Jasper Juul o djeci i roditeljima

Razgovarala: Korana Sutlić za Globus

Jesper Juul, danski obiteljski terapeut s dvije adrese, danskom i hrvatskom, zvijezda je obiteljske psihologije. Jedna od prvih njegovih knjiga, “Vaše kompetentno dijete”, dobila je status moderne biblije za odgoj, a njegov hrvatski izdavač, naklada Pelago, ovih dana izdaje njegovu novu stručnu knjigu “Od poslušnosti do odgovornosti” koja govori o problemu zastarjelog školstva. Još u ratu Juul je radio kao volonter s prognanicima i educirao stručnjake. Danas je na čelu međunarodne organizacije FamLab, posvećene obrazovanju i savjetovanju roditelja u nekoliko europskih zemalja i Hrvatskoj. Juul jedan dio godine živi na imanju u Istri sa suprugom Suzanom.

Hrvatski Globus objavio je intervju u kojem Juul govori o problemima mladih - i roditelja.

Zašto mladi postaju skinheadi?
- Pripadnici skinhead ili drugih nasilnih grupa u 90 posto slučajeva su djeca koja rastu u lošim okolnostima, često su zlosta­vljana verbalno i fizički i u pubertetu ro­ditelji odustaju od njih, obično uz komentar: ”Uvijek si bio užasan, a sad si to i dokazao.” Sigurno ima i onih skinheada koji potječu iz obitelji u kojima je sve normalno. Očito je da mladi ulaze u bande kad su vrlo uplašeni i vrlo nesretni. Primjerice, u Britaniji i Americi to su White pride koji imaju nasilnu rasističku “filozofiju”, oni su poput Hells Angelsa bez motora.

Mladi vole subkulturne grupe. Što učiniti kad prekorače granicu i postanu nasilni članovi bande?
- Normalno je da se mladi identificiraju s raznim subkulturama. I punkeri imaju pesimističnu filozofiju. Ako je dijete nasilno ili pokazuje nešto što nije dobro, obitelj bi se trebala angažirati odmah, vrlo rano. Ako djevojčica u pubertetu ima anoreksiju, obitelj se mora mobilizirati što prije. Moraju se suočiti s činjenicom da je nešto bilo krivo u prvih 14 godina i da se nešto mora učiniti. Kad se roditelji pitaju što sam učinio loše, mnogi ne žele čuti odgovor. U Danskoj sam imao slučaj 11-godišnjaka koji je pio i šmrkao drogu, živio je u vrlo bogatoj zoni Kopenhagena. Bilo je lako ”probuditi” njegovu obitelj. A kad roditelji to naprave, onda se odmah i djeca probude.

Što znači “probuditi” obitelj?
- Svašta smo otkrili kad smo posjetili obitelj. Obitelj je funkcionirala, majka se pokazala suosjećajnijom od oca koji je mnogo radio, uglavnom im nije ostalo vremena za život. Mnogo je takvih obitelji, danas je puno osamljene djece. To je ironično jer mnogi roditelji rade i po 24 sata baš za djecu, a ona su očajna i sama. Dječaci u takvim okolnostima imaju tendenciju postati nasilni, “tough guys”, a djevojke su sklonije samouništavanju.

Nakon tradicionalnog odgoja, pa liberalnog, kakav odgoj danas prevladava?
- Kao kaleidoskop. Kad bismo posjetili 100 obitelji u istome gradu, našli bismo brdo različitih načina odgoja. Svatko nastoji otkriti svoj put, Crkva pokušava voditi obitelji, ali više ne uspijeva. Roditelji traže podršku iznutra, a ne izvana, kao nekoć. To više nije ni tradicionalni odgoj, a ni liberalni. Prije 20 godina i među profesorima je bilo normalno da se prebije dijete. Djeca su se za svoja prava izborila kao nekoć žene. Mi smo svi pioniri novih obitelji koje su se nakon mnogo godina odrekle tradicionalnih odgojnih normi pa zajedno tražimo i učimo.

U jednoj ste knjizi komentirali da virtualni svijet ne mora nužno biti loš za djecu.
- Neki znanstvenici u Austriji i Njemačkoj rekli su mi da je to nešto najgore na svijetu i da bi televiziju ili kompjutor trebalo svesti na 45 minuta dnevno. Ipak, znam i neke druge koji kažu da to nema veze. Mislim da je opasno ako je posrijedi ovisnost. Uvijek će postojati dio djece koja će o nečemu biti ovisna, neki će šmrkati, neki piti alkohol, neki visjeti na Internetu. Roditelj se treba uzdati u svoj osjećaj za mjeru i razum. Važno je reći “ne” i to iskreno pokazati. I “ne” je ljubav prema djetetu. S ravnopravnim dostojanstvom veliki su izgledi da će i roditelji i djeca jedni drugima biti zadovoljni. Uvažena europska udruga psihijatara ima stav da svako dijete smije imati mobitel od šeste godine. Tako žive svoj socijalni život, i to je istina. Kompjutor kao i televizija, ako si selektivan, može biti dobar za opuštanje i za obrazovanje.

Kakav je vaš sin bio učenik?
- Moj sin nije bio zainteresiran za školu, uvijek je imao “pametnija” posla. Išao je u knjižnicu s prijateljima, proučavao knjige i enciklopedije, ali nije bio akademsko dijete. Političari u čitavoj Europi ističu da nema dovoljno ljudi koji se žele baviti “običnim” poslovima, kao da svi danas moraju studirati. Dobar život ne znači samo novac. Odgovor djece je često: “Ja želim život!” Svaka generacija ima svoje razloge. Mi smo u šezdesetima bili antimaterijalisti, ali smo lagali i sebi i djeci jer ne postoji ni jedna generacija koja je nakupila toliko materijalnih dobara. Vrijeme je da se roditelji ostave te filozofije da je dijete u redu samo ako je u školi u redu. I u školi bi trebali imati u vidu da ima razne djece - ne moraju biti akademski dobri da bi bili dobri za društvo. Dijete iz akademske obitelji, koje ne želi studirati, vrlo je hrabro, jer je to imalo hrabrosti reći. Moj sin (36 godina) ima svoj restoran, vrlo je sretan i ima suprugu koja je akademski obrazovana.

Vaša nova knjiga, “Od poslušnosti do odgovornosti”, govori o školstvu…
- Školski je sustav star i neodrživ, pokušavamo naći način da pomognemo djeci i nastavnicima. Učitelji kažu - mnogi mladi nemaju poštovanja prema učiteljima, a ja dodajem - uvijek je bilo tako, ali se danas ne boje učitelja. Svugdje je tako, čak i u Francuskoj, koja ima moderno školstvo. Njemačka i Austrija imaju velike probleme, školski sustav nije se promijenio 45 godina, zato i postoji sve više privatnih škola.

globus.com.hr/radiosarajevo.ba