Ekskurzija ex nihilo

Kad čovjek prebaci preko svoje pedesete godine, uveliko se poveća količina retrospektivnog žala za propuštenim šansama i neostvarenim željama. Tako se, recimo, zalomilo da ja nikad nisam sa školom otišao na tradicionalnu ekskurziju. 

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

U osnovnoj se na (obično) trodnevnu ekskurziju išlo u osmom razredu, a u srednjoj isto tako krajem školovanja. Smisao ekskurzije je zvanično bio da se nešto nauči—da se domovina upozna kako bi se više voljela, pa se tako išlo u Jajce, Kumrovec, a nekad bogami i sve do Postojnske jame. Ali, nezvanično, to je bila prilika da se biva s rajom, da se razviju, što bi se reklo, međuljudski odnosi daleko od nadzora roditelja, u nekom novom, slobodnijem prostoru. Ekskurzija je otvarala mogućnost ekstremnog dernečenja, a i stjecanja raje iz iste generacije ali iz drugih razreda. I sve to uz pjesmu u autobusu (Sarajevo, ljubavi moja, itd.), dijeljenje sendviča, Jaffa keksa, provala, i besanih noći tokom kojih bi, teoretski, moglo doći do ljubljenja i/ili fatanja sa simpatijom. Nije odmoglo ni to što se na ekskurziju obično išlo s proljeća, kad okopne zimske bubuljice i sve probehara i provrije od života. Neko bi na ekskurziji uvijek profurao i nastavio da fura barem do ljeta—kad bi je/život oduzeo i odveo u odmaralište u Tučepima, a nekad, bogami, sve do jesenskog zahlađenja. U srednjoj školi, ekskurzivno je iskustvo dodatno uključivalo bjesomučno nalivanje alkoholom, praćeno neobuzdanim ponašanjem, povraćanjem i padanjem u nesvijest, pri čemu je fatanje nekad prelazilo u ugodnu, nezaboravnu, a nekad i orgazmičnu, genitalnu stimulaciju.

Svaka ekskurzija je bila izvor čitavih ciklusa legendarnih priča i provala, omogućavajući svakoj generaciji da se definira tim zajedničkim iskustvom. Na svim budućim proslavama godišnjice mature, neko bi se sjetio kako se Hafa urok'o i na Plitvicama usred noći izgubio ili kako je Ekrem razbijenom flašom krenuo urezivati Nevenkino ime na vlastitu podlakticu, ali je dobacio samo do NE prije nego što se onesvijestio. I eno Ekrem sad doktor u Dubaiju, Nevenka se udala za nekog privatnika i udebljala, a Hafa k'o Hafa, i dan danas kreten, eno ga u Detroitu, toči benzin na pumpi.

E ja sam sve to propustio.

U srednjoj školi, moja generacija u Drugoj gimnaziji na ekskurziju nije išla, zato što je (ako se dobro sjećam) prethodna generacija u nekoj od sarajevskih srednjih škola (Treća gimnazija, meščini) tokom pijanke razvalila hotel u kojem su odsjeli, pa su ih iz tog dijela domovine u koji su došli da bi ga više voljeli lijepo otjerali. Zbog toga je jedno vrijeme, koje je uključivalo i moju zadnju srednjoškolsku godinu, bio embargo na ekskurzije.

A u osnovnoj školi, nekoliko dana prije odlaska na ekskurziju bio sam se sav osuo. U ta doba, ključni dio moje svakodnevne lektire bila je Knjiga za svaku ženu. Pripadala je, naravno, mojoj majci, ali je, pored poglavlja u krojenju i šivanju, ili onog sa korisnim savjetima vezanim za spremanje zimnice ili organizaciju špajza, bilo i poglavlje vezano za seksualnost i reproduktivni sistem. U tom poglavlju je bilo zanimljivih slika, uključujući bokocrt (mlohave) ćune i tlocrt vagine (nalik na ljiljana--još jedan dokaz da je Dragi Bogo vazda bio vatreni navijač Bosne i Hercegovine). To poglavlje, koje sam ja izučavao ne samo iz pubertetske radoznalosti, nego i u nadi da bi me na ekskurziji moglo krenuti, proizvelo je dosta zabune. Recimo: izgledalo mi je da je snošajna penetracija nalik na horizontalni spoj između utikača i utičnice. Moj utikač je bio mnogo skloniji oštrim uglovima nego horizontali, a nije pomogalo ni to da nikad u životu nisam vidio utičnicu, tako da sam se unaprijed sikirao kako ću i šta ću ako jednog dana, nekim čudom, dođe do utakanja.

Ali to je bila mila majka u poređenju sa sikiracijom potaknutom gore spomenutim osipom. Naime, prestravio sam se kad sam u tom poglavlju Knjige za svaku ženu, koje se također bavilo spolnim bolestima, otkrio da je osip jedan od prvih simptoma sifilisa (naročito u kombinaciji s genitalnom bubuljicom) i da ima četiri faze, od kojih je posljednja obilježene truljenjem tijela i pomračenjem uma. Sjećam se kako sam u WC-u sjedio s Knjigom za svaku ženu u krilu, nesposoban da zamislim način na koji ću svojim roditeljima obznaniti da sam zaražen sifilisom, bolešću koja hara kuplerajima, svjestan da mi niko neće vjerovati da se ni s kim nisam ni poljubio niti čačkao utičnicu, a kamoli instalirao utikač. Kakav baksuz neko mora biti, pitao sam se, da se u sami cik puberteta zarazi spolnom bolešću, i da tako, prije nego što je i iskusio ljepote utičnice, krene stazom tjelesne truleži i ludila?

Elem, majka me je sutradan odvela u Vrazovu, gdje su joj odmah rekli da imam rubeolu. Dugo me je morila mogućnost da će pedijatri svoju pogrešku spoznati tek kad mi jednog dana otpadne truli nos. Čini se, međutim, da su u Vrazovoj bili u pravu—proces truljenja je, evo, na nivou normalnom za čovjeka u petoj deceniji života, dok je količina ludila već neko vrijeme stabilna.

Nije, naravno, da ja čeznem za nedoživljenim iskustvom ekskurzije. S jedne strane, prednost pete decenije života je gubitak svakog—pa retroaktivnog--interesa za pijančenje. S druge strane, nema te ekskurzije koja bi neku davnu školsku raju sačuvala od ratnog bucanja od kojeg se nijedna nije oporavila. Svojih neostvarenih ekskurzija sam se sjetio samo zato što gospođica Starije Potomstvo, koja je vrla učenica drugog razreda osnovne, uskoro ide na ekskurziju u slobodarski Michigan.

A njen, k'o biva, mudri otac, nema je šta u vezi s tim pametno posavjetovati. Em nikad nije bio na ekskurziji, em su mu priče na temu ekskurzije ne samo neprimjerene za dijete njenog uzrasta, nego im se zaplet temelji na njegovim impresivnim glupostima. Morat ću, dakle, ili ispripovijedati neku izmišljenu ekskurziju, ili potpuno prešutjeti činjenicu da ja o tome zapravo ništa ne znam.

Ali ima tu i biološko-geografski fakat da moje dijete nikad neće znati ko i kakav sam ja bio prije četrdesetak godina. Dok je meni moj stari život pejzaž u kojem svaka krošnja, kuća ili nacionalni park imaju specifične dimenzije smisla i značenja, njoj je moja prošlost prašnjava stepa bez oznaka. 

Ali to je u redu, sve dok njen život, u svoj svojoj ljepoti, nastavlja da buja.