Ubila 40 ljudi: Kultni film o danima kad je Jugoslavija bila u strahu

Mnogi bi se u ovo vrijeme paničarenja oko koronavirusa mogli prisjetiti kultnog jugoslavenskog filma Gorana Markovića iz 1982. Naravno, riječ je Varioli veri, mješavini horora i filma katastrofe, podžanru koji je ostao prilično zanemaren ne samo u jugoslavenskoj već i kinematografijama u regiji, šiše Index.hr. 

Iako je i tada došao s desetogodišnjim zakašnjenjem u odnosu na epidemiju velikih boginja koja je bivšu državu pogodila 1972., kritičan odnos prema birokratima i kukavicama na vlasti, čini ga aktualnim i danas jer bolesti dolaze i odlaze, ali nesposobnost vlastodržaca u trenucima krize očito je neizlječiva.

Radnja filma prati hodočasnika zaraženog nepoznatom bolešću koji spletom okolnosti završava i umire u bolnici u kojoj se odvija najveći dio radnje. No, stvari se razvijaju presporo i do trenutka kada nadležni shvate o čemu je riječ, zaraza se već proširila, a bolest koju su svi smatrali iskorijenjenom iz sata u sat uzima sve više žrtava. Na kraju je bolest odnijela 40 života, a oboljelo je 184 ljudi.

Uprkos činjenici da je kritika bila primarno usmjerena na sporost i nesposobnost birokracije, najviše prozvanim osjećali su se članovi porodica medicinskog osoblja stradalog u epidemiji koji su kritiku doživjeli kao bacanje negativnog svjetla na uspomene stradalnika jer likovi dr. Grujića i medicinske sestre Slavice (Rade Šerbedžija i Vladica Milosavljević) prikazani su kao promiskuitetni prostaci.

Iako je inspiracija za scenarij bila prava epidemija, tačnije, posljednja epidemija velikih boginja u Europi, Marković je ideju dobio puno ranije:

"Kuga mi je izgledala kao najbolji okvir za priču. Ali kako, iz razumljivih razloga, nitko nije htio financirati takav film, a dogodila nam se epidemija Variole vere 1972, shvatio sam kako je bolje da se bavim našom stvarnošću, a ne nekakvom literarnom. Variola vera je apsolutno najteži projekt koji sam ikada snimio. Stalno je nešto stajalo na putu tom filmu. Pripremao sam ga mjesecima za snimanje u jednoj, a dva dana pred početak su nam dali drugu praznu bolnicu, koja nije bila ni nalik prvoj. 'Uzmi ili ostavi', bila je dilema. Ubrzo me je napustio scenograf, a samo snimanje se odigravalo u potpunoj oskudici. Radili smo po 14-16 sati dnevno. Bio sam potpuno iscrpljen, i fizički i moralno".

Budući da je prošlom sistemu mnogo toga bilo obavijeno velom tajne, Marković je svoje razgovore s ljekarima tajno snimao, a oni su mu otkrivali što se zapravo događalo.

A što se pak prave epidemije tiče, sve je započelo 14. marta 1972. kada se u Prizrenu pojavila sumnja o povratku opasnog i gotovo zaboravljenog virusa velikih boginja. Ta sumnja je kasnije potvrđena. Ovo je posljednja epidemija velikih boginja u Europi, a strah od bolesti Beograd je pretvorio u grad panike.

Postoje brojne teorije, ali službena je verzija da je sve započelo s Ibrahimom Hotijem s Kosova koji je virus donio iz Južnog Iraka. Prvo je zarazio svojih sedmero rođaka i četvero ljudi s kojima se susreo na tržnici, ali pravi su problemi počeli s Latifom Mumdžićem, učiteljem iz jednog sela kojeg je Hoti zarazio u autobusu. Mumdžić je zarazio još 38 ljudi, ali liječnici su njegove simptome isprva pripisali alergijskoj reakciji na lijek. Tek nakon njegove smrti, simptomi ove bolesti pojavili su se kod njegovog brata i utvrđena je prava dijagnoza.