Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Poetika radnog prostora

07. 02. 2015. u 00:00:00

Shares: 0

Jedan od zidova u radionici mog oca u Hamiltonu, Canada, izgleda kao instalacija u nekoj zajebanoj umjetničkoj galeriji.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Zbunjujuća kombinacija nasumičnih fragmenata uključuje naslovnicu časopisa sa slikom Jane Fonda i naslovom Me Jane (Ja Džejn) tačno iznad duple utičnice za struju; u sebe upetljani narandžasti produžni kabl okačen o klin; kalendar iz 2007, porijeklom iz Louvra, koji krasi lično Mona Lisa, u okviru (ali ne i uokviren) povrh kojeg je još jedan okvir, unutar kojeg je par produžnih kablova i omča od šarene špage; autokartu Evrope i musavo ogledalo koje pokriva Skandinaviju i Škotsku; dva zidna sata koji pokazuju različito vrijeme: onaj koji djelimično pokriva lice Jane Fonda već godinama stoji na 5:43, onaj drugi čas radi, čas ne radi (ali nikad ne pokazuje tačno vrijeme); sijalicu u originalnom pakovanju iz nekog razloga prikucanom za zid, malo ispod mjerača vremena na navijanje, također u originalnom pakovanju.

Na polici koja se naslanja na zid stoji kantica od mladog sira u koji je nagurana rolna pčelinjeg voska, kao i let lampa, a tu je - tačno ispod Jane - i neotvorena konzerva pasulja. Na stoliću ispod evropske autokarte je veliki lonac bez poklopca. Posljednji put kad sam obišao instalaciju, krajem decembra, na podu su bile dvije prezrele bundeve. Imam stotine slika tog zida, i često ih razgledam, ali nikako da ga protumačim: očigledno je da je (naivni) umjetnik zainteresovan za koncept vremena, kao i za koncept vječnih, što bi se reklo, žena; jednako, međutim, izgleda zainteresovan za koncept Evrope, a bogami i za koncept produžnih kablova.

"Gdje je nered zapravo samo viši, komplikovaniji oblik reda''

Taj zid, međutim, treba tumačiti u većem kontekstu radionice. Ono što tu  uđe, nikad ne izađe, s izuzetkom tegli, kantica i kanti meda, pošto je pčelarenje u ovom trenutku glavna i najvažnija djelatnost mog penzionisanog oca. Sva konstrukcija vezana za pčelaranje, a i za sve ostalo (police, štokrle, raznovrsni hepeci i lajsne) obavlja se u radionici. Tu se vrca i pohranjuje med, prije nego se isporuči mušterijama, prijateljima, familiji i mojoj guzici. Nakon petnaestak godina očevog djelovanja u radionici, tu se mogu naći i sljedeće stvari: polica u potpunosti posvećena rezervama propolisa; zidna ploča s rupama iz kojih viri roj šrafcigera, kliješta, šila i turpija; kutije i kutije eksera i šarafa; porodice bušilica, borera, i šmirglerica, koje on godinama potajno okuplja na svom radnom stolu; plastične kantice od jogurta, mladog sira i farbe, kao i tegle za med; tepsija puna tupih noževa; guta džempera i radnih mantila koje on ne dozvoljava da se operu, zato što bi se u pranju mogli rastočiti i raspasti; s eksera ukucanih u grede koje drže plafon vise pile, testere, sveske šmirgl papira i  grozdovi plastičnih kesa u kojima su baglame, nitne, gurtne i druge stvari s imenima koja se čine izmišljena, a koje bi mogle biti upotrebljive u nekoj neodređenoj budućnosti.

Tu je i frižider s posudama koje su u njemu tako dugo da sadrže autonomne, misteriozne ekosisteme; bubnjara koji zimi loži otpacima od letvi i dasaka; telefon na koji se javi kad zovnem i obavijesti me šta radi ("Evo pravim polunastavak za košnicu..."); starinski, nepokolebljiv stereosistem na kojem sluša CD-e raznoraznih horova (ukrajinski, mormonski itd.) i emisije kako na jezicima koje govori i razumije (bosanski, srpski, hrvatski, ukrajinski, ruski, poljski) tako i na onima koje nimalo ne razumije (portugalski, italijanski, urdu, hindi itd). Tu su i bezbrojne stvari koje su zaturene, nagomilane ili toliko neshvatljive u svojoj svrsi da su de fakto nevidljive - čitav jedan multidimenzionalni kosmos nepojmljiv ovom dvodimenzionalnom spisatelju, odvajkada znanom kao Majstor Kvariš.


FOTO: Aleksandar Hemon, Radiosarajevo.ba
Ali, dok bi nekom Kanađaninu ili Amerikancu ta radionica izgledalo kao ona vrsta nereda koji je posljedica opsesivnog sakupljanja drangulija i/ili nesposobnosti da se baci ono što ne treba zato što sve za nešto treba, ovom sinu i spisatelju ta haotična organizacija ima savršenog smisla.

Moji su roditelji ona generacija našeg svijeta koja se iz vjekovne sirotinje spasila radom: bosonogo pješačenje do škole; neprestano učenje; radne akcije; studentski domovi; skromni počeci u skromnim socijalističkim firmama; a onda zlatne godine koje su dozvoljavale da se na temeljima kupljenim od rada u inostranstvu vlastitim rukama sagradi vikendica, u čijem je podrumu također bila radionica. Oni su ona sorta koja će se preseliti na ateistički ahiret u trenutku kad ne mogu više da rade; njihovo neprestano djelovanje je mjera ljubavi prema životu. Daleki predratni cilj životnog projekta mojih roditelja (i mnogih iz njihove generacije) je bio da penziju provode u prostoru u kojem sve govori o vremenu koje su na ovom svijetu proveli, u muzeju svojeg vrijednog rada, akobogda na Jahorini.

Ako je radionica očev um, pčelinjak mu je duša

Ali rat je rasturio sve ono što su oni (i svi drugi) radom i svojim rukama izgradili - nije više bilo prostora u kojem su se mogli osjećati kao svoji, prostora njihovog ličnog suvereniteta u kojem su se radom mogli ovaploćivati. Odlaskom u Kanadu su se izmjestili ne samo iz domovine i društvenog konteksta koji ih je definisao i bio im razumljiv, nego i iz okružja u kojem su njihovi napori i moć djelovanja (nekad, davno) imali konkretne, prostorne posljedice.

Otud je radionica mog oca improvizovani domen njegovog ličnog suvereniteta (moja majka ima svoj: bašta i kuća) u kojem njegovi napori i namjere imaju posljedice koje se mogu rukom dotaći—tu on radi, dakle postoji. Iz te radionice se ništa ne baca, zato što će ono što se baci nestati i biti zaboravljeno, i tako postati, kao i sve ostalo, nepovratna prošlost. Ta radionica je konstantna sadašnjost koja se radom drži pod kontrolom. Drugim riječima, ta radionica je njegov um, gdje je nered zapravo samo viši, komplikovaniji oblik reda.

Ako je radionica očev um, pčelinjak mu je duša. U šumi iza radionice, na maloj čistini okrenutoj na istok, on ima tridesetak košnica. Ljeti te pčele neprestano rade, izlijeću iz košnica i vraćaju se donoseći med. Taj prizor i taj zvuk, koji je mnogo više od zujanja, toliko prija mom ocu da je on na uzvišici iznad košnica instalirao stolicu, kao tron s kojeg vlada svojim sitnim domenom. Tu on onda u ljetne predvečerje sjedne, sluša i gleda svoje pčele i suvereno, duhovno, potpuno postoji, sve dok od te miline konačno ne zadrijema.