Džemaludin Latić se oprostio od Đele Jusića: Bio je dubrovački gospar i beg sa Bune

Vijest o smrti kompozitora, gitariste, aranžera i dirigenta, maestra Đele Jusića, duboko je potresla bosanskohercegovačkog pjesnika Džemaludina Latića, koji je sa tim velikanom kulture naših prostora radio na stvaranju oratorija "Srebrenički inferno", bezvremenskog djela i jednog od simbola stradanja Srebrenice i Bosne i Hercegovine.

Piše: Faruk Vele

Latić je, kao što je poznato, napisao tekst (libreto) za Srebrenički inferno kojeg je Jusić komponirao.

Srebrenički inferno je svojevrsna muzička Gernika Bosne i kao takva je prepoznata diljem svijeta.

"Tamam sam se spremao da odem na hastaluk rahmetli Đeli, u četvrtak navečer čak na iftaru sa našim zajedničkim prijateljem Bekimom Muftarevićem razgovarao o njemu i našem naumu da mu odemo u Dubrovnik, kad mi javiše da je na Ahiret preselio ovaj divni čovjek, naš brat u dinu i imanu i sifati islamu, kompozitor oratorija Srebrenički Inferno", govori Latić za Radiosarajevo.ba.

Prisjetio se i prvih susreta za Đelom Jusićem, odnosno početka jedne plodonosne saradnje.

"Sa Đelom sam se upoznao prije deset- petnaest godina, nakon što je on završio oratorij. Dugo smo sjedili u Kneževom dvoru u Dubrovniku, a onda skupa išli u Potočare, Ankaru i Istanbul, dočekivao sam ga u Sarajevu i Mostaru...Bože, kakav je to gospodin bio", kaže Latić, te dodaje:

"Pravi dubrovački gospar i beg sa Bune - odakle mu je bila majka, od bega Velagića, rod rahmetli Teufika Tofe Velagića. Također, on je bio rođak Lejle Jusić, a ta familija Jusić potječe iz sela Duge kod Prozora, odakle je njegov babo Arif odselio u Dubrovnik, gdje je držao pijacu (odmah ispred Kneževa dvora)."

Vlasti bivše Jugoslavije su, veli Latić, nabigajri hak, odmah iza Drugog svjetskog rata, uhapsili Đelinog oca i odveli na višegodišnju robiju.

"Tada su on (Đelo) i Ibrahim (Ibrica) ostali sami sa majkom...Gotovo da je plakao dok mi je rukom pokazivao na pijacu svoga babe", ističe Latić.

Život Đelu i njegovog brata nije mazio, a nerijetko su, tvrdi Latić, i ucjenjivani kako bi mogli da napreduju.

"S posebnim dramskim nabojem su bile njegove priče o boravku u Beogradu, gdje su ga, kao najvećeg talenta za muziku u nekadašnjoj, socijalističkoj Jugoslaviji, ucjenjivali da se odrekne svoje vjere i imena kako bi ga poslali na najprestižnije konzervatorije u svijetu. 'Evo vidiš svoga brata Đelu - ustajao bi iza stola kada bi to pričao, i dodavao: - Nikada! Rekao sam im...Nikada! Ostao sam i Đelo i musliman, ... i kad god su mi dobacivali: Najbolji si, ali nisi naš, ja bih im odbrusio: -Pa i nisam, ja imam svoju Bosnu!", govori Latić.

Imali su i zajedničke projekte koje, nažalost, nisu uspjeli dovršiti.

"Bili smo započeli rad na velikoj operi po mome libretu "Mjesečina endeluske noći" (ili:"Princeza Busejna"), trebalo je da sačinimo profesionalni snimak oratorija. Komponovao je osam ilahija koje sam napisao za hor Medžlisa Islamske zajednice u Dubrovniku (još nisu objavljene). Upravo ovih mjesec dana dogovaram koncert njegova oratorija u evropskoj prijestolnici u povodu 25. godišnjice genocida u Srebrenici i uvijek njega spominjem i govorim organizatorima da moramo ići u Dubrovnik i sve dogovoriti...

A, sada se zavjesa spušta... Neka ti je rahmet duši, dragi moj brate u dinu i imanu i sifati islamu, Đelo sine Arifov iz Duga kod Prozora", zaključio je Latić.