Skulpture Fikreta Libovca: Vanj(sk)ost i unutrašnjost

Svaki put kad Fikret Libovac izvadi nešto iz svog ateljea i dođe nam to pokazati, iznova se iznenadimo – iako zbog dugogodišnjeg prijateljstva i zajedničkih interesa imam vrlo pristojan privatan uvid u to što radi – jer svaki put je to neki novi Fikret Libovac. Istina, on se kao i u dosadašnjem stvaralaštvu koristi “svojim” materijalima, tehnikom i radi u svom stilu, ali to je neki novi Fikret u izražajnom smislu. Njegove figure kao da nam govore da je sve bolje i gore nego što izgleda, da je bolje u unutarnjem, doživljajnom smislu, kad smo svi bili djeca, preskakali konop, vrtili hula-hup, ili se htijući zadržati dah djevojčica, bacali s brana ili grana u rijeku. Ove skulpture kao da hoće reći da smo svi tada bili bolji, neumoreni životom, neukaljani proračunatošću. 

 

Naši su pokreti bili slobodniji, naše misli vedrije, lakše smo kontaktirali s nebom. 

 

Šta je umjetnost koja ne traži i ne daje? Koja nema eros i koja se ne igra s tanatosom? Ništa bitno, muzika iz djevojačkih soba, kako je poeziju koja ne spašava narode i ljude nazvao veliki poljski nobelovac Czeslaw Milosz. U redu, ali šta ćemo ako je i muzika iz djevojačkih soba umjetnost, odnosno ako kao jedan segment ulazi u proces stvaranja? Ništa, osim što bi djelo - koje okuplja tako široku paletu detalja i utjecaja – sve trebalo apsorbirati na pravi način. I pokazati onako kako jeste. Ili, kako bi moglo biti: ove skulpture pokazuju kako su stvari bolje nego bi trebale biti. A njihove sjenke, pak, pokazuju da je gore nego što jeste. U tome, slobodno se može reći, na današnjoj sceni nema boljeg, a teško značajnijeg od Fikreta Libovca. 

 

Uhvatiti život, odnosno jedan njegov segment, i oblikovati ga: žicom, papirom, bojama, selotejpom, riječima, notama, pokretom… To je umjetnost, i ne samo to: to su u krajnjem slike, jer svi u sebi nosimo slike i one izlaze iz nas. U prostor, kao što je ovdje slučaj, ili na papir, ili u današnjem vremenu čiji ludi protok više ne dozvoljava da nam se pažnja zadržava, nego očima letimo preko ekrana kompjutera, tableta ili mobitela. U tom smislu, Fikret Libovac je odlučio, ili nije mogao drukčije, to nikad i ne znamo, da se ne trka s vremenom, nego da ga osmotri, oslušne, pogleda i u njemu stvori svoj izraz. Izraz pjesnika sa žicom, ako se tako može reći, čovjeka koji svoje forme ne preuzima iz postojećih, nego ih gradi imaginarijem, potezom, detaljem… Takvi su umjetnici rijetki, i često ih se “kiti” superlativima, ali Libovac zna da je prolaznost jedina zakonitost trajanja, i da može “ostati” samo ono što je autentičan krik. Ili tišina. Koja vas obuzme pri posmatranju ovih skulptura, ne slučajno, i ne nasumice izloženih ovdje, u galeriji Zvono. 

 

Sve je već rečeno i o tome se već čulo, kaže pjesnik o kraju epohe. I šta bi se još o tome imalo reći? Životi su nam, nakon postapokalipse, izneseni, što se ono kaže, na bubanj, još su nam svježa sjećanja na užase, kroz naše kuće mete studen, i skoro da smo počeli uživati u vlastitoj propasti. Kako onda u svemu tome gledati naprijed? Kao Fikret Libovac, možda? Sa slikom u oku nečega što je davno bilo, ali je danas onoliko drukčije koliko je vremena otad prošlo, onoliko ljepše koliko ga je patnja mogla oplemeniti, i onoliko grotesknije koliko nas je život učinio stalnim pretumbavanjem: nas koji smo bačeni u orbitu obesmišljavanja, i čiji su mladalački skokovi, gegovi, grimase i iskrivljenja objekti ovih skulptura, ali i suze na vjetru. 

 

Prijatelj, inače muzičar, je gledajući prošlu veliku izložbu Fikreta Libovca napisao miniesej u kojem je “glavna” riječ bila – pticost. Stanje izvedeno iz glavnog subjekta i objekta Libovčevih radova, ptice kojoj je let prirodno stanje. Kako nazvati ovu izložbu, u svijetu i vremenu obesmišljavanja termina, u svijetu u kojoj je glavna riječ, barem prema Oxfordovom rječniku “post-truth”. Dakle, ne istina, nego ono što dolazi poslije nje, izmigoljava kao fakt koji se ne oslanja na poznate činjenice ili stvarnost, nego “udara” na emocije ili osobno vjerovanje onoga koga treba uvjeriti? Postljudskost, vanjost, da se poigramo izmišljanjem riječi, baš kao što se Fikret Libovac igra nama i našim emocijama i pokretom, i pogledom na njih.

 

Nasreću, postoje oni čije uvjeravanje ide mimo komunikacijskih kanala izluđivanja svijeta. Jedan od njih je Fikret Libovac. Njegov je metod kombinacija onoga što smo bili, što jesmo i što smo mogli biti. Da život, kao u njegovom slučaju, nije ometao umjetnost. No, on mu je vratio, onako kako to rade najbolji. Iznio je pred njega sve ono što mu je dao. I sve ono što mu zamjera. Više, teško da je moguće. A više je manje, jer zamislite da su ove skulpture nastale u nekim skupim materijalima, da se s njih sjaje laki metali i dijamanti i da, kao u najrazvikanijih svjetskih umjetnika, koštaju materijalno bogatstvo. Moglo bi, ali bi to onda bila post – istina. I to onda više ne bi bilo isto. 

 

I onda bi sve skupa manje vrijedilo. Ovako, stoji kao svjedočanstvo da smo svi mi negdje u kosmosu jedno, i da nas okuplja ideja ljudskosti. Precizno izvedene, kao u skulpturama Fikreta Libovca.