Amel Tuka: Mislio sam da sam jak, a onda me zagrlila majka

Bosna i Hercegovina zemlja je u kojoj u posljednjih 30 godina nismo imali mnogo razloga za sreću. Sretni trenuci za čitavu naciju većinom su rezervisani za sportske uspjehe, a jedan od onih koji u turobnoj i tmurnoj bh. stvarnosti izmami čitavoj naciji osmijeh na lice je Amel Tuka.

Razgovarao: Faruk Zametica

Prije sedam dana donio je Bosni i Hercegovini vjerovatno najveći sportski uspjeh od sticanja nezavisnosti. Nakon bronze iz 2015. godine Tuka je svojoj domovini poklonio srebro sa Svjetskog prvenstva. Tuka je drugi na svijetu. Među više od 7 milijardi stanovnika. Uspjeh koji su napravili još samo naši zlatni odbojkaši i mladi košarkaši. Nakon povratka u domovinu koju toliko voli svi su tražili svoj trenutak s čovjekom koji je usreći naciju. Dočekali smo ga i mi, a pored Tuke uspjeli smo se družiti sa bh. olimpijkom Aminom Kajtaz, te Mirzom Teletovićem, vrhunskim sportistima koje je iznjedrila zemlja koja se prostire od Save do Mora i Une do Drine. 

Foto: A. Kuburović/Radiosarajevo.ba: Amel Tuka, Mirza Teletović i Amina Kajtaz

Amela smo prvo pitali da li je uspio naći malo vremena za sebe, da se odmori i uživa u tome što je ostvario, s obzirom na to da svi žele "ukrasti" malo njegovog vremena.

"Još nisam našao ni vremena za sebe zbog toga što nastojim da budem korektan prema medijima u Bosni i Hercegovini, da nekako podijelim i da preneste utiske na čitaoce. Sva dešavanja koja sam prošao i to je neka obaveza nas sportista i toga sam svjestan. Sve to treba tako da ide i da poštujemo jedni druge, da svi zajedno dijelimo te uspjehe. Tek ću od utroka naći malo vremena za sebe, odnosno imam osvajanje još jedne medalje sljedeću subotu. Idem u pohod na tu medalju i tek ću onda imati vremena da se dobro odmorim", kaže Tuka na početku razgovora za Radiosarajevo.ba.

Hoće li biti veća trema izaći pred matičara u subotu, ili je ipak veća trema na stazi?

"Ne znam, trebate me to pitati poslije. Prvi put se ženim (smijeh). Ne znam kakav je osjećaj, vidjet ćemo u subotu ako Bog da", ističe Amel.

Emocije su na vrhuncu kada se ostvare veliki rezultati, a srebrena medalja na Svjetskom prvenstvu je rezultat iz snova. Kako si se osjećao kada si dobio srebrenu medalju?

"Trud koji sam uložio, odricanja, taj moj povratak nakon svih problema koje sam imao prethodne dvije-tri sezone i onda kada prođete kroz cilj i znate da ste vicešampion svijeta i to u kraljici sportova, u jednoj kraljevskoj disciplini što je 800 metara i prorade sve te emocije, jer znam šta sam sve uradio kako bih ostvario uspjeh. Kako za sebe, tako za svoju zemlju i nikada nisam krio svoje emocije, jer treba čovjek da bude ono što jeste. Ja sam takav, osjećajan, posebno kada se radi o mojoj domovini Bosni i Hercegovini. Tako sam učen i to je ono što meni daje veliku motivaciju i crpim jako veliku energiju iz toga. Drago mi je, sretan sam što imam toliku podršku svih Bosanaca i Hercegovaca iz svih gradova domovine i hvala im zaista na tome", ističe Tuka.

Objasnio je za čitatelje portala Radiosarajevo.ba zašto se utrka na 800 metara smatra jednom od najzahtjevnijih u atletici?

