Clouseau mi je otac, a Emily majka

U Povratku Pink Pantera, legendarnoj komediji režisera Blake Edwardsa, nesretnog inspektora Clouseaua (Peter Sellers) istraga odvede u Gstaad, elitno odmaralište u Švicarskoj.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba 

Njegov se šef, glavni inspektor Dreyfus, pribojava za sudbinu Gstaada prepuštenog na milost i nemilost nespretnog Clouseaua: ''Danas raj u švicarskim Alpama, sutra pustoš.'' Clouseau tamo potajno prati Lady Lytton (Catherine Schell), ženu Lorda Lyttona (Christopher Plummer), glavnog osumnjičenog za krađu Pink Pantera, najvećeg dijamanta na svijetu. Inspektor Clouseau u Gstaad stigne istim vozom kao i Lady Lytton, i kad ona sjedne u Rolls Royce koji će je odvesti u Hotel Palace, inspektor Clouseau sjedne u taksi i kaže taksisti: ''Prati onaj auto!'' Dočim taksista izađe iz svog auta i potrči za Rolls Royceom. Onda inspektor Clouseau vuče korzom svoj kofer i kad priupita lokalnog stanovnika s lulom u ustima da li zna gdje je Hotel Palace, ovaj kaže: ''Da'' i nastavi svojim putem. Čim dospije do Hotela Palace, inspektor Clouseau se zaglavi u pokretnim vratima, a stranac s italijanskim nadimkom mu odnese mantil i šešir. Poslije razori sobu Lady Lytton, u hotelskom disko klubu se pravi da je francuski zavodnik Guy Gadbois, i ima još nekoliko katastrofalnih avantura, prije nego što, uprkos vlastitim naporima, riješi slučaj i bude promoviran u glavnog inspektora.

Svega sam se toga sjetio na putu u Gstaad, gdje sam stigao iz Montrauxa (u kojem je Nabokov proveo posljednjih šesnaest godina života) prugom koja krivuda kroz predivne alpske predjele: pitome padine sa stočnim farmama iznad kojih se nadvijaju snježni vrhovi. Drago mi je bilo vidjeti da se od Clouseauovog vakta željeznička stanica u Gstaadu nije mnogo promijenila, a i taksiji se parkiraju na istom mjestu. Povrh toga, kroz gstaadski sam korzo krenuo pješke, stazama, takorekuć, inspektora Clouseaua, priupitavši čak i jednog domoroca (bez lule) gdje je Palace.

Kad ništa ne rade oni to vole da ne rade zajedno

Da se ne lažemo, Gstaad je tip mjesta koje postoji daleko izvan domena mog i sličnih života. To je okupljalište globalne elite i bjelosvjetskih parajlija. Rahmetli Blake Edwardsu i ženi mu Julie Andrews Gstaad je bio druga kuća. Peter Sellers (rahmetli), Elizabeth Taylor (isto rahmetli), a i Roman Polanski (jok rahmetli) uživali su u lokalnim čarima. Bernie Eccleston se voli tu opuštati, kao i George Soros i Roger Moore, a znala je i Madonna tu orositi genitalije. Tradicionalno vole svratiti i svakojaki članovi  kraljevskih (Charles i rahmetli Diana), prinčevskih (Prince Ranier i rahmetli Grace Kelly, a i djeca im) i šahovskih (rahmetli Mohammad Reza Pahlavi) porodica. Španski kralj Juan Carlos je tu onomad na skijanju karlicu razvalio.

Jedan od razloga za popularnost Gstaada među svjetskom elitom je bezbeli to što je glavna razbibriga bogatog svijeta landohanjenje s drugim bogatim svijeto - kad ništa ne rade oni to vole da ne rade zajedno. Drugi razlog je to što u blizini ima nekoliko elitnih internata, od kojih je najčuveniji i najskuplji Institut Le Rosey, koji se za zimsko polugodište preseli u Gstaad. Usred zimske sezone ima čak i hefta posvećena Le Roseyu, kada Gstaad kompletno okupiraju učenici i njihove familije, na jednom mjestu, koncentrirajući nezamislivo globalno bogatstvo i klasne privilegije. Otud se roditelji te djece vole tu okupiti, a i uzeti si basnoslovnih nekretnina.

