Čudesne teglice iz Ustikoline

Grupa žena povratnica u Ustikolinu je da bi se otrgnula iz besperspektivne svakodnevice, počela uzgajati povrće i voće. Uslijedila je proizvodnja slatka od šljiva koje je u međuvremenu popularno i van granica BiH.

Nismo mi 'Očajne kućanice' iako ja ponekad pogledam tu seriju na televiziji. I ako smo nekad bile očajne, bilo je to, možda, samo na početku. Prije bi se moglo reći da smo kućanice poduzetnice,“ kaže Jasmina Šahović, liderica udruženja žena „Emina“ iz Ustikoline za Deutsche Welle.

Priča o ovim vrijednim ženama ozbiljno narušava sliku Ustikoline kao sumornog istočno - bosanskog mjesta, utonulog u besperspektivnu svakodnevicu. Saga o čudesnim teglicama počela je zapravo 1999.godine kada je završen povratak u ovaj podrinjski kraj.

„Svi smo se vratili,“ kaže Jasmina, „ali posla nije bilo. Mi smo bile domaćice, a naši muževi nezaposleni, bivši pripadnici Armije BiH. Trebalo je od nečega živjeti. Voće je svuda oko nas, šljive 'požegače', jabuke i kruške. Moja porodica krenula je sa jednim improvizovanim plastenikom u kojem smo počeli uzgajati povrće i tako je krenulo.“

Jedan improvizovani plastenik naredne godine 'proizveo' je dva velika, prava plastenika. Slijedili su ih i drugi, iako nisu mnogo znali o plasteničkom uzgoju povrća. „Ali, pronašli smo knjige. Ja sam pročitala mnogo knjiga, a poslije smo tražili i na internetu neke korisne savjete o tome,“ kaže Jasmina Šahović, a Jasmina Tataragić dodaje: „Znate kolike nam paprike narastu? To je sorta tzv. „slonovo uho.“ U jednoj može biti i 800 grama, a u patlidžanima i do dvije kile.“

Tako je počela proizvodnja povrća koja je uskoro prerasla vlastite potrebe. Jasmina Šahović i njene komšinice počele su da razmišljaju šta da učine sa tim viškom. „Imale smo dobru volju i odlične sirovine, ekološki uzgojeno povrće i neprskano voće. Niko nije znao za nas, a mi nismo znale kome bismo mogle prodati naš gotovi proizvod, ma šta on bio“, kaže Jasmina Šahović i dodaje da su prvo počele da proizvode slatko od šljiva i pakuju ga u teglice od 440 grama.

Posao je započelo pet žena. Prve godine, jedva su vratile uložena sredstva i njihovo slatko je zamalo završilo kao propali pokušaj. Ali, kako sreća prati hrabre, dobri duh pojavio se u vidu Paola Bolzacchinija, Talijana koji je radio u Evropskom komitetu za razvoj u poljoprivredi (CEFA). Paolo je u Ustikolini i drugim mjestima u BiH proveo šest godina, naučio lokalni jezik i postao bosanski zet, oženivši se Goraždankom. Videći volju i trud koje ulažu u svoj posao, Paolo Bolzacchini je odlučio da snažno podrži ove žene i povezao ih je sa Slow Food fondacijom u Italiji, koja štiti i finansira projekte za zaštitu svjetskog naslijeđa agrikulturnih bioraznovrsnosti i gastronomskih tradicija.

„Paolo je njima u Slow Food-u poslao naše slatko od šljiva, pekmez i prirodni sok od jabuke. Naši su proizvodi otišli na degustaciju i narodu u Italiji najviše se svidjelo naše slatko od šljiva. Sve što proizvodimo je napravljeno po tradicionalnim receptima naših nana i bez konzervansa,“ kaže Jasmina Šahović i pokazuje prospekt sa sajma u Italiji, u kojem je slika sa štandom njihovog udruženja „Emina“, a ispod lijepo na talijanskom piše: „Slatko di prugne Pozegaca“, ili u prevodu „Slatko od šljiva Požegača“.

A Talijani, poznati gastronomski majstori, prepoznali su autohtonost bosanskohercegovačkih proizvoda u teglicama iz Ustikoline i uključili udruženje „Emina“ u projekte Slow Food Presidia, koji unapređuju infrastrukturu proizvodnje hrane u domaćoj radinosti.

„To je značilo,“ kaže Senija Delić, „da ćemo od tog trenutka početi djelovati pod njihovim pokroviteljstvom. I zaista, 2005. godine, došli su ljudi iz Italije u Ustikolinu i zamolili Jasminu Šahović da preuzme i zvanično, liderstvo u udruženju „Emina“ i povede svojih sedam saradnica u ovom, sada već ozbiljnom, poslu. Tako je krenulo, ostalo je istorija. Talijani su im u više navrata davali repromaterijal, teglice, šećer i velike šerpe za kuvanje voća i povrća. Trgovački lanci u Bosni i Hercegovini počeli su da otkupljuju njihove proizvode, a žene iz „Emine“ redovno odlaze na sajam eko-hrane u Torino.

