Sarajevo: Međunarodni pjesnički turnir

U sarajevskom Art ateljeu Figure, u subotu 15. decembra s početkom u 19,00 održat će se poetsko veče na kojem će se predstaviti sedam državnih pobjednika Međunarodnog pjesničkog turnira.

Riječ je o projektu koji je  pokrenula Založba Pivec iz Maribora, u partnerskom odnosu sa književnim udrugama iz Italije, Hrvatske, Austrije, Mađarske, Slovačke i Bosne i Hercegovine, u okviru evropskog programa Kultura 2007-2013.

Učesnici turnira će biti:
Reinhard Lechner, Austrija
Tatjana Bijelić, Bosna i Hercegovina
Martina Vidaić, Hrvatska
Daniela Raimondi, Italija
Tamás Kabdebo, Mađarska
Miroslava Ábelová, Slovačka i
Franci Novak, Slovenija,
a program će moderirati Ferida Duraković i Ahmed Burić

Pen centar BiH, uz poziv za subotnje pjesničko veče, dostavio je i pjesmu Francija Novaka na slovenačkom i našem jeziku.

Franci Novak
LJUDJE KOT RASTLINE
Osupljivo, kako drhtimo in trepetamo v visokem vetru
na nekem vrhu, na pečini, nad globeljo, držeč se za roke,
da ne bi padli. Mi - ženska, moški in otrok -, gledamo navzdol,
v obilje dvigajočega se zraka, ki gre prav do hrasta,
ki skrivenčen raste tik ob robu skal. - Poglej dol, kako je globoko,
pravi ženska otroku, in njegov pogled je nekaj časa
znotraj njenega pogleda kot seme v lupini, v želodu, a otrok
gleda brez strahu, le z začudenjem, v drobne krošnje
in kamnite stebre, ki se dvigajo globoko spodaj, v soteski.

Držimo se za roke kot negibni plesalci. Tako se nosimo,
dlan v dlani - naše roke se bodo spominjale drugih rok,
njihovih oblik, njihovega drhtenja, njihove vlage in toplote,
njihovih oprijemov, njihove gladkosti in hrapavosti, skladiščili
bomo oblike drugih teles kot nevidne zapise v skorjah, v listih,
v žilah. Spomin nanje zdaj izstopa iz nas kot vijugava senca
krošnje pod našimi nogami, in ko spet prepletamo svoje prste,
z njimi oblikujemo prazne prostore kot prostore med vejami.

Naše kože dišijo po prahu rastlin in eteričnih oljih, govorimo
z lišaji prekrite kamne, kot da je naša govorica bela mehka
eksplozija na trdni kamenini. Gledamo druge, kako prihajajo –
vidimo valovanje neštetih črnih debel po pobočjih,
z neštetimi vejami in vejicami, z viticami in listi, s pogledi
v pogledih, s semeni v lupinah, z želodom in žirom –,  in spet
odhajajo na druge od sonca ožgane vrhove. Črna drobna sled prsti,
ki gre med skalami blizu nas, je kot neizrečen stavek, kot zaznamek
v prostoru, tisto, kar sva moški in ženska hotela povedati otroku
in kar otrok mogoče že ve; ljudje bomo morali kot rastline
prevzeti odgovornost, da iz preperevajočih kamnov nastane
nova prst, pustiti prostor za sajenje, za dež, za pokajoče lupine
plodov, pustiti prostor za tiste, ki prihajajo.

Franci Novak
LJUDI KAO BILJKE
Čudo kako drhtimo i treperimo na visinskom vjetru
na vrhu neke planine, na stijeni nad provalijom držeći se za ruke
da ne padnemo. Mi – žena, muškarac i dijete –gledamo dolje
u obilje zraka što se diže sve do hrasta,
koji prikriven raste uz sam rub stijena. – Pogledaj dolje, kako je duboko,
kaže žena djetetu i njegov je pogled neko vrijeme
u njenom pogledu poput sjemena u ljusci, u žiru, dok,
dijete bez straha, samo začuđeno gleda u  malene krošnje
i kamene stupove  koji se dižu duboko dolje u kotlini.

Držimo se za ruke poput nepomičnih plesača. Tako se vodimo
s dlanom u dlanu – naše će se ruke sjećati drugih ruku,
njihovih oblika, njihovog drhtanja, njihove vlažnosti i topline,
njihovih stisaka, njihove glatkoće i hrapavosti, pohranjivat
ćemo oblike drugih tijela kao nevidljive zapise u korice, u listove,
u žile. Sjećanje na njih sada ističe iz nas poput vijugave sjene
krošnje ispod naših nogu, i kada opet isprepletemo svoje prste,
njima oblikujemo prazne prostore kao prostore između grana.

Naše kože mirišu na prah bilja i eterična ulja, pričamo
s kamenjem prekrivenim lišajem kao da je naš govor bijela mekana
eksplozija.na tvrdom stijenjaku. Gledamo druge kako dolaze –
vidimo talasanje bezbrojnih crnih stabala po obroncima
s bezbrojnim granama i grančicama, s viticama i lišćem, s pogledima
u pogledima, sa sjemenjem u ljuskama, s hrastovim i bukovim žirom –
i kako onda odlaze na druge, suncem opaljene vrhove. Sitan crni trag zemlje,
koji teče među stijenama blizu nas, poput neizrečene je rečenice, poput zabilješke
u prostoru onoga što smo, muškarac i žena, htjeli reći djetetu,
a što dijete možda već i zna; morat ćemo kao ljudi poput bilja
preuzeti odgovornost da od raspadnutog kamenja nastane
nova zemlja, ostaviti prostor za sadnju, za kišu, za raspuknute ljuske
plodova, ostaviti prostor za one koji dolaze.

Preveo sa slovenačkog: Juraj Martinović