Damir Imamović donirao prvi predmet u Kolekciju budućeg naslijeđa

Kopija spiska gramofonskih i zonofonskih ploča (hrvatskih, bosanskih, spskih i crnogorskih) izdavačke kuće Grammophon koja datira iz 1909. godine, prvi je predmet u Kolekciji budućeg naslijeđa, koja je sinoćnjom panel diskusijom pokrenuta u Sarajevu. 

Na prezentaciji Kolekcije budućeg naslijeđa, prisutni su imali priiku čuti nešto više o samom projektu i načinu njegove realizacije tokom trajanja Internacionalnog teatarskog festivala MESS. Prezentaciju je moderirala Lejla Hodžić, jedna od organizatorica ovog internacionalnog projekta koji je realiziran u suradnji sa Centrom za savremenu umjetnost iz Graza <rotor> i kustosima Margarethe Makovec i Antonom Ledererom, te Internacionalnim teatarskim festivalom MESS. 

Azra Akšamija, koja je inicirala projekt, rekla je kako se radi o svojevrsnom nastavku njenog projekta Cultural Shutdown realiziranog prošle godine a kojim je skrenuta pažnja šire javnosti u inostranstvu na težak položaj 7 kulturnih institucija u BiH. 

Ideja projekta Kolekcija budućeg nasljeđa je skrenuti pažnju na neophodnost prikupljanja i arhiviranja kulturnohistorijskog naslijeđa. Građani Bosne i Hercegovine, kao i svi oni koji posjećuju Sarajevo za vrijeme trajanja MESS-a pozvani su da donesu po jedan predmet za koji smatraju da treba postati dio Kolekcije budućeg nasljeđa  u Galeriju Java. 

Muzičar Damir Imamović je prvi prezentirao predmete koji on prilaže kolekciji, a to su kopije spiska gramofonskih i zonofonskih ploča (hrvatskih, bosanskih, spskih i crnogorskih) izdavačke kuće Grammophon koja datira iz 1909. godine. On je u svom izlaganju govorio o svom ličnom istraživanju tradicionalne muzike, izazovima sa kojima se suočava tokom tog istraživanja i o potrebi stvaranja bh arhiva audio zapisa tradicionalne muzike i daljeg istraživanja ove oblasti, jer ona predstavlja važan dio kulturnohistorijskog nasljedja BiH, a nedovoljno je arhivirana i istražena. Prisutni su imali priliku čuti i veoma stare audio zapise dvije sevdalinke koje su opšte poznate danas, ali izmjenjenog teksta i melodije.

Nebojša Jovanović, historičar filma, donirao je seriju fotografija, artefakata, do kojih je došao istraživajući građu za svoj doktorat iz oblasti Jugoslovenske kinematografije nakon Drugog svjetskog rata. Tako smo imali priiku vidjeti dokumetntarne fotografije sa snimanja poslijeratnih filmova koje prikazuju sam proces snimanja filmova, ekipu filma, glumce, skice kostima i scenografije, zatim fotografije koje s korištene u svrhu promoviranja filmova, te naposljetku fotografije koje svjedoče o postajanju filma koji je izgubljen odnosno koji više nije moguće vidjeti. Upravo na ovom posljednjem primjeru, Nebojša je ukazao na problem pravilnog konzerviranja i očuvanja nasljeđa pohranjenih na filmskoj traci ili fotografiji, a koje je stoga jako teško očuvati i zbog ograničenog roka trajanja. Fotografije odšampane na fotopapiru blijede i s vremenom nestaju a sa njima i naše kulturnohstorijsko nasljeđe.

Umjenica Šejla Kamerić je Kolekciji budućeg nasljeđa priložila dio svog posljednje rada, odnosno seriju video klipova, u kojem se bavi veoma kompleksnim područjem forenzike. Ovaj rad će biti prikazan sljedeće godine u okviru velike internacionalne izložbe u Velikoj Britaniji. Tokom više od godinu dana ona se bavi proučavanjem, prikupaljanje i bilježenjem svih dostupnih informacija o posmrtim ostacima žrtava posljednjeg rata u BIH. Šejla je kreirala svojevrstan arhiv koji sadrži nekoliko hiljada video zapisa posmrnih ostataka, informacija dostupnih o njima, mjesta na kojima su pronađeni ti ostaci, odijevnih predmeta po kojima se identificiraju ljudi, dnk analiza, mjesta na kojima su identificirane osobe ukopane itd. Takav sveobuhvatan arhiv, nažalost ne postoji u našoj zemlji, a direktno se tiče našeg nasljeđa, ličnog i kolektivng identiteta o čemu je  Šejla Kamerić govorila u svom izlaganju.