"Vjerujte da je to stvarno jedna od najzahtjevnijih disciplina u atletici. 100 metara je disciplina u kojoj morate dati maksimum maksimuma svog tijela i fizičkih napora. S druge strane 800 metara je postala takva disciplina da morate imati nevjerovatnu disciplinu, izdržljivost, snagu. Morate trenirati i brzinu i izdržljivost kako biste se takmičili na 800 metara. Vidjeli ste prvi krug je bio 48.7, što je izuzetno brzo. Sa tim rezultatom možete biti među prva tri na državnom prvenstvu Bosne i Hercegovine na 400 metara. To samo govori kakav je nivo svjetski na 800 metara. Stvarno se radi o jednoj, kako mnogi kažu najzahtjevnijoj disciplini i drago mi je da i tim moja medalja dobija na težini. Baš zbog svih tih napora i konkurencije. To je disciplina poznata po Afrikancima i Amerikancima, mi iz Europe nismo toliko uspješni. Međutim drago mi je da sam jedan od rijetkih Europljana koji se može boriti s tom svjetskom elitom. To su stvarno strašni atletičari. Najviše hvala dragom Bogu koji mi je dao nevjerovatne fizičke sposobnosti, a to je moj trener prepoznao i usmjerio me na pravi put. Od mene je napravio ovo što je napravio i trener je najzaslužniji za ovo što se dešava. Bez njegovog znanja, džaba snaga i brzina ako se ne napravi sistem kako treba. On je to uspio i svu moju fizičku sposobnost usmjerio na dva kruga, što je na kraju dalo rezultate", kaže Tuka.

Svjetski rekord na 100 metara iznosi 9.58, a kada se izračunaju vremena na 800 metara ispadne da vi dužinu od 100 metara trčite otprilike 12 sekundi u prosjeku. To znači da držite taj neki približan tempo najbrže discipline, a to je izuzetno, izuzetno naporno na dužini od 800 metara.

"Upravo 800 metara zovu kao produženi sprint. Upravo zbog toga što se krene izuzetno jako, što je ritam izuzetno jak, brz i ne može to svako podnijeti. Svi smo mi profesionalci, ali su osvjači medalja stepenicu iznad. Samo trojica mogu biti na postolju od osam finalista. I tih osam su zaista vrhunski sportisti i profesionalci, ali nas trojica smo jednu stepenicu iznad. Podnosimo sve bolje te trke, kvalifikacije, finale. Ja sam morao istrčati rekord sezone da bi osvojio to drugo mjesto. 1:43.47 je najbolje vrijeme u Europi ove godine i peto vrijeme u sezoni. To govori sve o jačini takmičenja. Ova utrka na 800 metara je bila najjača trka u historiji svjetskih prvenstava na 800 metara. Amerikanac je oborio rekord šampionata, a nas dvojica smo s 1:43 osvojili srebro i bronzu i to se nije desilo dugo-dugo godina", ističe Tuka.

Foto: A. Kuburović/Radiosarajevo.ba: Amel Tuka

Rekao si da je trener najzaslužniji za tvoj uspjeh. Kako teče taj proces priprema i podizanja forme kroz sezonu. Kako se tempira da ti baš na toj utrci koja je najbitnija u sezoni ostvariš najbolji rezultat?

"Iskreno to bi najbolje bilo da pitate trenera. Ja se puno ne bavim treninzima. Ja sam sportista koji sluša svog trenera šta mu kaže. Po prirodi sam takav, ako je neko zadužen za mene, pored trenera to su sportski psiholog, profesorica Jasna Bajraktarević, potom moja nutrcionistkinja Dragana Olujić, onda se predam u potpunosti tim ljudima. Šta god oni kažu ja radim. Slušam naredbe i savjete. To su profesionalci i ja njih slušam. Bez ikakvih podpitanja i pitanja. Pogotovo trenera. On ima najveći autoritet i njega najviše slušam. Izgradili smo odnos koji više nije trener-atletičar. Postali smo kao otac i sin i svim Talijanima govori da sam ja njegov mlađi sin, jer on ima sina Nikolu. Sada zamislite kada jedan takav čovjek govori to. I ja to osjetim zaista, mnogo smo se vezali posljednjih godina. Voli mene, voli Bosnu i Hercegovinu. Sretan je što predstavljam BiH i što se borim ovako za svoju zemlju.

