Sretna i uspješna nova 2014!

Na engleskom jeziku se mogu razlikovati dvije vrste sreće: luck se odnosi na ono kad neko ima sreće, kao, recimo, kad se kockaru berićetno potrefi; happiness je ono kad ti je lijepo u životu, kad se često na sabahu krmeljav probudiš i sav si sretan što je pred tobom vascijeli dan, a bogami i hefta.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Otud se na engleskom Nova godina čestita: Happy New Year! Što će reći: Dabogda ti u novoj godini život bio lijep. S druge strane, u našem čestitanju: Sretna nova godina! neizbježna je dvosmislenost. Može da znači: Dabogda ti se životne sreće nakupilo u sljedećih 365 dana. Ali isto tako može da se upotrijebi slično rudarima koji su jedan drugome govorili Sretno! prije vazda potencijalno kobnog silaska u podzemlje: Jadna ti majka, ali ako budeš imao sreće iskobeljaćeš se!

Što se mene tiče nostalgija je retroaktivna narativna utopija, priča o vlastitom životu (koji, ako je imalo podnošljiv, naš svijet smatra “normalnim”) lišenom nesreće, svađe, nerješivih problema, kukavičluka, besmisla itd. Nostalgična naracija prebacuje u prošlost ono čega sada nema kao i ono što bismo voljeli da se desi u budućnosti (sreća, mladost, zdravlje, druženje, odsustvo belaja), pošto su, nakon svega, realne šanse da to bude tragično umanjene ili još tragičnije ukinute. Dio neophodne narativne strategije je montaža, kao kad se izvještaj sa dosadne drugorazredne utakmice skladno smonitira od zanimljivih trenutaka, koji se onda nekoliko puta ponavljaju u usporenom snimku i iz različitih uglova. Meni je nostalgija profesionalno zanimljiva, nostalgični narativni metodi su dio mog spisateljskog repertoara, selektivno prisjećanje jedan od alata. Zbog svega toga ja volim da mislim da sam od te iste nostaglije pelcovan.

Potomstvo

I zaista, ne trošim puno vremena premotavajući najbolje trenutke svoje/naše prošlosti pošto iz ovog raznobojnog života—punog, kao i skoro svaki, kako sreće tako i nesreće—ništa ne izgleda jednostavno i jednobojno. Pa ipak, tokom praznične sezone, često se proustovski sjetim predratnih novogodišnjih proslava, pri čemu je okidač za to spontano prisjećanje okus, na primjer, petodnevne ruske salate. Proslave kojih se sjetim nisu moje, međutim, nego mojih roditelja: dok preživam precvalu rusku salatu, ukazuju mi se njihovi prijatelji, aranžman na stolu za krkanluk, pjesmu, piće i veselje, svekolika sitna djeca razbacana po ćoškovima, usnula ili anestetizirana stripovima, a onda ponoćna, orgazmična razmjena novogodišnjih čestitki i unakrsnih sočnih poljubaca. Ako hoću da dozovem sliku svojih roditelja u trenutku njihove sreće, prikažu mi se dok se zbog nečije polubezobrazne doskočice od šege previjaju ili od derta dižu ruke dok pjevaju jednu od onih lažno-starogradskih pjesama (Krčmarice, još vina natoči…) koje sam ja sa dolaskom puberteta počeo aktivno prezirati.

Kao što sam bio počeo prezirati i to njihovo silno radovanje Novoj godini. Pošto je moja pubertetska ideološka pozicija—za koju je, na žalost, ispalo da je korektna—bila da je budućnost uvijek gora od grozne sadašnjosti, smatrao sam da nije bilo razloga za bilo kakvu ozbiljniju radost te je otud njihovo dernečenje bilo direktno uzrokovano njihovom nesviješću o realnom stanju svijeta i o tome da moja malenkost nije imala nikakvog razloga da očekuje boljitak. Alternativni format dočeka Nove godine, koji smo moja raja i ja uglavnom praktikovali, bila je jednostavna nesuvisla pijanka, sa ludilom uz mogućnost mjestimičnog seksa, praćena povraćanjem i tegobnim jutranjim mamurlukom.