„Taj odlazak na sajam u Torino je za nas poseban doživljaj. Obično nas ide po četiri. Održava se svake druge godine, bude 2.200 izlagača i oko 5.500 gostiju. Dobijemo svoj štand, Talijani nam obezbijede brošure, mi obučemo našu narodnu nošnju i predstavljamo našu zemlju. Tu bude i degustacija naših proizvoda. Talijani obožavaju naše suve šljive i ajvar. Slow Food je zaštitio naše proizvode kao brend. Dobili smo njihov certifikat, tako da sada niko iz BiH, ne može izvesti slatko od šljiva, koje je naš originalni proizvod,“ kaže Jasmina Šahović.

Tek tada su žene iz Ustikoline bile sigurne da su na dobrom putu. Posao je prve godine počeo sa 5000 teglica slatka, a u 2008. godini, proizvele su 2100 teglica slatka i 2500 teglica ajvara od 440 grama. Dio proizvoda otišao je u Italiju, jedan dio u bh. trgovačke lance, a nešto je prodato i na sajmu u Goraždu. Ali, priči o čudesnim teglicama iz Ustikoline tu nije kraj.

„Ne znam kako, ali ljudi su počeli da nas zovu i traže naše proizvode. Malo prije nego što ste vi došli, zove žena iz Švedske, naša Bosanka, ima tamo lanac prodavnica i traži da joj pošaljemo ajvara, sve što imamo, a mi nemamo više ni teglice za prodaju, sve smo prodale iz prošlogodišnje proizvodnje. Ostalo nam je nešto samo za vlastitu upotrebu,“ kaže Jasmina Šahović i čudi se kako im je na adresu u Ustikolini stigao poziv od domaće manifestacije „Kupujmo domaće“, koja se održava u Sarajevu.

„Poslali smo tri teglice slatka i aplicirali za ocjenu njegovog kvaliteta. I šta se desilo? Dobile smo srebrnu medalju za njegov kvalitet. Ali smo podbacile sa etiketom. Tu se sve gleda, pakovanje i deklaracija, etiketa. Zove mene žena iz Tuzle iz Instituta za ocjenu kvaliteta i kaže mi da nam je greška bila što na etiketi ne piše da je slatko od guljenih šljiva, inače bismo dobile možda, i zlatnu medalju,“ kaže liderica „Emine“. A tu, u priču o etiketama, sada uskače Zoran Ivančić, direktor McCann Ericssona Sarajevo. Trebalo je da on samo pronađe teglicu „Emininog“ ajvara u jednom sarajevskom tržnom centru i da priča iz Ustikoline bude zaokružena.

„Tačno je. Kupio sam, probao sam i odjednom mi je postalo jasno kako takav fenomenalan proizvod nema adekvatnu ambalažu. Pogledao sam etiketu i vidio da se radi o udruženju žena iz Ustikoline. Pretpostavio sam da se radi o ženama koje nemaju pristup nekoj vrsti industrijskog dizajna i mi smo im odlučili pomoći. Napravili smo im logotip i etikete za ta dva njihova proizvoda, slatko od guljenih šljiva i ajvar,“ kaže Zoran Ivančić Zoran Ivančić pomogao u osmišljavanju adekvatne ambalaže za proizvodeBildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Zoran Ivančić pomogao u osmišljavanju adekvatne ambalaže za proizvodei dodaje da su etikete od recikliranog papira i dizajnom sugerišu tu 'domaćost', domaći izvorni proizvod. „Osjeti se da u njihovim proizvodima nema aditiva, tekstura je gusta i odmah vam je jasno da nije riječ o komercijalnom proizvodu. Svi pričaju o održivom razvoju na svijetu, a ustvari, to je održivi razvoj, to što rade te žene.“

Kad su proizvodi „Emine“ dobili nove etikete, bili su potpuno spremni da krenu u svijet. I krenuli su. Samo, nema ih onoliko koliko se traže. Jasmina i njene saradnice ne žele značajno povećavati proizvodnju jer se plaše da bi to značajno uticalo na pad kvaliteta.

Cilj im je godišnje proizvesti 5000 teglica slatka od guljenih šljiva i isto toliko teglica ajvara. Vjerovatno će zadržati i proizvodnju pekmeza od šljiva, kompota i prirodnih sokova. Možda se pitate šta su u međuvremenu radili njihovi muževi.

Kako nisu uspjeli pronaći posao, njihove žene su ih zaposlile u „Emini“. Pomažu u periodu velike berbe, prevoze voće i povrće i pakuju gotove proizvode. „Svi pričaju o krizi, a niko ne zavrće rukave. Mi želimo probuditi svijest kod naših ljudi da se može živjeti od sopstvenog rada. Treba samo da vas neko malo podrži, kao što su nas Talijani i ljudi iz McCann Ericssona. Treba jaka volja. I ne odustajte. Nikad ne odustajte,“ kaže Jasmina Šehović.

U septembru ove godine žene iz udruženja „Emina“, organizovaće Sajam hrane iz eko-uzgoja u Ustikolini, poput onoga u talijanskom gradu Bra, na kojem su bile i uživale u degustaciji talijanskih sireva.

„Postavićemo štandove sa tendama i pozvati naše prijatelje iz Italije i cijele naše zemlje. Napravićemo praznik za oči i nepca,“ kažu žene iz Ustikoline.

deutschewelle/radiosarajevo.ba