On bi to najbolje objasnio, taj trenažni proces. Ja znam onako po svom tijelu, po treninzima. Kada počnu pripreme za sezonu krene se od jednog dobrog baznog perioda. Trče se duže dionice, trči se više od 100 kilometara sedmično. Potom dolazi predtakmičarski period gdje se rade specifični treninzi na 800 metara. To su te dionice koje nam daju najveću snagu, izdržljivost, gdje se radi brzina. To su treninzi bazirani na stazi. I zatim taj takmičarski period, a to su treninzi u toku samih trka. Najveća baza je na trkama, tu brusimo formu kroz trke, a između trka radimo laganije treninge kako bi uvezali trke i kako bi tijelo došlo do vrhunca. Prije svakog velikog takmičenja ide maksimalno opuštanje tijela, kako bi se odmorilo od treninga i postiglo vrhunac forme", kaže Tuka.

Vrhunski sportisti moraju proći mnogo odricanja. Jednom je Nikola Jokić izjavio da mu najviše nedostaje burek. Ti si po dolasku u Sarajevo rekao kako si puno gladovao. Šta je tebi najviše nedostajalo?

"Inače sam najviše ljubitelj sirnice. Sirnicu volim i maminu maslenicu. Baš sam jutros postavio sliku s trenerom. I trener je kada je bio prvi put prije nekoliko godina probao maminu maslenicu za doručak. Prvo što je rekao kada je došao u Bosnu i Hercegovinu bilo je 'može li Amele tvoja majka napraviti onu pitu. Živi čovjek u Italiji koja je poznata po najboljoj kuhinji na svijetu, ali je rekao da ništa bolje nije probao. Tako da smo prvo jutro nakon dočeka doručkovali uz maslenicu. Nutricionistkinja mi je rekla da mogu sada malo da se opustim, da povratim organizam. Jer, sve je to stresno za tijelo, ta odricanja. Sve ima svoju cijenu. Zato sada slijedi to malo opuštanje, kao i svih nas sportista koji jedva čekamo da pojedemo malo više nego što nam doziraju. Sve to naravno treba da se poštuje, ta pravila, ali na kraju se to apsolutno isplati", ističe Tuka.

To je poruka i svim sportistima da poštuju ono što im njihovi treneri savjetuju?

"Apsolutno, nikakve odluke ne smijemo donositi sami misleći da smo stručni i kompetentni. Treba se prepustiti tim ljudima, slušati šta govore. To su profesionalci u svom poslu. To je moj najveći zadatak. Da slušam šta mi moj trener govori. Puno mi lakše bude, jer onda je moj zadatak da treniram, da jedem pravilno, da se odmaram i to će sigurno dati rezultate u svakom sportu", kaže Tuka.

Često se u Bosni i Hercegovini podcjenjuje ta psihološka priprema. Koliko je tebi Amele pomogao rad s profesoricom Jasnom Bajraktarević?