Sad mi je žao što nisam obraćao više pažnje na novogodišnju sreću svojih roditelja i njihove generacije, ne samo zato što bi moja memorija sadržavala više njihovih sretnih slika, nego i zato što bi mi bilo jasnije kako su se uopšte mogli radovati budućnosti koja se prema nama na cunamiju katastrofe već dobrano valjala.

Ja Novu godinu slavim, što bi se reklo, u užem krugu porodice: Gospođa, naše dvočlano potomstvo (Ella i Esther), naš pas i ja večeramo, potom svi zajedno (uključujući i pseto) prigodno plešemo, izljubimo se, a onda Potomstvo združeno ide na spavanjac, najkasnije u pola deset. Gospođa i ja još malo rezimiramo, da bismo u krevetu lijepo bili prije ponoći. Nova godina nama stigne skromno i neprimjetno, bez uzbuđenja i vatrometa. Prvo novogodišnje jutro provedem igrajući lopte, akobogda po snijegu do članaka, sa vjernom skupinom fudbalskih fanatika, od kojih neki nemaju ni kučeta ni mačeta.

Nije, međutim, da ja Novu godinu ignorišem samo iz svog neo-pubertetskog pesimizma. U Americi je Božić veliki praznik, koji mi sekularno slavimo tako što kitimo jelku i lažemo da je sinoć, natovaren poklonima, svratio lično Deda Mraz. Tokom čitave sezone kroz kuću defiluju armije prijatelja i djece, a i mi skočimo na kratke i prijateljske posjete i grbače drugima. Sve je to Potomstvu vrlo uzbudljivo, pa nema dodatne potrebe za novogodišnjim dernekom.

Svijet pripada njima

Ali i bez tog novogodišnjeg derneka, mi slavimo—retroaktivno mi je nekidan svanulo—ono što su moji roditelji i njihova generacija zapravo slavili: dolazak dječije budućnosti, koja se svake godine djeci uvećava. Sa odrastanjem će postati zabrinjavajuće ogromna, a onda polako i neizbježno početi da se smanjuje, zbog čega se odnos prema budućnosti mijenja sa godinama i iskustvom. Moji roditelji i njihovi prijatelji su slavili to što su bili živi, to što su dobacili do još jedne nove godine okruženi zdravom djecom i dragim prijateljima. A slavili su i to što djeca—koju, sad razumijem, budućnost ne čeka, nego je u sebi nose—rastu unutar svog života i polako sakupljaju svu svoju ljudskost, za šta im treba još vremena, koje, evo, pristiže u formi jedne kompletno nove godine u kojoj se još svašta može desiti.

Jutros sam, razmišljajući o svemu tome, upitao šestogodišnje Potomstvo kako ona zamišlja novu godinu, šta bi ona htjela da bude. Ona bi htjela, rekla mi je, da joj Deda Mraz donese poklone koje nije donio ove godine, među kojima su najbitnije pleteće igle. Kad sam je upitao ima li nešto u budućnosti što je brine, ona je bez razmišljanja odmahnula glavom—njena 2014. godina je ganc nova i potpuno neraspakovana. Zbog toga čak i ja jedva čekam da stigne, mada moje brige (djeca, roditelji) i strah od budućnosti (klimatski kijamet, propadanje Amerike) ne samo da nisu ničim umanjeni nego se neprestano, kao rudnik, produblju.

Svijet, evo sam sa odgodom skontao, pripada potomstvu koje svoju budućnost tek treba da ostvari. Njima želim da se svakodnevo bude krmeljavi od sreće. Ostalima, kojima je jadna i žalosna majka, želim da se uspješno iz kijameta iskobeljaju.