Call of Duty: Warzone - ljubav na prvi pogled i razočarenje na drugi

Infinity Wardov battle royale, temeljen na posljednjem izdanju Call of Dutyja, stigao je u savršenom trenutku. Isprva osvaja novitetima koje unosi u žanr i stavljanjem čiste akcije u prvi plan, no što ga dulje igrate, sve je jasnije da nećete još dugo…

PIše: Davor Šuštić za Bug.hr

Nakon nekoliko sati provedenih u Warzoneu, Infinity Wardovom nedavno izdanom – i besplatnom! – battle royaleu, zaključak ove recenzije pisao se sam: ovo je najbolji BR u povijesti! Izlazak mu je bio savršeno tempiran: Apex Legends postajao je ustajao i dosadnjikav, Fortnite je ionako za šmrkavu dječicu, a PUBG je posve izgubio kompas te je već jedno vrijeme u slobodnom padu – a nije ni besplatan. U tom okruženju propalih i propadajućih battle royale naslova, ali i iznenadne globalne karantene, besplatni Warzone stigao je kao naručen. Nimalo iznenađujuće, u prvih nekoliko dana prikupio je preko 30 milijuna igrača, koji su njegovim dražima potražili bijeg od surove svakodnevice. Autori prvih pisanih i YouTube recenzija jedva su se suzdržavali od potpune ekstaze; svoje osvrte završavali su onako kako bih i sam, da uz igru nisam proveo osjetno više od tih početnih par sati. Posvetite li mu dovoljno vremena, Warzone će vam neminovno otkriti neke zjapeće nedostatke i neshvatljive propuste, zbog kojih nije izgledno da će postići zvjezdani uspjeh nekih svojih prethodnika – sad ili ikad.

Igra je zasnovana na posljednjem, pomalo rusofobnom, ali svejedno odlično primljenom Call of Duty: Modern Warfareu. Štoviše, plasirana je na tržište kao njegov dio, stoga su vlasnici Modern Warfarea u stanovitoj prednosti, barem isprva: smjesta dobivaju pristup svim oružjima i dodacima koje su već otključali u MW-ovim standardnim mrežnim načinima, a kojih se na određene načine moguće domoći unutar partije Warzonea. Nećete, međutim, biti zakinuti ni ako nemate novca ili interesa za "klasično CoD iskustvo". Warzone doista jest posve besplatan i pročišćen od ikakvih pay-to-win shema. Koštat će vas tek mamutske količine diskovnog prostora: download ima malo preko 100 GB, a instalirana igra oko 165 GB. Nazdravlje!

"Utemeljenost" Warzonea na posljednjem MW-u znači da oni dijele grafički i zvučni engine, mehaniku kretanja, oružja, opremu – ukratko, sve. Nećete pogriješiti ako Warzone doživite kao jedan dodatni mrežni način igranja Modern Warfarea, koji se komotno mogao pojaviti u izborniku za biranje mrežnih partija, uz postojeći Domination, Search and Destroy, Hardpoint, Kill Confirmed, Ground War i ostale. No umjesto toga, dodijeljena mu je zasebna kategorija unutar MW-ovog glavnog izbornika, vjerojatno radi "fizičkog" odvajanja od ostatka igre, onog kojeg valja platiti.

Nakon što otvorimo kategoriju Warzone, na raspolaganju su nam tri načina puškaranja: BR Quads, BR Solos i Plunder Quads. BR Quads se igra u četveročlanom timu, u BR Solos ste, očito, sami, a Plunder Quads je također timski i četveročlani, ali konceptualno nema dodirnih točaka s battle royaleom. Infinity Ward već sada, u ranoj fazi igre, poprilično šara s načinima igre: timski BR (Battle Royale) i Plunder inicijalno su bili tročlani, a Plunder je u jednom trenutku preimenovan u Blood Money, da bi mu se naziv u zakrpi s početka travnja vratio na staro.

