Srce im kuca, znoje se, mogu čak imati i djecu, ali su - mrtvi!
Unatoč tome, prema većini zakonskih definicija i većini liječnika, ovi pacijenti su sasvim i neosporno preminuli.
Zaria Gorvett složila je za BBC Future zanimljivu povijest utvrđivanja smrti, pa tako i medicinskih i zakonskih situacija s tijelima kojima je mozak mrtav, ali im ostali organi još funkcioniraju i koji imaju puls. Liječnički troškovi njihovog održavanja na životu su ogromni, ali uz malo sreće, danas je moguće da takvi opstanu mjesecima, u rijetkim slučajevima čak i desetljećima, iako su tehnički mrtvi. Kako je to moguće, zašto se to događa i kako uopće liječnici znaju da su oni doista mrtvi?
Leševe s kucajućim srcima ne treba brkati s drugim stanjima nesvjesnih pacijenata, poput onih u komi. Oni, iako nisu u stanju sjesti i reagirati na svoje ime, oni i dalje pokazuju moždanu aktivnost, prolaze kroz cikluse spavanja i budnosti, u kojem doduše ne reagiraju. Pacijent u komi ima potencijal potpunog oporavka.
Stalno vegetativno stanje je izrazito ozbiljnije. U njemu je veliki mozak pacijenta nepopravljivo oštećen, ali iako više nikada neće imati nijednu svjesnu misao, oni ipak nisu mrtvi. Da bi se nekoga ocijenilo kao leš s kucajućim srcem, mrtav mora biti cijeli mozak. To uključuje i moždano deblo, primitivnu valjkastu strukturu na dnu mozga, koja kontrolira kritične životne funkcije, poput disanja.
Ali, donekle uznemirujuće, naši drugi organi nisu toliko opterećeni smrću svog središnjeg stožera kao što biste pomislili. Alan Shewmon, neurolog s UCLA i izraziti kritičar definicije moždane smrti, identificirao je 175 slučajeva u kojima su tijela ljudi preživjela duže od jedne sedmice nakon što je osoba umrla. U nekim slučajevima srca su im nastavila kucati, kao što su i ostali organi nastavili funkcionirati, sljedećih 14 godina. Kod jednog leša, ovaj neobičan život poslije života trajao je dva desetljeća.
Čak i puno prije održavanja na životu, liječnici su 19. stoljeću registrirali slučajeve čija su srca nastavljala kucati satima nakon što su pacijenti prestajali disati. Ovako polagano umiranje može imati ozbiljne posljedice. Jedan je primjer Lazarov znak, automatski refleks prvi put primijećen 1984. Refleks uzrokuje to da se preminuli uspravi u sjedeći položaj i brzo podigne ruke, te ih prekriži preko prsa. To se događa zato što, dok mnogim refleksima upravlja mozak, nekima upravljaju "refleksni lukovi", koji umjesto toga putuje duž leđne moždine. A osim Lazarovog znaka, leševi imaju neoštećen čak i refleks u koljenu.
Nadalje u tom kontinuumu život-smrti, poznato je da stanice kože i mozga ostaju žive i nekoliko dana nakon smrti. Žive mišićne stanice pronađene su u tijelima dvije i pol sedmice nakon smrti. A i naši geni nastavljaju živjeti još dugo nakon što smo ispustili posljednji dah. Ove godine znanstvenici su otkrili tisuće njih, sposobnih vratiti se u život nakon smrti, čak i u zdravstvenim situacijama kao što su upale, oporavljanje od stresa i, misteriozno, razvoj embrija.
A, leševi s kucajućim srcima... Razmislimo o ovome, iako mozak čini samo dva posto naše tjelesne mase, on troši čak 25 posto kisika. Živčane stanice su takvi potrošači u prvom redu zato što su aktivne cijelo vrijeme, bez prestanka tjeraju ione kako bi producirali sićušne električne napone između njihove unutrašnjosti i okoline. Problem je u tome što one nisu u stanju prestati. Ukoliko su njihove aktivnosti zaustavljene nedostatkom kisika, one se ubrzano pune ionima do toksičnih razina, što čini nepopravljivu štetu. Ova "ishemička kaskada" objašnjava zašto se događa, da kad si odsječete prst, obično možete dati da vam ga prišiju nazad, a nekad ne.
Uostalom, i neki ljudi nisu u stanju držati dah dulje od nekoliko trenutaka, bez da izgube svijest. Nezgodno je što aktivnost mozga do razine da liječnici smatraju da je osoba umrla, mogu alkohol, anestezija, neke bolest i stanja poput hipotermije, mnogi lijekovi, poput valijuma. 2009. Colleen Burns pronađena je u komi kao posljedici lijekova i poslije proglašena mrtvom u bolnici u New Yorku. Probudila se točno u trenutku kad su se liječnici spremali ukloniti joj organe. Liječnici su tada, međutim, ignorirali neke simptome koji su ukazivali da možda još živi. Prsti na nogama reagirali su na dodir, disala je neovisno iako je bila spojena na respirator. Da su liječnici ispravno slijedili kriterije Harvarda, nikad je ne bi proglasili mrtvom.
Zaria Gorvett navodi studije 611 pacijenata kojima je proglašena moždana smrt, znači da gore od toga ne može, pa se svejedno dogodilo da je moždana aktivnost utvrđena kod njih 23 posto. Jedna druga studija navela je registriranje moždanih valova nalik na stanje sna kod četiri posto promatranih i do jednog tjedna nakon smrti. A bilo je i takvih izvještaja da su se leševi s kucajućim srcem znali trgnuti pod dodirom kirurškog skalpela, pa su neki čak sugerirali da bi im se trebala davati anestezija. No, taj dio je već doista kontroverzan.
"Postoje razmimoilaženja čak i oko kliničke smrti, primjerice, koliko dugo je neophodno da cirkulacija bude izgubljena prije nego što postane nemoguće da ju se može vratiti. U SAD-u koristimo pet minuta, ali još uvijek ne postoji dovoljno dokaza da je to doista tačan broj", kaže on. Liječnici su danas vezani pravilom ili da je mozak mrtav ili da je srce prestalo kucati. No, kako smatra Veatch i još neki stručnjaci, to bi trebalo promijeniti. Oni predlažu uvođenje definicije "višeg mozga", što bi značilo da bi mjerilo trebalo postati može li preminuli više ikada imati svjesne misli. Smrt nije trenutak, ona je proces, a zbog nekih iznimnih slučajeva, nakon hiljada godina pokušavanja, još uvijek istražujemo nešto što bi bilo još čvršće utvrđeno nego što je ovo danas, piše Express.hr.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.