Amela Trožić, maratonka i trenerica: Zaljubljena u utrke

Sve brojnije dugoprugaške utrke privlače veliki broj profesionalaca i rekreativaca, a  na pobjedničkom postolju često se može naći Amela Trožić, naša sugovornica.   

Susret sa ovom uspješnom mladom ženom, pravnicom koja se trčanjem bavi iz hobija, upriličili smo na sportskim terenima kompleksa "Safet Zajko", jednim od njenih omiljenih poligona za trening.  

Na listi najbolje plasiranih dugoprugašica u BiH koju je objavio portal Moje trčanje, Amela trenutno zauzima prvo mjesto u kategoriji Maraton, s ostvarenim vremenom od 3.21.50. Istovremeno, zauzima treće mjesto među polumaratonkama. Koliko je rada je bilo potrebno da bi se dostigao ovaj rezultat, pitamo je.

Amela Trožić:  Poredak trkača na listama tog portala je super informacija  za sve trkače, ali je i motivacija da na svakoj utrci budeš bolji pa da svoje ime svaki ugledaš put za par pozicija iznad prethodne pozicije. Međutim, ipak ovaj podatak nije zvaničan podatak ispred BiH.  Moj rezultat je dobar ukoliko pogledamo trkače rekreativce u našoj državi, ali on nije nemoguć i nedostižan i za ostale trkače ukoliko bi se potrudili da ga ostvare.

Za ovaj rad trebate prvo imati cilj koji želite ostvariti, a potom i plan treninga kako doći do tog cilja. I onda krenete u realizaciju, trening po trening. Veoma je bitno da uvijek imate fokus na treningu, da odradite najbolje što je moguće u datom momentu. Ako toga nema, ako ćete trčati bez ikakvog cilja, preskakati treninge, raditi samo ono što se vama dopada onda ne možete niti očekivati neki poseban rezultat. Dnevno radim 1 do 2 treninga i treniram 5 dana u sedmici. Kada radim 2 treninga to podrazumijeva kombinaciju trčanja i vježbi snage u teretani."

Radiosarajevo.ba: Osim u dužini, postoje li još neke razlike između kategorija maraton i polumaraton?  Kako se priprema za ove poduhvate?

Amela Trožić:  Polumaraton je jedna, a mataron sasvim zasebna priča. Za maraton su potrebne drugačije pripreme u samom načinu treninga. Nije se problem fizički pripremiti za trku koliko je bitno mentano prelomiti da to čovjek želi i da se bori sa različitim bubicama u glavi.  Uvijek planiram jedan maraton godišnje jer su pripreme mnogo zahtjevnije nego za polumaraton kojih istrčim i do 10 godišnje. Ako se spremate za maraton i ukoliko dobro planirate neke polumaratonske trke možete iskoristiti kao tempo trening za maraton ili kao fazu pripreme.

Radiosarajevo.ba: Kada je u pitanju trčanje, ovaj sport pobuđuje sve više zanimanja među rekreativcima koji za samo godinu ili dvije treniranja postižu zavidne rezultate. Kako to objašnjavate?

Amela Trožić: Trčanje je, po mom mišljenju, najkorektniji sport na svijetu - koliko ste se trudili tako će vam i biti. Ali često ponavljam da trčanje,  samo po sebi, nije dovoljno . Potrebno ga je kombinovati  sa vježbama snage, bilo u teretani, bilo na nekom kvalitetnom grupnom treningu ili sa privatnim trenerom. Pored toga veoma je bitno i istezanje nakon treninga.

Ono što je problematično u našem društvu jeste da kada je nešto moderno odmah svi želimo to da imamo i da imamo rezultate u što kraćem vremenu, pa krenemo da radimo stvari od kraja umjesto od početka. I kuća kada se gradi ne gradi se prvo od zidova i krova, već se postave temelji, tako je i u sportu. Sve više ljudi trči, ali mnogi to rade na pogrešan način, ne želeći postaviti pitanje nekom iskusnijem trkaču ili treneru, izvršiti testiranja fizičke spospobnosti i pripreme za trčanje. Posljedica toga su povrede i problemi od kojih se neki mogu a neki ne mogu izliječiti.

Smatram da je neophodno uklopitii sve da bi dobili jednu cjelinu,prvo provjeriti zdravstveno stanje, pa kombinovati vježbe snage sa trčanjem, ubaciti istezanje i sve to dopunit zdravom prehranom. Ako postavite podlogu svom tijelu i organizmu na pravi način, tada imate zaokružen sistem i bićete manje izloženi bilo kakvim zdravstvenim rizicima.