Dok se čeka početak partije, čitav server sudjeluje u masivnom deathmatchu. Igrači se spuštaju na mapu s nasumičnim oružjima i međusobno masakriraju. Zabavno je, a usput i leveliramo oružja

(...) Warzone je karakterističan po tome što kod prvog kontakta – i preko nekoliko sljedećih – uspijeva postići osjećaj da je "drugačiji". Prividno pomicanje paradigme započinje već nakon skoka iz aviona. Svaki od ukupno 150 igrača, njih 50 više od "prosjeka", tlo dotiče s pištoljem u rukama. Od prvog trenutka, dakle, imate kakvo-takvo sredstvo obrane od nasrtaja neprijatelja, čak i ako se dogodi da u prvoj građevini ne uspijete pronaći moćniju pucaljku. U PUBG-u ili Apex Legendsu takvog luksuza nema; pronađe li protivnik oružje prije vas, možete tek prijeteći mahati šačicama te se nadati da je toliko sramotno neprecizan da ćete ga uspjeti izudarati prije no što on vas izrešeta. Ovaj sitan detalj smjesta stvara dojam da su Infinity Ward i Raven ispravno prepoznali i inteligentno riješili jedan od elementarnih problema svih battle royale naslova: potencijalno izrazito frustrirajući početak partija, gdje smo u potpunosti prepušteni (ne)milosti nasumične distribucije loota.

Drugi val oduševljenja preplavit će vas nakon što pronađete oružje i nekoliko komada opreme. Tada, naime, postaje jasno da su stvari maksimalno pojednostavljene, s jasnim ciljem skretanja fokusa s gomilanja i kombiniranja opreme na čistu akciju. Oružja, njih nekoliko desetaka iz uobičajenih kategorija (jurišne puške, SMG-ovi, LMG-ovi, snajperi, raketni lanseri), unaprijed su konfigurirana s nišanima i dodacima te ih u tom smislu nije moguće modificirati. Podijeljena su prema bojama, pri čemu svaka od njih simbolizira određenu razinu "raritetnosti". Obične pucaljke (Common), posve lišene dodataka, na tlu ćete prepoznati po nazivu ispisanom bijelim slovima. Ako su slova zelena, riječ je o Uncommon oružjima, na koja je dodan jedan attachment. Plava slova označavaju Rare oružja, ona s tri attachmenta. Oružja s četiri dodatka imaju ljubičasta slova i oznaku Epic, a najraskošnije opremljene pucaljke u igri, one s čak pet dodataka, istaknute su zlatnim slovima i oznakom Legendary.

Kod opreme takvih podjela nema. Na tlu, u kovčezima i na truplima neprijatelja pronalazit ćete razne tipove bomba, Molotovljeve koktele, noževe za bacanje, nagazne mine, senzore otkucaja srca, injekcije za instant-liječenje i sve drugo što Modern Warfare nudi mimo Warzonea. Istovremeno je moguće nositi po jedan takav "smrtonosni" (Lethal) dodatak, i jedan "taktični" (Tactical). S istih mjesta prikupljat ćete i metalne ploče, koje predstavljaju osobni oklop. Warzone oklop ne dijeli na kacige, pancirke i slično, već ima isti pristup poput Firestorma – uzmete ploču, vaš junak ju postavi na sebe i ona vas tada štiti. Istovremeno se na tijelu mogu imati tri takve ploče, a još pet ih stane u inventar.

Menadžment inventara u Warzoneu praktički ne postoji. Ovo će se osobito svidjeti konzolašima, gdje je taj proces, zbog nezgrapnih kontrola, uvijek bio suviše spor, ali sretni će biti i svi drugi koji su nerado prtljali po virtualnim ruksacima. Dodaci poput oklopa, municije i novca prikupljaju su jednostavnim prelaskom preko njih, a jedino što s njima možemo učiniti, uz pretpostavku da ih sami nećemo iskoristiti, jest baciti ih pred potrebite suborce. Kako oružja dolaze unaprijed konfigurirana i nije ih moguće naknadno modificirati, Warzone nema ništa što bi nam odvlačilo pažnju sa situacije na bojišnici. I ovaj detalj odgovoran je za inicijalni dojam jednostavnosti i lepršavosti Infinity Wardovog battle royalea.

Posljednji spomena vrijedni resurs je – novac. On se koristi na takozvanim Buy Stationima, punktovima razasutim po čitavoj bojišnici, gdje za određenu svotu možemo kupiti oklop, gas-masku, UAV, zračni napad, komplet za samooživljavanje, kutiju municije, te takozvani Loadout Drop Marker, dodatak pomoću kojeg se dolazi do vjerojatno najkorisnijeg "pojačanja" – kutije koja, kad ju otvorimo, nudi mogućnost odabira naših vlastitih loadoutova. Time se postojeća oružja i oprema smjesta zamjenjuju onima koje smo si sami konfigurirali, putem pripadajuće sekcije Modern Warfareovog glavnog izbornika. Loadoutovi dolaze s uključenim svim dodacima za oružja, ali i perkovima – posebnim pojačanjima, do kojih drugačije u Warzoneu nije moguće dospjeti.

