Pogledali smo predstavu o kojoj svi pričaju: Zapis prošlosti za budućnost, 'Konačari' jesu Sarajevo

Sarajevo je do aprila ove, hiljadu devetsto devedeset i druge godine, bilo poznato u svijetu po tri stvari: po olimpijadi, po sarajevskom atentatu i po ćevapima, kafićima, nju-primitivsu, fudbalu, Makarskoj, bureku i raji. Od aprila poznato je samo po jednom. Po ratu.

U četvrtak navečer, 12. septembra, u Narodnom pozorištu Sarajevo, održana je premijera praizvedbe predstave "Konačari", po istoimenom romanu Nenada Veličkovića.

U predstavi igraju Sara Seksan, Izudin Bajrović, Sanela Pepeljak, Kaća Dorić, Vedran Đekić, Merima Lepić Redžepović, Edhem Husić, Semir Krivić i Emina Muftić.

Trending

Kulturni četvrtak | Reditelj Andraš Urban: O Desire festivalu, komediji 'Seljačka opera' i teatru

"Konačari" nije samo još jedan dramski roman o ratu. On je svjedočenje o Sarajevu, Sarajlijama i sjećanjima prepričan od protagonistice Maje, koju glumi Sara Seksan, iz perspektive običnog čovjeka u opsadi grada.

Naratorka i protagonista romana svijet posmatra slušajući svog oca, majku, brata i sve "konačare", silom prilika dovedene u Muzej, kako pričaju o situacijama u opsadi, stvarajući sliku o sebi i svijetu koji je okružuje.

I perspektiva.

Jedna od takvih jeste i sukob dvije ideologije, prijeratne i ratne, Davora i njegovog očuha, koji se isprepliće tokom cijele predstave.

Kroz Majine oči, ovaj konflikt dobija subjektivnu, emotivniju notu jer su to njen otac i brat, dvije sukobljene strane pacifizma i patriotizma koje, kao dijete, još uvijek ne može dovoljno razumjeti.

Normalna reakcija na nenormalna dešavanja

Iako se "Konačari" odvijaju u ratu, paklu oružanog sukoba, rušenja zgrada, rušenja grada, oni kroz perspektivu života jedne porodice govore o normalnim reakcijama na nenormalna dešavanja oko likova i u samim likovima.

Konflikti koji se javljaju nisu samo ideološki, nisu samo etnonacionalni, već ljudski i emotivni, te se stvara jaz između odluka o preživljavanju i ljudskih potreba kroz vješto izgrađeni dijalog. 

Stvari koje u normalnim uslovima slobodnim od straha i potrebe djeluju kao banalne, u situacijama poput rata postaju centar priče, te na svojevrstan način ujedinjuju likove, ma koliko bili različiti. 

Kao što je to slučaj sa dostupnosti hrane, kafe ili dijeljenjem cigareta, kojih u opsadi Sarajeva, kao ni svega drugog, nije bilo u izobilju.

Ljudi i muzej

Drama se dešava u muzeju. Muzej je zgrada kulture u kojoj se čuvaju artefakti koji svojim postojanjem svjedoče vremenima iza nas, ali nas uče za vremena ispred.

Muzej u ovom djelu ratne književnosti postaje sklonište za budućnost koje nije samo zgrada, već dom za protagonistkinju i njenu porodicu, te ostale "konačare". 

On postaje svjedok realnosti i budućnosti ljudskih sudbina koje su u njemu pronašle mir u vremenima rata. Mir, iako narušen, postojao je u obliku skloništa, zaklonjenosti od stvarnosti koja se odvija van zidina. 

Barem na kratko.

"Konačari" su predstava koja će gledatelje i gledateljice oduševiti humorom koji izranja iz tragedije, normalnosti u situaciji kada sve djeluje nenormalno, mogućnostima u dobu nemogućnosti i smijehom u tragediji, praćeni muzikom za svakog lika posebno.

Za baku Gretu koja odlazi u vječno konačište uz zvuke hebrejske muzike, do one ideološke koja je praćena povicima "Smrt fašizmu" Julia i Brkića, afekta Davora kada pas pojede dvije kocke šećera, Sanjinog novog života koji nosi u sebi, mame makrobiotičarke koja u ratnom Sarajevu sprema sejtan, gospođe Flinston, komšinice koja popularizira novogovor koji postaje aktuelan u gradu pod opsadom, pa sve do Majinog tate, utjelovljenja Bajre Geca, koji je u ratnom Sarajevu u muzeju štitio artefakte i pomogao da se sačuvaju dijelovi prošlosti od uništenja. 

Tako i ova predstava čuva stvarne ljude, kao što su Bajro Gec, od zaborava uzrokovanog šutnjom o prošlosti.

"Konačari" su zapis o Sarajevu za budućnost.

"Konačari" jesu Sarajevo.

Prije rata, poslije rata i danas.

Sarajevo koje će, koliko god bilo podjela na ove i one, ostati multikulturalan, nedjeljivi grad, bogate tradicije i sjećanja koji kroz historiju, a vjerovatno i budućnost, u svakoj tragediji nalazi dašak humora iz neke anegdote koji mu pomaže da preživi.

I živi.