Elem, poslalo me tako u Gstaad...

Prije nego što suludi čitalac pomisli da sam ja nekim čudom počupao svoje balkansko-ukrajinske sirotinjske korijene i počeo prakticirati razvaljivanje karlice i genitalno orošavanje, htio bih razjasniti da sam u Gstaadu završio po spisateljskom zadatku. Urednik jednog šljaštavog turističkog časopisa je tražio pisce koji znaju skijati, pa se čiko javio - dijelom iz radoznalosti, dijelom iz vječne i uzaludne nade da će vrijedan rad konačno dovesti do otplate dugova, a dijelom iz ambicije, koju gajim još od malih nogu, da me neko plaća da skijam.

Elem, poslalo me tako u Gstaad, gdje sam prvo odsjeo u Palaceu (poslije u Alpini, što je druga priča), uspjevši da se ne zaglavim u pokretnim vratima, pošto ih više nema. Palace je divan hotel (pet zvjezdica) koji je nedavno slavio stogodišnjicu, ali ja sam svugdje vidio inspektora Clouseaua - uključujući i na zidovima na kojima su mu visile slike (pored slika mnogih drugih slavnih bjelosvjetskih likova). Poslije mi je srce brže zakucalo kad su mi pokazali disko klub (Greengo), čiji je dizajn nepromijenjen još od davnih sedamdesetih, kada je plesnim podijima vladao disko i kada je u studijskoj verziji Greengoa, inspektor Clouseau, pod krinkom Guy Gadboisa, pokušavao zavesti Lady Lytton koja nije mogla prestati da se kikoće zbog njegovih gluposti.

Gore spomenuti čitalac će se sigurno priupitati što sam se toliko nakačio na inspektora, lika iz filma od prije četrdeset godina koji se nije baš dobro održao. Zato, mili čitaoče, što sam u tom moru privilegije i bogatstva bio toliko izvan svog prirodnog elementa da mi je ono milo i poznato—lik i djelo inspektora Clouseau—bilo sidro koje mi je omogućilo da ne potonem, da se oko sebe osvrnem i pokušam da razumijem. U svemu tome, nije nevažno ni to da sam se osjećao kao da sam i sam pod providnom krinkom, da sam neko ko se slabo pretvara da se ne osjeća nezgrapan i kabast iako se sapliće o duboke perzijanere, da sam neko ko se napreže da mu ne bude neugodno kad ga pokorno služe vrhunski (italijanski) kelneri, za koje misli da će primijetiti ako natrpa na tanjir previše poslastica sa spektakularnog švedskog stola. Inspektor Clouseau prvi se nije snalazio u Gstaadu, prvi se pravio da zna kako sve to funkcionira, a da nije imao pojma. Komično upadljiv, budući da priča engleski s katastrofalnim akcentom i konstantno lijepi lažne brkove koji nikoga ne mogu prevariti i stalno otpadaju, inspektor je pionirski utabao prtinu kroz elitne švicarske snjegove za ovakve kao što sam ja, za izmještenike sa sirotinjom upisanom (švrakopisom) u genetski kod.

Ali ima još neko ko mi je proprtio put, mada iz svoje američke kuće nikad nije izašla. Emily Dickinson ima pjesmu koja otpočinje stihovima: "Naši su životi švicarski/Tako stajaći—Tako studeni—" (Our lives are Swiss/So still—So cool), koje sam se prisjetio dok sam u restoranu potajno posmatrao jedan stariji švicarski par čiji je život, činilo mi se, bio ophrvan strukturalnom, hladnom dosadom. Ni sretni, ni nesretni, iščitali su jelovnik—i život, i ljubav, i jedno drugo, kao bankovni izvještaj. Došlo mi je da im citiram glavnog inspektora Dreyfusa:

"Danas raj u švicarskim Alpama, sutra pustoš."