Boris Liješević i Igor Štiks o 'Brašnu u venama' za Radiosarajevo.ba

„Ne mislim da je pozorište zaboravljeni medij. Koliko je samo u Sarajevu pozorište bilo živo i aktuelno kada nije bilo struje, televizije, novina... Stalno se iznova divim tom fenomenu, ali to je ustvari nešto najprirodnije. U takvim situacijama se vidi da pozorište nije čak ni medij, nego svojstvo. Fenomen života. Kako krenete ka sjeveru i zapadu Evrope pozorišta su sve češća, bogatija, sve važnija u svakodnevnom životu, dok se u Njemačkoj teatar tretira gotovo kao nacionalni sport. A šta je bilo ključno? Bog zna. Ali sigurno da je tu velika vjera, ljubav, želja, upornost, trpljenje, požrtvovanost. Prava prilika uvijek dođe. Treba je dočekati i biti spreman kada dođe da joj se krene u susret.“ Boris Liješević

Piše: Hilma Unkić, Radiosarajevo.ba

Sarajevska publika 8. aprila imat će jedinstvenu priliku pogledati premijeru pozorišne predstave Brašno u venama u Sarajevskom ratnom teatru - SARTR. Riječ je o predstavi koja je nastala kao rezultat već dobro poznate saradnje mladih umjetnika Igora Štiksa i Borisa Liješevića, a sa sobom, ovaj komad nosi priču o porodici razdvojenoj u ratu i ponovo ujedinjenoj dvadeset godina poslije. 

Jedna noć i sto godina historije

Predstava je nastala prema prvom dramskom tekstu koji je Štiks napisao, a ovaj autor, koji je već poznat po svojim književnim kritikama, esejima, novinarskim člancima, kao i prozi i poeziji, za Radiosarajevo.ba priznaje kako je veliki izazov bio pisati upravo za pozorište.

„Prihvatiti se dramske forme je svakako bilo izazovno. Međutim, ta forma mi se nametnula, tj. nije bila moguća neka druga forma za priču koju sam želio ispričati. Jedna noć, sto godina historije, izgovoreni i neizgovoreni sukobi, generacijska i ljudska mimoilaženja, sukob roditelja, braće, svjetonazorske razlike, iznevjerene ljubavi... Jednostavno sam morao pustiti likove da govore, ili da šute.“

Drama raspleta, suočenja, oslobađanja, prevazilaženja...

Glumci koji će se pojaviti u predstavi Brašno u venama su Kaća Dorić, Selma Alispahić, Miki Trifunov, Admir Glamočak, Izudin Bajrović i Jasenko Pašić, a publika će, osim premijere, 8. aprila, imati priliku pogledati i dvije reprize 9. i 10. aprila u 20:00 sati. Režiser Boris Liješević otkrio nam je šta sve publika može očekivati od ovog komada.

„Igor Štiks i ja smo se upoznali kada sam povodom dramatizacije njegovog romana Elijahova stolica prvi put došao u Sarajevo da razgovaram s njim na tu temu, i sjećam se da je razmišljao o jednom dramskom komadu o porodici koja se u ratnim okolnostima rasula po svijetu i sada se susreće poslije dvadesetak godina. I kao što obično dvije decenije učine da se ljudi potpuno promijene, ostare, steknu nove poglede na svijet, nove sadržaje, interesovanja, odnose, postanu nove ličnosti... Ali trauma iz prošlosti se ne oslobađaju. Promjena prostora i protok vremena ne utječu na traume, na povrede, rane. Neočekivani susret aktera ove drame pokreće nerazriješene sukobe u njihovim odnosima koji u njima čuče potisnuti više od dvadeset godina. Drama se dešava u jednoj noći, to je drama raspleta, suočenja, oslobađanja, prevazilaženja... Pomirenje uopće nije prijatno. To je neprijatan proces. Katarzičan, ali težak. Za njega treba sazrijeti. Pomirenje u sebi nosi sve one sukobe i razdvajanja i eksplozije koje su prethodile. Osloboditi se toga nije lako. Ljudi se poslije određenog vremena počnu dobro osjećati sa svojim ranama. I ne dozvoljavaju da im se oduzmu. Nama na Balkanu rane i traume postale su identitet. Pitamo se šta nam ostaje ako to izgubimo.“

Boris Liješević; Foto: Radiosarajevo.ba 
Predstava kao jednu od najvažnijih tema ima rat – odnosno više njih - Prvi i Drugi svjetski rat, te posljednje ratove na našim prostorima. Režiser Liješević smatra da je bitno da umjetnici naših prostora pričaju upravo priču o prošlosti.