Radiosarajevo.ba: Kako ste Vi počeli trčati, šta Vas je privuklo? 

Amela Trožić:  Iskreno, voljela sam trčati i prije nego sam počela da učestvujem na utrkama, trčanje je za mene uvijek bilo mjesto i vrijeme u kojem sam bila sama sa svojim mislima. Nikada nisam bila tip osobe koja je voljela trčati u grupi, jednostavno uvijek mi je godila samoća i vrijeme da posložim svoje misli u glavi. Ali 2015. godina je bila godina koja me je uvela u takmičarske vode. U tom periodu trčanje je postajalo sve popularnije i u jednom momentu drug mi je samo natuknu „A mogla si vala probati istrčati i neki polumaraton kad već voliš toliko da trčiš.“ Upravo tih dana, dok sam se bavila razmišljanjem kuda i kako, objavljen je poziv za prvi Dubrovački polumaraton koji se održavao za 1. maj. i rekoh - bingo!  Moje prijateljice su se oduševile idejom, idemo u Dubrovnik za praznik, malo plaža, malo sunce, šetnja, ja ću to već nekako istrčati i eto.

Nisam imala pojma kako je to teška staza. Spremala sam se oko pet mjeseci, najviše trčeći na traci. A kada sam krenula u osvajanje prvih kilometara u Dubrovniku, krenule su peripetije. Prvi kilometar pa odmah brdo, na 8 kilometru mi je mp3 otkazao, telefon kojim sam mjerila stazu mi postao opterećenje na ruci, vjetar mi je par puta oduvao kačket s glave koji sam hvatala pored rijeke Dubrovačke. Imala sam  hiljadu pitanja u glavi - hoću li ja ovo živa istrčati na čelopeku od 40 stepeni, bez hladovine; zar sam morala gurati nos u ovo umjesto da sad sjedim na Stradunu i pijem kafu sa curama. Ali  sve to sam zaboravila onog momenta kada sam pred cilj ušla na Stradun i trčala crvenim tepihom, a ljudi od srca navijaju samo za tebe i plješću samo tebi. I tako sam uspjela sam istrčati svoj prvi polumaraton za 1, 51, da bi ove godine Dubrovački polumaraton istrčala za 1, 36  i time se plasirala na drugu poziciju u ženskoj kategoriji. 

Foto: Dženan Kriještorac / Radiosarajevo.ba: Amela Trožić, maratonka i trenerica

I tako, zaljubila sam se u utrke. Euforija koju svaki put doživim. Meni sve predstvlja doživljaj - od momenta podizanja startnih brojeva do oblačenja opreme pred samo kretanje na start. Ono čemu volim posvetiti pažnju na trci jeste upečatljiva odjeća za trčanje i šareni, šareni nokti. Volim boje, obožavam vesele dezene odjeće i uvijek se potrudim da to tako bude. S obzirom da mnogo radim, putovanje na utrke vikendima mi dođu kao pravi oporavak od svakodnevnice. 

Radiosarajevo.ba:  Kao trenerica, radite s mnogo klijenata. Šta su njihova očekivanja, na koji način im pristupate i kako ih motivišete?

Amela Trožić: Većina mojih klijenata dođu s ciljem da smršaju ili povećaju tonus mišića, ali  na kraju ih većina završi na nekoj utrci, uglavnom na 3,5 i 10 kilometara. Smatram da su kratke utrke fenomenalne za sve osobe koje počinju da se bave rekreativnim trčanjem. Prvo, takve trke su kratke i ne traju dugo. Rekreativcu se lakše pripremiti za kraću utrku nego za polumaraton. Bitno je da svako od njih doživi na svoj način tu euforiju pred utrku i za vrijeme utrke. To su emocije koje ne možete nikome prepičati. Kada me klijenti na početku pitaju kakav je osjećaj istrčati 21 km ili 42 km. Kažem im da spreme utrku od 3 km i probaju sami, jer tek kada sami dožive taj momenat prolaska kroz cilj mogu da znaju kako je meni i drugim trkačima.

Svima govorim da je najvažnije utrku završiti zdrav i bez povreda, jer svi smo mi rekreativci kojima trčanje nije primarno zanimanje. Bolje u cilj ući bez povreda pa makar i 2 minute nakon zacrtanog cilja, nego stići po planu i završiti u bolnici. 

Radiosarajevo.ba: Ko je Amela Trožić kada ne trči i ne vježba?

Amela Trožić: Kada ne trčim i ne vježbam, uživam u putovanjima i vikend ručku sa prijateljicama. Kada ne idem na utrke, među najdražim momentima je  vrijeme provedeno sa dragim ljudima koji me razvesele i nasmiju.