Amir Vuk Zec: Otišao je Momo Hrisafović, a s njim ode još jedan sloj Sarajeva

Otišao je moj prvi i jedini kapetan, moj profesor, otac mog najboljeg prijatelja Srđe, moj plemeniti uzor za ljudskost. Otišao je nakon duge bolesti Momo Hrisafović.

Piše: Amir Vuk Zec za Oslobođenje

Sa njim ode još jedan sloj Sarajeva koji je Momo nosio u sebi i širio oko sebe. Rastao je u mahali, od majke Side i oca Čedomira - dede Čeče, sa svojom sestrom Gordanom, majkom našeg Bojana Hadžihalilovića, Momo je do kraja svog života bio i ostao stameni znak tog neprolaznog Sarajeva, te tolerancije koja je bila kod i način tadašnjeg življenja u ovom gradu. Deda Čečo, tadašnji ugledni građevinski tehničar, jer tada arhitekata nije bilo, jer nije ni bilo škole za to zanimanje, u toj prvoj Jugoslaviji je tridesetih godina prošlog stoljeća napravio, kada se profa Momo i rodio, najekstravagantniju kuću u tadašnjem Sarajevu u današnjoj ulici Safvet-bega Bašagića, nekada ulici Miloša Obilića. Kuću sa jednim prozorom u pročelju.

Vrijeme bez aure ljudskosti

Prvi i rekao bih najautentičniji primjer filozofije graditeljskog manifesta Adolfa Losa. To je kuća bez ornamenta sa visokim čelom na prednjoj fasadi, jer su gornje sobe orijentirane na dvorište i tim se činom poštovala intima mahale. Od oca arhitekte i graditelja, rasti u takvoj kući, Momo je za svog djetinjstva bio određen za arhitekturu. Upravo pozicija ove kuće i njen komšiluk odredili su narav i plemenitost mog kapetana. Njegova majka, baka Sida prenijela mu je razumijevanje i volju za drugog, jer baka je nosila sefardsku tajnu bitisanja. Komšija je bio preči od brata!

Zato Momina raja od tih vremena je ostala raja njegova do sada. Malo ih je da o tome svjedoče. Mene su širina tog čovjeka i sve njegovo porodično vaspitanje ozarili u važnom momentu, kada nam je Momo bio docent na predmetu kod profesora Žike Jankovića. Od mog prvog ulaska u njegovu kuću nije me odvajao od njegovog Srđe. Tad sam postao i do kraja ostao njegov Zecko, kako me on volio zvati. Tako me zvao i prije dva mjeseca, kada sam ga zadnji put prozvao. Odgajan da pomogne i razumije, Momo je to i dijelio.

Pripada prvim generacijama tek osnovanog fakulteta u Sarajevu, onim generacijama koje su školovali u bogosloviji, današnjoj zgradi Ekonomskog fakulteta. Zanos i ambiciju tadašnje mlade države koja u tom oskudnom vremenu daje sve na obrazovanje i brine o kulturi. Momini profesori su upravo oni pioniri moderne na ovim prostorima, školovani u inostranim centrima te nove paradigme u arhitekturi, u Njemačkoj i Čehoslovačkoj, koji svoj kredo ostvaruju u Sarajevu. Tada se ono modernizuje i prati korak sa svijetom. Danas to izgleda bajkovito ovim razočaranim mladim generacijama. Temelj nosi od kuće, a znanje i iskustvo gradi, zajedno sa mladom državom kojoj je takvih ljudi nedostajalo. Svoj prvi posao nalazi u nekadašnjoj Vranici. Momo je pripadao generaciji gdje je sve oko njih raslo i razvijalo se shodno njihovoj mladosti, kao i država i društvo koje se formiralo. Tadašnja država je napravljena upravo entuzijazmom mladih ljudi, u svemu suprotno od današnjeg momenta, kada mladi razmaženi od roditelja traže od države da im ona kao i oni kod kuće, sve obezbijedi. Tada se mislilo na zajednicu, na javno, danas isključivo na svoje i privatne interese. Zato ovo vrijeme nema auru ljudskosti, jer pravi od ljudi sebična ostrva.