„Ratovi nas oblikuju. Nažalost. Oblikuju nam historiju i geografiju i ekonomiju, arheologiju, politiku... Mi stalno živimo posljedice ratova. I da bismo shvatili stvarnost i život oko sebe, uvijek se vraćamo na prošlost i tako uvijek dolazimo do posljednjeg  rata. A uzroci posljednjeg se uvijek začinju u pretposljednjem. Mislim da ništa ne donosi toliko snažna iskustva kao rat. Malo me sramota da baš u Sarajevu govorim o ratu. Na prvim probama imao sam osjećanje da glumci treba meni da tumače kontekst i okolnosti u kojima se dešava komad, a ne ja njima“, pojašnjava Liješević za Radiosarajevo.ba.

Igor Štiks za Radiosarajevo:ba: O budućnosti multikulture

Ova saradnja nije prva koju su Igor Štiks i Boris Liješević ostvarili. Naime, njih dvojica već su realizirali jednu pozorišnu predstavu nastalu prema romanu Elijahova stolica koju je Štiks napisao 2006. godine. 

„Od upoznavanja s Borisom Liješevićem bilo mi je jasno da dijelimo sličan senzibilitet i da, i pored različitih metoda, tražimo u književnosti, teatru i umjetnosti slične odgovore ili barem postavljamo pitanja na sličan način. U Borisovom stvaralaštvu, čini mi se, provlače se dvije linije, jedna dokumentarna (na primjer, kultna predstava Čekaonica) u kojoj nam na originalni pozorišni način predstavlja našu realnost danas, tu i ovdje, i druga koja se okreće klasičnim književnim temama, odnosima roditelja i djece, (ne)mogućnosti ljubavi, utjecaju historije i geografije na ljudske sudbine... Nas dvojica se s vremena na vrijeme susrećemo na ovoj drugoj, 'klasičnoj' liniji“, priča Štiks.

Pravi aktivizam se ne postiže bijegom u tekst

Bez obzira na to da li se radi o romanu, eseju ili dramskom tekstu, Štiks je poznat po svojoj aktivističkoj umjetnosti, a za sebe kaže kako mu je društveni angažman veoma bitan.

„Moglo bi se reći da se aktivizmom 'bavim' i kad pišem fikciju, proznu ili dramsku, ali na drugi način. Njime se bavim tako što propitujem moje likove i njihov aktivizam i angažman. Glavni junak mog romana Elijahova stolica je angažirani evropski intelektualac čiji se životni aktivizam, njegovi uspjesi i promašaji, oslikavaju na pozadini ratnog Sarajeva. Jedan od likova drame Brašno u venama - Igor - je angažirani reporter, čovjek progresivnih uvjerenja, obilježen političkim i ličnim porazima i klasičnom 'lijevom melanholijom'. Nakon što je preživio rat, on ide po raznim kontinentima i dokumentira nepravde uvjeren u ideje socijalne pravde i jednakosti u svijetu u kojem su ti ideali pogaženi. Književnost nam, dakle, može pomoći da razumijemo što bi to angažman trebao biti, ali i da propitamo njegove okvire i limite. Ako se neko želi baviti pravim aktivizmom, onda tu ne pomaže bijeg u tekst već se mora izići u svijet i tamo boriti, sa svim rizicima koje to nosi.“

Igor Štiks rođen je u Sarajevu 1977. godine, diplomirao je u Zagrebu, doktorirao u Parizu na Institutu za političke studije, te u Chicagu na Northwestern University. Objavio je roman Dvorac u Romagni (2000), objavljen na njemačkom, engleskom i španskom jeziku i nagrađen nagradom Slavić; roman Elijahova stolica (2007) nagrađivan i do sada preveden na desetak evropskih jezika; knjigu pjesama Povijest poplave (2008), te u suradnji sa Srećkom Horvatom esej Pravo na pobunu – uvod u anatomiju građanskog otpora (2010), a povremeno piše i za Guardian i Open Democracy.

Boris Liješević je rođen u Beogradu 1976. godine. 2004. godine diplomirao je režiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, gdje radi kao asistent na Katedri za intermedijalnu režiju. Njegove najvažnije predstave koje je režirao su Prisustvo, Atelje 212; Greta stranica 89, SNP Novi Sad; Dragi tata, JDP; Zverinjak, SNP Novi Sad; Jare u mleku, Pozorište mladih, Novi Sad; Čekaonica, Atelje 212 i KC Pančevo, Povodom galeba, Pozorište mladih, Novi Sad i Elijahova stolica. Dobitnik je najznačajnijeg priznanja Udruženja dramskih umjetnika Srbije za pozorišnu režiju - "Bojan Stupica" za 2013. godinu.