Aida Burnett-Cargill: Prelaz u Gazu me podsjeća na rat i Sarajevo

Aida Burnett-Cargill je Bosanka koja je dugo radila u Palestini za razne nevladine organizacije. Jako je vezana za to podneblje i ljude, a, također, je jako potresena trenutnim dešavanjima u Palestini, kao i sveukupnom izraelskom propagandom i presijama na tamošnji narod. Pritom joj sve to još teže pada jer nije više u mogućnosti pomagati Palestincima. Naime, Aida je prošle godine deportovana iz Izraela i ima zabranu ulaska u tu zemlju cijelih deset godina – proglašena je “teroristom” jer je radila za organizaciju koja se bavi ljudskim pravima, a koja je, na izraelskoj crnoj listi.

Aida kaže da je tamo teško živjeti pod izraelskom presijom i da svaka pomoć koju pružite Palestincima izgleda kao “kap u moru”.

Aidu, tada petnaestogodišnjakinju, rat je otjerao davne ’92. godine posljednjim konvojem iz njenog Sarajeva, no kako kaže: “četiri godine i dva raseljavanja kasnije, vratila sam se u svoj grad”. Tu je završila Anglistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, udala se za Šveđanina i onda opet otišla iz BiH, ovaj put svojevoljno.

Na pitanje zašto su otišli iz BiH, Aida za Radiosarajevo.ba govori: ”Moj suprug Christoffer je poslom otišao da radi u Prištinu, tamo sam se i ja zaposlila kao novinarka pripravnica za program na bosanskom jeziku Radio Televizije Kosova, a nekoliko mjeseci nakon toga postajem dopisnik za Radio-Televiziju Federacije BiH. Poslije toga smo dobili posao u Palestini. Radili smo za švedsku nevladinu organizaciju Diakonia. Tu sam radila kao konsultantkinja za komunikacije, što mi je otvorilo vrata u živote Palestinaca i Izraelaca, jer mi je zadatak bio razgovarati s ljudima, ispričati njihove životne priče i pokazati da li je i kako moja organizacija pomogla olakšati tegobe njihove svakodnevnice.“

Radiosarajevo.ba: Živjeli ste i u Gazi nekoliko godina, možete li nam reći kako je zapravo živjeti tamo? Kakvi su tamošnji ljudi, kako se odvija njihov život, da li je uopće uvjetan život u tom pojasu?

“Teško je objasniti sami Pojas Gaze. Zamislite komad zemlje otprilike razdaljine između Sarajeva i Visokog, a širokog dužine Sarajeva na svom najširem dijelu, a na najužem kao od Grbavice do Baščaršije. I zamislite sada da na tom komadu zemlje živi 2 miliona ljudi! Dakle, žive, obrađuju zemlju, obrazuju se, vole se i mrze, tračaju jedni o drugima, raduju se malim i velikim uspjesima, zezaju se, uživaju, pate se, baš kao i svi normalni ljudi.
Ali njihov je život ipak malo drugačiji: Gaza je pod potpunom opsadom Izraela. Izrael kontrolira šta ulazi u Pojas Gaze, šta i ko izlazi, i šta će dopustiti da se taj mjesec jede.

Od nekoliko prelaza u Gazu, samo je Erez na sjeveru za pješake, pa sam tako i ja ušla u Gazu prvi put.

‘Prelaz’ je zapravo veći od aerodroma Sarajevo i opremljen je svim mogućim sigurnosnim spravama, kamerama i mašinerijom. Sve je high-tech i samo vas glasovi upućuju kojim putem ćete se kretati. ‘Ušetavanje’ u Gazu je strogo zabranjeno bez posebne dozvole izraelske vojske kojoj obično treba i do tri mjeseca da vam je izda.”

Aida navodi da je pogranični dio Gaze već odavno sravnjen sa zemljom, a ljudima pristup nije dozvoljen bez posebnog odobrenja: “Kročite na čistinu, iza vas su betonske zidine, a oko vas pustinja puna ruševina. Pri tom prvom prelazu u Gazu nešto me podsjetilo na rat i Sarajevo. Osjećala sam se kao da sam se nanovo vratila kući i osjetila jaku gorčinu nepravde koja se čini ovim ljudima. To je bilo 2007. godine – kada je opsada Gaze tek počela.“

Aida napominje da je od tog momenta prošlo više od deset godina otkako Izraelci drže Gazu pod potpunom kontrolom i da je život na tom malom prostoru postao naprosto neizdrživ:

“Struje ima 3–4 sata dnevno. Vode ima kad ima struje, a i kada se najzad pojavi, uglavnom je pomiješana s kanalizacijskom vodom jer je zemlja porozna, pa kanalizacijska voda lako prolazi do izvorne vode. Isto tako i morska voda. Ljudi piju flaširanu vodu, čiji uvoz kontrolira Izrael.”