Knjigu “Hladno oružje 10.-15. stoljeća iz Bosne i Hercegovine”, svoju doktorsku disertaciju, predmet je koji je Mirsaj Sijarić, historičar i arheolog, priložio kolekciji. Kao jedan od zaposlenika institucije koja se bavi očuvanjem kulturnohistorijskog nasljeđa dotakao se o problema normalnog funkcioniranja ovih institucija koje bi se prevashodno trebale baviti i naučnoistraživačkim radom. On sam je u svojoj doktorskoj disertaciji obradio oblast koja dosada nije obrađena na području bivše Jugoslavije a predstavlja važan segment našeg nasljeđa. Mirsad je spomenuo činjenicu da u BIH aktivno djeluje oko 15 arheologa za razliku od recimo Hrvatske u kojoj je više od 500 arheologa, a da bez obzira na to i na veoma teške okolnosti u kojima ti arheolozi rade oni nastavljaju svoju aktivnost i pišu važne naučnoistraživačke radove koji su važni i cijenjeni van granica naše zemlje.

Azra Akšamija je predstavila svoj prilog kolekciji, ručno rađen heklani predmet, koji je naslijedila od nane. Govorila je koliko je za taj predmet intimno vezana, pogotovo što je to jedini preostali dio nasljeđa koji je njena nana spremala njoj za miraz, dok je ostatak nestao u vihoru rata. Azra je postavila i pitanje u svom izlaganju koja je granica koja odvaja nasljeđe koje ima značaj intimno za pojedinca u odnosu na nasljeđe koje ima sveubuhvatniji značaj. Koji predmeti predstavljaju dio kolektivnog nasljeđa a koji su značajni intimno samo za određenog pojedinaca. 

Nihad Kreševljaković, historičar je rekao koliko mu je teško bilo odabrati samo jedan predmet jer je i sam odrastao u okruženju velike porodične arhive, te je i sam postao svojevrsni kolekionar. Stoga je izabrao tri predmeta: knjige Tajna Džema od malina Karima Zaimovića, i Bio je lijep i sunčan dan, te vatrogasni šljem iz rata. Po ovim knjigama su napravljene veoma uspješne predstave u produkciji Sarajevskog ratnog teatra. Obje su kompilacije kratkih priča, posthumno objavljenih Karima Zaimovića, te više od sedamdeset građana/ki Sarajeva o 2. maju 1992. 

Nihad je govorio i o trenutnoj tendenciji minorizacije značaja kulture u našem društvu, koja je na marginama za razliku od perioda tokom rata kada je njen značaj potenciran u društvu, te o činjenici da su se tokom rata došlo do svojevrsnog procvata kulture bezobzira na sve teške okolnosti. Na kraju svog izlaganja ispričao je zanimljivu priču o vatrogasnom šljemu koji je kao donacija došao u ruke sarajevskih vatrogasaca i koji je na poseban način indikator odnosa Evrope prema ratnim okolnostima - donirani šljem je florecentan i shodno tome nikada nije bio upotrijebljen jer je značio sigurnu smrt za svakog ko bi ga nosio.

Nadovezujuši se na Nihadovo izlaganje Lejla Hodžić je predstavila svoj predmet, katalog izložbe Svjedoci postojanja koja je realizirana tokom 1992. i 93. u porušenom prostoru zgrade Crvenog krsta na Skenderiji u organizaciji Obala art centra. Ova izložba je primjer koliko je kultura bila značajna za vrijeme opsade Sarajeva, kada je osam umjetnika od ostataka porušene zgrade stvarala umjetničke radove koristeći ostatke slomljenog stakla, cigle, novine itd, a izložbu su imali priliku vidjeti građani Sarajeva koji su ruševinu koristili kao siguran prolaz opasne raskrsnice. Ova izložba predstavlja temelj nastanka nove scene savremene umjetnosti nakon rata, ali njen značaj nažalost nije toliko poznat široj javnosti. Katalog je štampan u samo 97 primjeraka i rijetki su koji ga posjeduju, a razlog što ga je Lejla izabrala je i činjenica da je asistirala na realizaciji izlozbe te zajedno s Ivanom Vukičević dizajnirala taj katalog. Taj predmet je za nju lično veoma bitan ali istovremeno predstavlja i dio opšteg nasljeđa.

Na samom kraju razgovora svoj predmet su predstavili i Margarethe Makovec i Anton Lederer iz Graza. U veoma emotivnom izlaganju Margarethe je pokazala zvijezdu petokraku koju su dobili od Maruše Krese, koja je provela veliki dio rata u Sarajevu, neumorno pomagala njene građane/ke i pisala o ratnim strahotama. Ta zvijezda je bila dio izložbe u organizaciji Centra za savremenu umjetnost <rotor> iz Graza i nažalost joj nikada nije vraćena zbog Marušne prerane smrti.