"Profesorica Jasna me vratila nekako iz mrtvih. Imao sam taj krizni period nakon Pekinga. Pogotovo ta 2017. godina kada sam se osjećao jako loše. Imao sam te male povrede, treninzi se nisu slagali kako treba. Išao sam na trke, a znao sam da neće biti dobro, da neću dobro da trčim. Zamislite taj pritisak u glavi kada idete na trke, a znate da neće biti dobro. Stvarno je bilo teško boriti se s tim, gubio sam motivaciju, nisam imao želju da idem na treninge. Hvala Bogu pa mi je dao sabur i strpljenje da prođem kroz sve to. Toliko sam izgubio tu motivaciju da nisam imao želju da idem na treninge, jer znao sam da ću biti umoran. Nisam želio da idem na trke, jer sam znao da neću pobijediti, znao sam da ne mogu biti među prva tri. Sve sam to iznio, bio sam izuzetno strpljiv, sve dok nisam upoznao profesoricu Jasnu. Drago mi je da mi u Bosni i Hercegovini imamo takve stručnjake. To je žena koja me stvarno preporodila. Vratila mi je motivaciju, vratila sve što sam imao prije. Digla je to na još jedan nivo iznad. Razmišljam da limiti ne postoje, da je to sve u našoj glavi. Naravno i kada je tijelo zdravo sve je to lakše, lakše se veže, dobijam na samopouzdanju, sigurnosti. Veliko joj hvala i stvarno sam ponosan što imamo takvog stručnjaka u našoj zemlji", ističe Tuka.

Foto: A. Kuburović/Radiosarajevo.ba: Amel Tuka

Ušli smo u olimpijsku godinu, do Tokija je manje od godinu dana. Sada vjerovatno slijedi dobar odmor, vjenčanje, a kada počinju pripremame za narednu sezonu?

"Sada slijedi dobar-dobar odmor. Čak i trener je rekao da se dobro odmorim, nismo pričali o narednoj sezoni. Trener je rekao kada smo došli, bitno je da smo zdravi, da treniramo redovno i kao do sada. Da i ja ispunim svoj zadatak, a to je predanost sportu i profesionalizam i odnos prema atletici. To je puno drugačije nego ekipni sport. Ja se moram sam brinuti o sebi o odmoru i svemu. Želim da uživam u sportu i da koristim mogućnosti koje mi je Bog dao. Da uživam na treninzima, stazi i utrkama i ne sumnjam da će i sljedeća sezona biti uspješna. Samo Bože zdravlja", kaže Tuka.

Sportisti u Bosni i Hercegovini nemaju veliku pomoć sistema i države. Velika je razlika u odnosu na susjedne države, a da ne govorimo o Amerikancima, Rusima i drugim velikim sportskim nacijama. Koliko je bitno da država u perspektivi pomogne mladim sportistima, a ne kada oni već ostvare velike rezultate?

"Sistem koji će pomoći sport je bitan za sve zemlje. To zaista svi znaju. Pogotovo zemlje koje ulažu u sport i koje su željne medalja. Mi nažalost nemamo još taj sistem, nemamo zakon o sportu koji će gurati vrhunske sportiste. Malo je sportista koje mi imamo, a koji donose medalje s europskih i svjetskih prvenstava. Mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Posebno olimpijaca. Jako nas je malo i mislim da to ne iziskuje velike troškove. Bitna je dobra organizacija, da se pristupi ozbiljno tom pitanju. Ljudi koji imaju utjecaj trebaju da reaguju na vrijeme kako bi se zajedno radovali medaljama i kako bi taj uspjeh bio još veći. Lijepo je kada sistem stoji iza vas, kada vam pomogne na početku.

Ja sam imao sreću, mene je prije svega moj karakter doveo do ovoga, išao sam glavom korz zid za sve. Nije me interesovalo ništa. Bilo mi je bitno da imam opremu za trening, da imam za kartu da idem na trening, za prevoz. To su mi roditelji omogućili na samom početku. Imao sam podršku tih divnih ljudi od samog početka. Kasnije kada sam spoznao da sam rođen za velike stvari i vrhunske rezultate dobio sam i vrhunske sponzore koji su mi omogućili da se dignem na taj nivo. To je moj BH Telecom koji pomaže i Atletskom savezu i brojnim drugim sportistima, imam sreću da radim i kao pojedinac s njima. Tu su divni ljudi iz HIFA Petrola i koji su vjerovali u mene i u teškim trenucima. Dali su sve da se vratim na vrhunski nivo i zbog toga sam im izuzetno zahvalan i nastavljamo raditi i u narednim godinama", kaže Amel.