Nastavljajući o neuslovnosti života u Gazi, naša sagovornica navodi: “Zagađena voda iz domaćinstava se odvozi u more u kojem se više niko ne može kupati. Ne mogu se uvoziti ni svi lijekovi, pa je zdravstvo u Gazi već odavno pred kolapsom, a bolesnih ljudi je sve više. A pred kolapsom je i ekonomija, koja prvenstveno zavisi o uvozu iz Izraela, ribolova iz zagađenog mora i zemljoradnje s polja koja Izraelci redovno prskaju otrovnim pesticidima iz ‘sigurnosnih raloga’.”

Podaci iz UN-a o Gazi glase: od 2 miliona stanovnika, njih 80% su zavisni o humanitarnoj pomoći. Nezaposlenost u Gazi je oko 40%, posebno među mladim ljudima (oko 60%), a oko 1 od 2 miliona stanovnika su djeca ispod 15 godina. “To je samo mala sličica u komplikovanom mozaiku Pojasa Gaze, pritom nisam spomenula tri rata koja su razorila veći dio Gaze, raselila na stotine hiljada ljudi unutar Gaze, i lišila dva miliona ljudi osnovnog dostojanstva”, napominje Aida.

“Gaza je posebna, kao i njeni ljudi jer oni, usprkos svemu, nisu izgubili svoje iskreno gostoprimstvo – onu vrstu gostoprimstva koju osjetite kada uđete u razrušenu kuću u kojoj je 40 članova porodice ubijeno, u kojoj su pet preostalih članova ostali bez ičega i u kojoj vas istraumirana petnaestogodišnja djevojčica, koja još uvijek ima zavoj na glavi zbog rane koju je zadobila u bombardiranju, posluži slatkim čajem i kaže: ‘Bit ćemo mi dobro. Proći će i ovo, i kada prođe, izgradit ćemo mi opet Gazu i živjeti u dostojanstvu.’”

Aida navodi da su u Palestini bili od 2006. do 2010., potom su opet živjeli u Švedskoj, no naprosto su žudjeli za povratkom. Nakon pet godina to se i ostvarilo. Naša sagovornica je počela raditi u Al Mezan Centru za ljudska Prava.

“To je organizacija koja je godinama sakupljala dokaze o kršenjima ljudskih prava Izraela (ali i Palestinske samouprave i Hamasa), koje su od 2015. godine u vidu komunikacija (zajedno sa još tri palestinske organizacije za ljudska prava) počeli slati dokaze glavnoj tužiteljici Međunarodnog Krivičnog Suda. Od tada Izrael počinje s proganjanjem svih zaposlenih u sve četiri organizacije koje su predale dokaze, počevši od verbalnih prijetnji, pa i do prijetnji smrću. Ja sam radila na komunikacijama i prikupljanju finansijskih sredstava”, navodi Aida.

Aidu je, kao što smo spomenuli, prošle godine pri ulasku u Izrael dočekao šok – deportacija!

Na pitanje kako je izgledao taj čin deportacije, Aida odgovara: „Suprug i ja smo se 23. maja 2017. vraćali sa odmora nazad u Tel Aviv u Izraelu. Tokom pasoške kontrole, mene su povukli na stranu, dok je mom suprugu dopušten prolaz. On je naravno ostao sa mnom, misleći da procedura neće trajati dugo. Pozvana sam na ispitivanje nekoliko puta, a cijela procedura je trajala nekih 6-7 sati. Na kraju se ispostavilo da je 'moja organizacija teroristička organizacija, da moj šef radi kao konsultant za Hamas, te da sam ja terorista koji je radio bez dozvole'. Istu sam noć deportovana iz Izraela, i stavljena mi je zabrana povratka na 10 godina. Suprug je naravno ušao u Izrael, i još uvijek radi u Jerusalemu.”

Aida sada radi i živi u Ammanu u Jordanu. Radi kao regionalni savjetnik za komunikacije u organizaciji “Action Against Hunger”. Samo je 160 km daleko od Gaze, kako kaže – tako blizu, a tako daleko.

“Može se još puno toga dodati o Gazi. Nekome će zasmetati sve ono što sam propustila reći, ali za sve što se ima reći nije dovoljan samo članak, za to treba puno više prostora. Znam da će me mnogi kritikovati jer nisam rekla kako ima i drugačijih Izraelaca koji se ne slažu s oficijelnom politikom svoje vlade i koji su protiv opsade Gaze. Ali ovaj razgovor nije o Izraelcima, niti je o patnjama Palestinaca sa Zapadne Obale ili iz Istočnog Jerusalema. Želim podijeliti svoje iskustvo o ljudima iz Pojasa Gaze i glasno istaknuti nepravdu koju oni svakodnevno doživljavaju, a koje sam se ja samo ovlaš dotakla, jer više nemamo prostora… baš kao što ni ljudi u Pojasu Gaze nemaju prostora", govori Aida za kraj, navodeći da joj Gaza i njeni ljudi strašno nedostaju.