Abdelkader Benali: 'Ide mi sve lakše, sve sam mudriji i luđi'

Potraga za vlastitim identitetom je zadatak svakog čovjeka u biti te predstavlja osnovnu poruku romana 'Glas moje majke' holandskog pisca marokanskog porijekla Abdelkadera Benalija koji je u razgovoru za Fenu govorio o svom romanu, fenomenu kulture sjećanja, imigracijama te utiscima boravka u BiH. 

Benali boravi u Sarajevu na Summer Book Festu gdje je promovirao svoj novi roman 'Glas moje majke'.

''Svi mi u sebi nosimo razne konflikte, sudare sa samim sobom prilikom odrastanja u ruralnoj kulturi i u susretu s urbanim. Potraga za 'svojim' je srž mog romana'', kazao je na početku razgovora Benali.

'Ide mi sve lakše, sve sam mudriji i sve luđi'

Naglašava i  potragu za onim što je bilo nekada, odnosno čežnju za momentima kad je čovjek bio vezan za određene ljude i mjesta. 

''Čeznem za prošlošću, za vremenima kad sam bio otvorena knjiga i kad smo bili potpuno slobodni i čisti. U literaturi su to najjači momenti'', smatra Benali i dodaje da je san svakog pisca da pokuša te događaje pretočiti u sadašnjost. 

''Razlog zbog kojeg pišem je moja želja da budem potpuno slobodan, te da slike iz prošlosti pretočim u riječi'', objasnio je Benali koji je rođen u Ighazzazenu, u Maroku 1975. godine, ali je s roditeljima emigrirao u Holandiju kad su mu bile četiri godine. 

''Ide mi sve lakše, sve sam mudriji i sve luđi'', kazao je u razgovoru za Fenu. 

Prema njegovim riječima, čovjek mora biti dovoljno lud da bi mogao kombinovati zemlje koje se ne mogu kombinovati. 

''Holandija i Bosna i Hercegovina se ne mogu kombinovati, to je prosto nemoguće. Druga kultura, historija i tradicija. Holandija se ne može porediti ni s Marokom. Malo ludosti je potrebno da bi se te dvije nespojive stvari kombinovale'' objasnio je.

Ali ipak, dodao je, ljudi to rade, kao umjetnici i kao ljudi, što predstavlja vrstu kreativnog ludila. 

Benali naglašava da ako neko želi postati veći i snažniji čovjek, mora od svog života napraviti umjetničko djelo, ali i dalje biti svoj, dosljedan sebi, a ne onima koji očekuju nešto drugo. 

''Približite se samom sebi. 'Glas moje majke' je otpor, otpor protiv monokulture'', dodao je.

U nastavku razgovora nametnulo se pitanje ksenofobije, za koju kaže  da mu je dobro poznata. 

''Vidio sam je i osjetio sam je. Teško. To je direktni neprijatelj civilizacije. Gdje ksenofobija dođe, sve ostalo nestaje. To je neprijatelj univerzuma i otrov duše'' kazao je Benali. 

Za čovjeka koji je zatvoren kaže da od zdravog drveta pravi bolesno i da sve oko njega postaje bolesno. 

''Prinuđen je onda da uništava sve oko sebe. Moj posao je djelimično i odgovor na ksenofobiju, odnosno to je pisana riječ koja se kao lijek privije na ranu zvanu ksenofobija'', naglašava Benali. 

Pisac je jedini koji ostaje normalan

U svijetu gdje su svi ludi, on kaže da je pisac jedini koji ostaje normalan. 

''Isto kao i muzika, kao što je muzika ovog kraja koja je priča za sebe, ne možete je zatvoriti u kavez. Ona vodi svoj put i nadilazi sve. Isto kao i riječ'', objasnio je. 

Od bh. pisaca, kaže, do sada je čitao Aleksandra Hemona, te dodaje da je u Sarajevo došao u pravo vrijeme, odnosno godinu dana prije 100. godišnjice početka Prvog svjetskog rata. 

''Prije deset godina posjeta Sarajevu bi bila potpuno drugačija. Sada osjećam taj moment. Osjećam da je ovo moje mjesto. Iduće godine se moram vratiti ovdje'', najavio je Benali. 

Na svojoj prvoj sarajevskoj kafi je došao do zaključka da bi ovo moglo biti njegovo novo mjesto, te da ako mora birati između Sarajeva i Nice, izabrat će Sarajevo. 

'U Sarajevu želim što više osjećati i gledati'

Historija, kultura i sfera ga u Sarajevu veže s Marokom. 

''Bosanci se odnose prema svim strancima jednako, (među sobom ne znam). Nijemci sa skupim mercedesima, Kuvajćani sa svojim šalovima, zarovima i običajima rado dolaze u Sarajevo. Sletjeli smo na aerodrom zajedno s velikim brojem Kuvajćana. Budući da oni dolaze u Sarajevo i žele da se vrate ponovo, znači da su prihvaćeni i da se ovdje dobro osjećaju. Ne dolaze tek tako'', objasnio je. 

U sklopu posjete BiH, Benali je tri dana boravio na Jablaničkom jezeru. 

''Svaku večer trčim oko jezera i ljudi me uopće ne gledaju i ne primjećuju. Osjećam se kao jedan od njih'', kazao je Benali. 

Budući da u Sarajevu ostaje duže vrijeme, kaže da želi što više osjećati i gledati. 

''Neke stvari koje u sebi nosimo, svoje sumnje, nervoze, načine razmišljanja i mirise ne možemo podijeliti u stranoj zemlji. To nosimo sa sobom i jedino osjetimo u svojoj zemlji. Ovdje to možeš dijeliti sa svojim ljudima'', objasnio je. 

Govoreći o svojoj domovini, Maroku, kaže da mu je dugo trebalo da shvati Maroko, jer nije razumio samog sebe. 

''Tek kad sam počeo shvaćati sebe, počelo je i moje shvaćanje Maroka i Marokanaca u tuđini te svih lijepih i puno manje lijepih stvari koje idu uz to. Ali sve to sad osjećam'', dodao je. 

Naglašava da imigranti imaju i privilegije, odnosno određeni vid slobode u smislu sloboda jednog 'stranca' koji sve posmatra sa strane. 

Zašto su ljudi toliko ljuti, a znaju tako malo, premalo?

''Ne trebamo birati stranu, samo vagati. Veliki broj imigranata ostaju frustrirani te se boje konfrontacije sa samim sobom.  U mom životu u Holandiji ima toliko bijesnih Marokanaca koji su ljuti na Holandiju i na sistem. I pitam se: zašto su toliko ljuti, a znaju tako malo, premalo? Odgovor je da žele da se njihov bijes čuje. Ustvari žive u rezervatu koji su sami izabrali'', zaključio je Benali u razgovoru za Fenu. 

Abdelkader Benali piše romane, priče, poeziju, putopise i pozorišne komade, književne recenzije i stalni je kolumnista u najvećem holandskom dnevnom listu 'De Volkskrant'.

Za prvi roman 'Vjenčanje na moru' bio je 1997. nominovan za prestižnu nagradu 'Libris Literatuurprijs', koju je dobio 2003. za drugi roman 'Dugo očekivani'.

Bio je i novinar, ratni izvještač s Bliskog istoka, a u Holandiji je poznat i po izvrsnim TV-emisijama kao što su 'Pisac i grad' i 'Benali o knjigama'.

Djela Abdelkadera Benalija su prevedena na desetak svjetskih jezika, između ostalih na engleski, španski, njemački i italijanski.