Dobra Duša iz Dobrovoljačke: Kako je Hasan spasio Acu 3. maja 1992.

O slučaju se već, uglavnom, sve zna - kolona je pošla iz kasarne na Bistriku, s idejom da pobjegne u Lukavicu. S njima, u bijelim UNPROFOR-ovim vozilima bili su tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, zarobljen dan ranije, general i zapovjednik JNA Milutin Kakanjac, te general Lewis MacKenzie i Zlatko Lagumdžija.

Dolaskom u Dobrovoljačku ulicu (danas ulica Hamdije Kreševljakovića), kolona je presječena i zaustavljena. U jednom trenutku do kolone dolazi Jovan Divjak, a tokom razgovora Divjaka i Izetbegovića, na začelju kolone dolazi do pucnjave. Bivši pripadnik Specijalne jedinice MUP-a BiH Zoran Čegar kaže da je incident nastao zato što je jedan od prisutnih naoružanih ljudi iz Sarajeva otvorio vrata transportera i od pukovnika (misli da je bio Radulović) tražio revolver, a kad mu ovaj mu nije dao, on mu je oteo i pucao u glavu...

Zarobljeno je tada 215 vojnika JNA. Među njima i mladi vojnik Aco Nenadić. Pognute glave, gledao je u sarajevski asfalt, iščekujući šta dalje...

U tom trenutku, neko ga je udario nogom otpozadi, a Aco je ugledao poznato lice. Bio je to Hasan Jusović, Sarajlija velikog srca, nadimka "Duša", kojem je Aco malo ranije pomogao da pobjegne iz JNA.

Jusović se danas nevoljko prisjeća rata, opsade i ratnih dana. Jedva pristaje na naš razgovor, riječima, "kako vrijeme više prolazi, tako mi te emocije teže padaju".

Hasan i tada 19-godišnji Aco upoznali su se u Sarajevu.

"Duša" je bio vozač generala JNA Vojislava Đurđevca, a Aco je služio vojni rok u glavnom gradu BiH. Na početku rata, Hasan je shvatio da mora otići u Armiju BiH. Aco je, pak, morao ostati, no "Dušu" je spasio i pomogao mu da pobjegne.

Hasan Jusović Duša vozio je i Jozu Leotara u bolnicu nakon atentata.Pitamo ga i o tome: "Jeste, istina je. Šta ćete, puklo je, strašno je to bilo, ljudi se razbježali. Možda bih i ja, ali nešto mi nije dalo, i sve sam se nadao da ću možda, možda uspjeti da ga spasim i vozio sam ga gore. Nažalost, nisam uspio."

Sljedeći njihov susret, kako smo već napisali, desio se u Dobrovoljačkoj.

"Iznenadilo me kad sam ga ugledao tamo s njima, ali mi je prva misao bila 'moram ga spasiti'. Prišao sam mu, udario ga nogom i prošaputao: 'Samo šuti i ne brini. Dok sam ja živ, bit ćeš i ti'. I tako je i bilo. Dok su zarobljenike vodili prema sarajevskom FIS-u, ja sam bio u njegovoj blizini. Kad su ih tamo smjestili, pitao sam komandanta da pusti Acu sa mnom. Komandant je onda pitao Acu hoće li da ostane ili ide sa mnom, a Aco je pošao", govori nam Duša.

Kako je Aco na sebi imao i dalje JNA uniformu, njih dvojica su pokucala na prva vrata od nekog stana. Otvorila im je neka gospođa, koju su zamolili da im dâ košulju i pantalone. Aco se presvukao, a Hasan mu je rekao da, ako ga pita, kako se zove, odgovori sa "Mirsad". I tako su, u tišini i strahu, došli do Jusovićeve kuće na Sedreniku, gdje će Aco ostati mjesec dana.

"Eto, šta da vam kažem, ginu sarajevska djeca, a ja skrivam srpskog vojnika. Nije bilo lako, ni jednostavno, ali znate i kako je tada bilo, drugačije nego sad. Svi su znali da je tu, a niko ga nije dirao... niko ga nije mrko pogledao od komšija", prisjeća se Hasan u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

Svi su zarobljeni vojnici pušteni par dana nakon zarobljavanja i Aco je ostao najduže u Sarajevu. Ali, Hasan dodaje, "ko je znao kako će to sve završiti".

Nakon mjesec dana, Duša i njegov komšija Mirko uspjeli su prebaciti Ace do Špicaste stijene, odakle je otišao "na drugu stranu". Sreli su se opet 2008. godine i plakali su. Obojica.

Jusović, danas taksista u Sarajevu, naš razgovor završava u suzama, a pogled mu je i dalje na uglancanim cipelama.

"Učinio bih opet, isto. Žao mi je što nam se ljudskost urušava i što svi postajemo 'sami, svoji'... žao mi je što ovim mladim generacijama nemamo ostaviti nešto bolje u amanet".

(Tekst je arhivski: Na portalu Radiosarajevo.ba objavljen je u maju 2018.)