Saša Savić povodom svog prvog romana 'Četvrta violina': Priča o bosanskom javoru i dalje traje

Saša Savić je jedno od najpoznatijih svjetskih imena u oglašivačkoj industriji, kao glavni čovjek američke marketinške agencije Mediacom. Stariji čitatelji sjećaju ga se i kao karizmatičnog autora i voditelja kultnog sarajevskog Omladinskog radija i samoproglašenog "predsjednika Ribolovno-demokratkse stranke RDS".

Avgust 2022. možda je prijeloman za buduću karijeru ovog Sarajlije s boravkom u New Yorku. Upravo je objavio svoj prvi, obećavajući roman "Četvrta violina" koji će, u izdanju Buybooka, biti promoviran u utorak 16. avgusta.

Uoči događaja kojeg će voditi pisac pogovora u Savićevoj knjizi, njegov prijatelj i kolega iz vremena Omladinskog programa Aleksandar Hemon, razgovarali smo s autorom o novom romanu, uzbudljivom, duhovitom i pomalo nostalgičnom.

Trending

Sestra preminule Džejle Drapić u teškom stanju zbog zuba: 'Liječila se kod istog stomatologa'

U atraktivnoj i uzbudljivoj Savićevoj naraciji krije se niz detalja sa kojima će se identificirati brojni pripadnici generacije. Autor kaže - Ova knjiga je biografska, ali nije samo moja! 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović

Radiosarajevo.ba:  Na vrhuncu svjetske karijere na području advertisinga odlučili ste objaviti svoj prvi roman. Zašto?

Savić: Protekle dvije-tri godine su bile drukčije i teže za sve nas. Ja sam se borio sa otuđenjem i samoćom, započinjući nova poglavlja u mome životu i završavajući ona koja su bila nedovršena. 'Četvrta violina' je jedno od njih.

Radiosarajevo.ba: Knjiga spada u podvrstu tzv. pikarskih romana, kako je navedeno i u pogovoru. Vjerujem da vam nije bila namjera uklopiti se u neki žanrovski okvir, no ipak možete li navesti šta je to pikarsko u vašoj priči?

Savić: Kao što ste primijetili, nisam planirao da uokvirim ovu priču nekim prepoznatljivim stilom, ali je ona pikarska iz čistog razloga jer je izbjeglička priča sviju nas iz devedeset druge. Cijela generacija se dala na put, prepuna nerealnih snova, u potrazi za nepostojećim blagom ili svjetlom na kraju tunela. Ma koliko je tragična bila naša svakodnevnica, bilo je u njoj i dosta humora, bar iz današnje perspektive.

Radiosarajevo.ba: Živopisnost likova i vješta naracija, dvije su glavne kvalitete ovog prvijenca. Vaš talent za pripovijedanje možda je urođen, no vještinu pripovijedanja brusili ste prije trideset i više godina, dok ste stasali u kultnom Omladinskom programu. Ključna riječ, izraz koji je u današnjem žargonu gotovo nestao je „lavor“. Pojasnite nam šta to znači.

Savić: Izraz "lavor" je objašnjen u pogovoru romana, ali ja ga nisam mnogo koristio u svom vokabularu. Postoji razlika između "lavora" i laži.  Laž za cilj ima dobit ili skrivanje, dok je "lavorisanje" disciplina kreiranja neke zajedničke fikcije u kojoj svi na kraju dobiju. "Lavor" je uvijek bio kreacija priče. U svojim emisijama kreirao sam priče koje nisu bile istinite, ali u kojima su se svi nalazili i u kojima su svi tražili izlaz u zonu sumraka u kojoj smo htjeli biti. 

To je kreiranje fikcije da bi se napravila priča koja je još bolja od originalne priče. Jer priča uvijek počne sa istinom, a dobra priča se završi u nebesima koja su van domašaja svih nas pa samim tim postane "lavor". 

Radiosarajevo.ba: Koliko vam je ta vještina „lavorisanja“ pomogla u daljoj karijere u oblasti advertisinga?

Savić: Malo, gotovo nikako.

Radiosarajevo.ba: U tom svjetlu, možemo li govoriti i o lokalnosti i univerzlnosti humora? Sjećam se da ste prije nekoliko godina na SFF-u bili domaćin britanskom autoru i glumcu Johnu Cleeseu. Jeste li tada razgovarali o humoru?

Savić: John je moj blizak prijatelj. On je bio jedan, od mnogih, koji su mi dali podstrijek da napišem roman. Često smo razgovarali o tome zašto se ljudi smiju i koja su pravila dobrog humora. Ja lično preferiram humor koji ostavlja prostora za interpretaciju, koji je nedorečen. John je medju najboljim u toj disciplini!

Radiosarajevo.ba: Priča o četvrtoj violini otkriva publici stoljetnu tradiciju izvoza dasaka bosanskog javora u Italiju, za potrebe izrade najplemenitijih violina na svijetu. U knjizi pišete da je, "pored Gavrila, Vučka i Andrića, javor jedna od rijetkih stvari po kojima je Bosna poznata u svijetu, a da o tome malo ko zna". Imate li uvida o tome da li se bosanski javor i dalje izvozi za potrebe gradnje instrumenata?

Savić: Da, i veoma je cijenjen. Medju ljudima koji prave muzičke instrumente, bosanski javor nije tajna, on je standard kvaliteta po kojem se mjeri kakvoća drveta za instrumente iz ostatka svijeta.

Radiosarajevo.ba: Na kraju, ako 'Četvrtu violinu' čitamo s razumijevanjem suštine „lavora“ i poznavanjem vaše karijere, kako da posmatramo autofikciju u romanu? U kolikoj mjeri je roman autobiografski? I da li ovu knjigu možemo razumijevati i kao vaš statement nakon svega što ste doživjeli, postigli, iskusili?

Savić: Sve sam likove u knjizi nekada i negdje upoznao, možda ne u Pragu ili Rumuniji te '92 godine. Prema tome, priča je podjednako istinita koliko i fiktivna. Ostavljam čitaocu da prosudi.

Na neki način, ova knjiga je autobiografska, ali nije samo moja. Da li zbog rata ili nekog drugog belaja, svi u životu dođemo na ta neka raskršća gdje moramo izabrati smjer za naprijed. Neko krene na sjever, neko na jug. Ova je priča o mom lutanju. Za sve ostalo i prije i poslije je kriva sudbina.