Vozrozhdeniya - priča o jednom od najsmrtonosnijih mjesta na svijetu

Na granici Kazahstana i Uzbekistana, okruženo kilometrima otrovne pustinje, nalazi se mjesto koje je nekad bilo otok okružen Aralskim jezerom.

Vozrozhdeniya je nekad bio mali otočić s ribarskim selima, no kako su Rusi šezdesetih godina prošlog stoljeća počeli preusmjeravati rijeke koje su navodnjavale jezero, počeo je površinom sve više rasti, a jezero oko njega je počelo nestajati, piše Index.hr.

Danas je dosegao površinu deset puta veću od svoje originalne veličine, te je povezan s kopnom, a zahvaljujući još jednom sovjetskom projektu, prema pisanju BBC-a, postao je jedno od najsmrtonosnijih mjesta na Zemlji. 

Otok je danas prekriven slojem slanog pijeska, te prepun kancerogenih pesticida, a temperatura redovito prelazi 60 stepeni Celzijusa. Biljni pokrov je potpuno uništen i vide se samo kosturi sasušenog drveća.

Na otoku se svojevremeno testiralo biološko oružje što je ostavilo velike posljedice, a od sedamdesetih je bio poprište brojnih zlokobnih događaja.

Godine 1971. jedna je naučnica oboljela od boginja nakon što je istraživački brod Lev Berg zalutao u smeđu maglu. Iako je bila cijepljena protiv boginja i kasnije se oporavila, zarazila je još devet ljudi u svom rodnom gradu, a troje od njih, uključujući njenog mlađeg brata, je umrlo.

Godinu dana kasnije, u čamcu koji je plutao nedaleko od otoka, pronađena su mrtva tijela dvojice ribara, za koje se smatralo da su umrli od kuge. Lokalni ribari su izvlačili prepune mreže mrtvih riba, a nitko nije znao objasniti zašto. U maju 1988. u roku sat vremena umrlo je čak 50 tisuća antilopa koje su pasle na obližnjim stepama.

Vozrozhdeniya je napuštena devedesetih godina, a od tad ju je posjetilo samo nekoliko ekspedicija. Novinar i geograf sa Sveučilišta Oxford je 2005. tamo snimio dokumentarac i otkrio kakve su sve mjere opreza morali poduzeti. Cijeli je tim preventivno stavljen na antibiotike, morali su nositi gas maske s filterima zraka, debele gumene čizme i zaštitna odijela.

CIA-ine fotografije iz 1962. pokazale su da je otok imao streljane, barake, istraživačke zgrade. Bio je pretvoren u vojnu bazu najopasnijeg tipa: mjesto za testiranje biološkog oružja. Taj je projekt bio toliko tajan da mjesto čak nije bilo označeno na mapama. Oni koji su znali za njega zvali su ga Aralsk-7.

Na otoku su s godinama zavladale bolesti poput antraksa, boginja i kuge koje su nad tlom lebdjele u velikim oblacima, a upile su se i u tlo, zahvaljujući kišnici. Ovaj izolirani otok postao je skladište za najveće zalihe antraksa u historija. Nije potvrđeno koje je njegovo porijeklo, ali vjeruje se da je proizveden u takozvanom Kompleksu 19, objektu koji se nalazio u blizini ruskog grada Sverdlovsk (današnji Jekaterinburg). Aralsk-7 svojevremeno je zapošljavao više od 50 tisuća ljudi, a tek 1988. Rusi su se odlučili riješiti zaliha.

To su napravili tako da su goleme količine antraksa pomiješali s izbjeljivačem i istovarili ga u Vozrozhdeniya. BBC piše da je između 100 i 200 tona antraksa jednostavno bačeno u jamu i zaboravljeno. Problem je u tome što su bakterije antraksa vrlo otporne, a zakopane u zemlji mogu preživjeti stotinama godina.

Nakon pada SSSR-a, američka je vlada poslala ekipe stručnjaka kako bi proveli testove i obećala šest miliona dolara za projekt čišćenja mjesta. U projektu koji je trajao četiri mjeseca, stotinu radnika je prebacivalo tone kontaminiranog tla u rov gdje su ga tretirali visokom temperaturom i snažnim izbjeljivačem. Projekt je uspio, no pokazalo se da se posljedica 50 godina biološkog testiranja nije jednostavno riješiti.

"Tu bez sumnje i dalje ima antraksa", objasnio je Les Baillie, stručnjak za antraks sa sveučilišta u Cardiffu, te upozorio na jame u kojima su masovno sahranjivane inficirane životinje, a u svakoj se nalazi stotinjak trupala.

"Kad zakapate životinju, morate se pobrinuti da je bar nekoliko metara dubine. U slučaju poplave, spore i dalje mogu izaći na površinu", zaključio je.