u vašoj domovini Bosni i na Balkanu uopšte. Zašto je to tako?

Karahasan: Najprije to moram zahvaliti mojoj izvrsnoj prevoditeljici Katharini Wolf-Grießhaber. Ona je tako dobro prevodila moje tekstove da imate utisak kako su oni promišljani i sanjani na njemačkom jeziku. To je jedan razlog. Drugi je što je njemačko društvo više kulturno nego ideološko. Nijemci se trude da razmišljaju kompleksno. Ne isključivo „ili-ili “ već „iovako- ionako". Oni se trude da razumiju tu složenost i kompleksnost fenomena i tako i ja razmišljam. U društvima, koja su doživjela raspad, postoji sklonost za pojednostavljenjem, simplificiranjem stvari. Ja to sebi ne mogu dozvoliti.

Tekst možete nastaviti čitati OVDJE.