Moja generacija je ove godine trebala slaviti četrdeset godina od diplome. Dakle, upisujemo fakultet davne 1976. godine, kada je naš fakultet bio najprestižniji u bivšoj državi. Momo je nama bio docent na projektovanju kod profesora Živorada Jankovića, velikog arhitekte tog vremena. Tada je pri fakultetu bio osnovan Institut za urbanizam i arhitekturu. To je bila takva koncentracija znanja, prakse i edukacije u jednoj kući. Profesori su dolazili nama na predavanja u pauzama od velikih projekata tadašnje države. Pravo iz “pekare” donosili su aktuelno znanje koje su dijelili sa nama. Tako je činio i Momo. Tada on projektuje dom na Trebeviću, a prije nego će otići na mjesto sekretara za urbanizam i arhitekturu grada Sarajeva, Momo je autor jednog od tada najprestižnijih naselja Breka. Kruna Sarajeva je kruna Momine karijere. Kao sekretar, što je danas ekvivalent zvanju ministra, Momo nesebično zalaže sebe za najbolje dane ovog grada, u organizaciji zimske bajke - Olimpijade, koja nas je učinila svjetskim gradom. Samo onaj ko je to tada proživio, zna koliki je to bio entuzijazam i zalaganje sebe za zajednicu. To je vrijeme kad drčnost, koja je bila dio njegovog šarma, dolazi do izražaja i biva prepoznata. To ga promovira u preteču menagera, kako danas vole reći. Velika je to organizacija bila, nezamisliva ovoj generaciji, jer recimo tada se moglo telefonirati samo sa recepcije hotela.

Lijepa životna priča

Život Momine generacije izgleda filmski nestvarno, ali samo oni znaju da ni on kao ni ovaj današnji, nije bio jednostavan. Svako vrijeme svoje breme nosi - stara je poslovica. To je generacija koja se radovala životu jer su od sutrašnjeg dana očekivali više. Zato Collegium Artisticum postaje dnevni boravak te generacije gdje je skoro svaka izložba završavala pjesmom do zore. Tipično sarajevski. Volio je Momo more, jer deda Čečo ih je sve zarazio tom ljubavi prema plivanju. Momo će jedno vrijeme biti predsjednik podvodnog ribolovačkog društva Sarajeva i aktivan, uspješan član. To je društvo bilo državni klupski prvak i učesnik na svjetskim prvenstvima, iz grada koji nije imao bazen. To je društvo koje je imalo i svjetske prvake. Širiće on sa svojim prijateljima taj entuzijazam i ljubav za more. Tako sam i ja, kao vanjski član njegove familije, promoviran u malog od palube, u prve pitomce “bosanske mornarice”, kako nas je Momo zvao na njegovom ljubimcu od broda “Kavalu”. Sada kad sumiram, to su moji ponajbolji dani, kad se generacije Sarajlija spontano nađu sa svojom rajom u recimo Zatonu, tom utočištu za derneke na otvorenom. To su bili performansi, kad je ribe bilo na hastalu k’o radova na putu. Svi smo tada bili Momina djeca.

Poslije rata, koji ga je ljudski ranio, jer rasturio mu je familiju i principe na kojima je odgajan, Momo se ne da, prkosi. Mislim da je posljednji direktor Instituta koji je imao stari pedigre. Polako nestaju vrijednosti svijeta u kojem je Momo živio i on se povlači u zasluženu penziju. Lijepa je to jedna životna priča, zaokružen i pun život je imao moj kapetan. Nestaje ljudi takvog kova koje ne možeš definirati drugačije nego kao Sarajliju. “Tolerantan jeste biti kulturan”, rekao je Zuko Džumhur, čini mi se. Upravo razumijevanje, poštivanje grada je bila glavna odrednica moga kapetana. Nekad je znao biti prijek, nekima možda, ali nikad nepravedan, zlonamjeran, nego otvoren i sa šeretskim osmijehom uz obaveznu neku sarajevsku upadicu. Ja ga ne pamtim mrkog, ali da jeste bio kapetan - jeste. Onaj pravedni koji fali ovim vremenima.

Zato neka ti je mirno more, na tom kursu, ka onom što zaslužuješ!

Oslobođenje