Crne rupe postoje i u okeanima: Sve što uđe u mrtvu zonu bježi ili umire!

Nova znanstvena studija upozorava da bi naša procjena mogla biti potpuno pogrešna zbog pogrešnog biofeedbacka u obliku tamnog ugljika. Anaerobni organizmi koji žive u ovim mrtvim zonama i dalje mogu probaviti tamni ugljik bez pomoći sunčeve svjetlosti, otuda riječ "tamni" u tamnom ugljiku, piše Express.hr.

Vodeća znanstvenica Sabine Lengger sa Sveučilišta u Plymouthu u Engleskoj pridružila se znanstvenicima iz cijele Velike Britanije i Nizozemske kako bi proučavali uzorke sedimenata s dna Arapskog mora.

Ono ima najveću poznatu mrtvu zonu na svijetu, područje veličine Floride u kojem nema ni traga kisiku. Za zone 'bez kisika' u Omanskom zaljevu zna se već oko 50 godina, ali tek nedavno znanstvenici su uspjeli izmjeriti koliko su se povećale posljednjih nekoliko desetljeća. Rezultati su daleko gori nego što su očekivali i upozoravaju na moguće katastrofalne posljedice.

Znanstvenici su počeli otkrivati ta područja još krajem 1960-ih, no bez sofisticirane opreme mogli su samo nagađati o čemu je riječ. Bilo je to kasnih 80-ih godina 20. stoljeća kad je morska ekologinja Denise Breitburg iz Smithsonian istraživačkog centra za okoliš ronila kod grebena kamenica u zaljevu Chesapeake.

Nekoliko sati ranije, dogodilo se nešto zastrašujuće: određena količina morske vode s jako niskom razinom kisika isplivala je iz dubine zaljeva na površinu stvarajući, takozvanu „mrtvu zonu“ u plićim dijelovima gdje je Denise ronila. Morske životinje koje su uspjele izbjeći tu vodenu struju siromašnu kisikom ostale su zbijene na malom području blizu obale, a rakovi su se čak popeli na obližnje plutače bježeći prema površini kako bi izbjegli "gušenje vodom".

Više o ovoj temi možete čitati OVDJE.