Moramo se vratiti na emocije. Tvoj doček u Bosni i Hercegovini bio je zaista lijep. Od aerodroma do Kaknja i na kraju Zenice. Dočekala te buduća supruga, majka, otac, prijatelji, stanovnici. Šta je bilo najemotivnije u svemu tome?

"Iskreno najemotivniji je bio susret s majkom prvi put. Kada sam je zagrlio na aerodromu. Do tada sam se držao dobro, mislio sam da sam jak, da sam stabilan i spreman da sve to iznesem. Međutim trenutak kada sam zagrlio majku, emocije krenu, suze same krenu. Jer, ta žena me donijela na ovaj svijet. Rodila me čak na noge. Možda rijetko ko to zna, ali ja sam jedan od rijetkih koji je rođen na noge. Tada se sve poremeti, shvatite šta znači majka. Nije to džaba rečeno da ide majka, pa opet majka, majka i onda svi ostali. To mi je najviše probudilo emocija. Naravno i doček od sugrađana, hvala im što poštuju, što cijene moj uspjeh. Cijenit ću to i u budćnosti i nastojat da šta god radim da predstavljam BiH i borim se za BiH. Da iskoristim poznanstav da doprinesem u bilo čemu da moja zajednica ima koristi od mene, da ja koristim svojoj zajednici, svom gradu i svojoj državi koliko god budem u mogućnosti. Bez ikakvog interesa, kao i dosad samo iz velike ljubavi. To je ta ljubav koja mene pokreće i razlika između sportista koji imaju podršku velikog sistema. Ja imam podršku svojih ljudi koji mi daju nevjerovatnu enegriju i snagu da se borim s najvećim na svijetu", ističe Amel.

Za kraj smo ostavili nekoliko kratkih "blic pitanja", koja baš i nemaju mnogo veze s Dohom i najvećim poslijeratnim uspjehom bh. sporta.

U isto vrijeme igraju Čelik i Real Madrid. Prijenos obje utakmice je na TV-u. Koga gleda Amel Tuka?

"Dobro pitanje. Pa sada imaju ove televizije može se naštimati pola-pola (smijeh). Šta ja znam, Real pratim, to je vrhunski klub i fudbal. To je uživanje u gledanju. A Čelik je tu, moj iz Zenice i nekako se vraća na stare dane, da se bori za vrh tabele gdje mu je mjesto. Opet bih dao malu prednost Čeliku i to je i neka moja podrška da se vrate na što veći nivo."

Nakon karijere, ostaješ li u sportu ili se okrećeš mašinstvu?

"Očekuje me još puno-puno godina ovog profesionalnog sporta. Ne razmišljam toliko o budućnosti. Želim da dam maksimum na tom polju. Vidim se i u mašinstvu. Diplomirao sam. Volim to, inače ne bih ni završio. Osjetio sam da ima to u meni. To je dobar balans od sporta. Mnogi misle da sam studirao DIF. Pomoglo mi je mašinstvo da ne mislim na atletiku, atletika mi pomaže da ne mislim o mašinstvu. To je dobar balans i drago mi je da sam uspješan na oba polja."

Da nije bila atletika, karate ili fudbal?

"Ostao bih u karateu. Jer dugo sam trenirao karate. Ostao bih možda u karateu, mada je fudbal velika ljubav. I danas dan volim da igram fudbal. Ne znam da li postoji muško dijete da ne prati fudbal. Uvijek će biti fudbal-fudbal."

Za kraj, kada smo već kod fudbala. Koja ti je sedmica draža. Raulova ili Ronaldova?

"Iskreno Raulova. Zbog njega sam počeo i da navijam za Real Madrid. Mama mi je prije nego što sam krenuo u školu kupila dres, ne znajući ni ona o čemu se radi. To je bila sedmica, Raul Gonzales i od toga dana sam samo za Raula i Real Madrid."