Konjičani danas slave svoje drvorezbarstvo na listi UNESCO-a

Konjic je važna točka na mentalnoj ovoj karti, onoga što ovo piše i govori. Jedan od najvažnijih ljudi koji su u formativnim godinama utjecali na formiranje svjetonazora bio je profesor Džemal Agić. Danas se po njemu zove ogranak kulturne zajednice kulturnog društva u Rijeci, i njegova je riječ bila apsolutno magična. Odgojio je desetine generacija i obišao čitav svijet. Tako sam naučio šta je Konjic. Pričanje priča.

Na nešto širem planu, takav je bio Zuko Džumhur. Sve nas je učio kako se pričaju priče. Stara arapska mudrost kaže: čovjeka se cijeni po vještini pričanja priča. Pa, tako i svakoga od nas. Kad bismo govorili o drverezbarsvu, a ne bismo spomenuli Konjic, pogriješili bismo. Jer. Konjic sam o sebi priča priču.

Drvo, tu u Konjicu, priča priču staru nekoliko stotina godina. Još prije dolaska Osmanske imperije na ovo područje, prilike su nametale da se drvo koristi kao osnovni materijal. Ljudske su potrebe, zapravo, izvor radoznalosti: prilike su nametale da se drvo koristi, kao osnovni materijal. Socijalna geografija i kulturna antropologija danas govore o drvetu kao o osnovnom materijalu. Trebalo se grijati, trebao je alat, trebao je zanat, trebalo je znati, trebalo je napraviti.

Ne bi bilo tačno reći da dolaska Austro-Ugarske nije bilo zanatskog drvorezbarstva, ali ni to nije cijela istina o tome. Imperija koja je naslijedila drugu, u sebi je imala duh Zapada. Alois Studnička, tako se zvao prvo izvijestitelj s terena, a kasnije i direktor prve zanatske škole, prvo je obišao i popisao, a kasnije razvijao drvorezbarstvo. Znalo se, dakle, uložiti, ali i profitirati. Možda se osjećalo da stvar možda neće trajati predugo, ali je u tome bilo nečeg ispravnog: za Austrije, kako naš narod voli reći, taj se zanat kontekstualizirao, i otišao na svjetske izložbe. U Parizu, gdje je bila najveća izložba toga doba, jedna soba bila je urađena rukama drvorezbara iz Konjica. Nekako se namjestilo tako da ljudi iz Konjica znaju raditi te stvari. I da su za nešto malo više od 100 godina opet pokazali svoje proizvode u Parizu.  

Između dva svjetska rata, u prvoj Jugoslaviji, bile su registrovane 34 drvorezbarske radionice u Konjicu. Bilo je, naravno, i nešto „divljih“ ali tu priču niko ne priča bolje nego Šemsudin Mulić i njegova knjiga Konjičko drvorezbarstvo. Pažnjom inižinjera , i ljubavlju hroničara, ta je knjiga - a ona se zove Konjičko drvorezbarstvo: od seoske naivne umjetnosti i gradskog obrta, do savremene industrije - udžbenik za sve one koji će se dalje baviti istraživanjem drvorezbarstva.

To je kompendij koji u sebi sadrži slike, skice i zapisanu ljubav za obradu drveta.

Bez pisanog traga nema civilizacije. Niti Bosne i Hercegovine bez rada u drvetu.

Imao sam sedam godina kada me je otac doveo u salon u Konjicu. On se zvao Rekord, a tamo gore je sjedio majstor. Otac, sam po zanatu majstor, samo za automobile, je, valjda, htio da njegov sin vidi majstora druge vrste. Prvi put sam vidio čovjeka s visokom amputacijom: ne sjećam se tog susreta, ali mislim da je Majstor zapravo, u meni stvorio inicijaciju nečega što se zove metafizika. Tada o tome nisam znao ništa, ali taj mir koji je postojao u tom susretu sam zauvijek zapamtio. U toj je sobi stanovala tišina. Kad sam, četrdeset godina kasnije, s Orhanom koji me je vratio u Konjic, ušao u dom Besima Nikšića,  čuo sam tu istu tišinu.

Kad porasteš, ponove ti se stvari koje si doživio kao mali. Ako naučiš nešto iz toga, to povijest zove poezijom, i neka je tako.

Kasnije, u nekim godinama naučiš šta su materijali, šta nacrti, kako se radi posao. I šta je poezija.

Konjičani, dame i gospodo, danas u svom gradu slave prijem konjičkog drvorezbarstva na listu nematerijalne baštine UNESCO-a. Tamo gdje pripadaju portugalski fado ili njemačke orgulje, tamo gdje se nebo s planinama spaja, gdje postoje armenijski vezovi ili pjesme iz Malija, tamo danas stoji konjičko drvorezbarstvo.  Naša je sreća da su s nama i stari majstori: Besim Nikšić, Salih Nuhanović i Sulejman Kraljušić. Ništa nije bliže duši Bosne i Hercegovine od zanata. U zemlji u kojoj baš i nemamo puno razloga za radovanje, sreća u ovom vremenu je da postoji konjičko drvorezbarstvo, i da je neka velika svjetska organizacija to prepoznala.

Zvaničan prijem konjičkog drvorezbarstva objavljen je 6. decembra 2017, a zvanična proslava u gradu upriličena je danas,  28. marta 2018.  

Postoji vjerovanje da kucanje u drvo tjera zlo. I postoji vjerovanje da u drvetu živi duh koji će se jednom probuditi i urediti stvari na ovom svijetu. Dok ne bude tako, dobro je da postoji rad u drvetu.

Neka nama nas. I Konjica, i ove zemlje, ma kakva bila ali je naša.

Uz drvorezbarstvo će biti sigurno bolja. O tome govori tradicija duga više od stoljeća i po, i vjera u budućnost.   

Vezano: Dobre vijesti / Konjičko drvorezbarstvo uvršteno na UNESCO-vu listu