(...) 

Postojanje samo jednog života, nakon čijeg gubitka sav trud propada, blagoslov je i breme svakog battle royalea. Partije zbog toga bivaju iznimno uzbudljive, ali istovremeno i potencijalno beskrajno frustrirajuće, čemu će posvjedočiti svatko tko je izginuo od metka neprijatelja koji je čitavu partiju odležao u žbunju ili čučao u ormaru. Autori Warzonea zaključili su da je takav pritisak na igrače pretjeran te se domislili rješenju: kad poginete, nećete smjesta biti poslani u glavni izbornik, već ćete prvo posjetiti Gulag. Tamo ćete pričekati svoj red i ukrstiti oružja s nekim drugim nastradalim neprijateljem. Tko preživi okršaj, koji se odvija među ormarićima za garderobu i ruševnim tuševima, bit će ponovno izbačen iz aviona na bojišnicu, samo bez ranije prikupljenog naoružanja i opreme. Igrate li u četveročlanom timu, čak ni poraz u Gulagu ne znači da je partija za vas gotova. Vaši suborci još uvijek mogu posjetiti Buy Station i "kupiti" vas – i tada ćete biti izbačeni iz aviona i vraćeni u akciju. Sve to umanjuje nervozu radi pogibije, ali također uklanja i tu spomenutu napetost, u kojoj se krije velik dio draži battle royalea. Osim toga, stvara se osjećaj da neprijatelj nikad nije zaista eliminiran, a to uvelike upropaštava zadovoljstvo pobjeđivanja u razmjeni vatre. Gulag je simpatična, ali esencijalno glupa ideja, koja nije trebala zaživjeti u finalnoj inačici igre.

(...) Problematični su i serveri. Prema nekim (nepotvrđenim) informacijama, tick rate, frekvencija kojom server "osvježava" trenutačno stanje u igri, kreće se između 12 i 22 Hz. To znači da klijenti od servera dobivaju informacije, poput položaja igrača, između 12 i 22 puta u sekundi. Dobar tick rate je 60 Hz, 30 Hz je donekle podnošljivo, a sve manje od toga je smijurija. 

Dosta pljuvanja – krenimo s uvredama. Uvjerljivo najgori aspekt ove igre, mnogo gori od niskog tick ratea i divljačkog aim puncha, jest zvuk. Sami efekti sasvim su dobri – oružja zvuče moćno, eksplozije masno, povici vojnika uvjerljivo. Međutim, prostorno pozicioniranje okolnih zvukova katastrofa je biblijskih proporcija. Teško je reći što je pošlo po zlu, ali ne mogu se dosjetiti pucačine iz prvog lica koja ovoliko loše zvukovno informira o smjeru i udaljenosti neprijateljske pucnjave i koraka. Možda je Infinity Ward, svjestan zaista velike kvadrature bojišnice, htio stvoriti dojam da uvijek nekoga ima u blizini? To bi objasnilo zašto se, primjerice, pucnjava iz snajpera. do izlaska travanjske zakrpe, čula preko pola mape. Teško se otarasiti osjećaja paranoje, uzrokovanog neprestanim zvucima pucnjave sa svih strana, a bez stvarnog postojanja opasnosti.

A kad opasnost postoji, toga redovito nećete biti svjesni. Neprijatelji će vam se redovito prikradati bez da čujete makar jedan korak, pucanj grančice ili škripu vrata, a podjednako debilno ćete se osjećati dok tražite kovčege s opremom i naoružanjem, koji ispuštaju zvuk dok ih se ne otvori – čut ćete ih, ali ne i vidjeti, jer će se nalaziti u susjednoj prostoriji, na krovu ili negdje drugdje, kamo vas njihova tutnjava definitivno ne navodi. Ovoliko loša akustička prezentacija jedva bi priličila vikend-projektu entuzijastičnog osnovnoškolca. Infinity Wardu, autoru ponajboljih izdanja najpoznatijeg pucačkog serijala u povijesti igranja, služi na sramotu, a njihov Warzone pretvara u igru koju je teško shvatiti ozbiljno.

 

Kompletnu recenziju čitajte na ovom LINKU