Željko Bajić: Glasač sa invaliditetom osjeća se tjeskobno

Pedesettrogodišnji novinar Željko Bajić odavno je prevazišao sredinu u kojoj živi. Kao slijepa osoba uvijek je nastojao da postigne životne standarde koji će mu omogućiti pravo na rad, društveni i porodični život - ništa više od onoga što se podrazumijeva za sve građane. Bosna i Hercegovina generalno, pa tako i lokalne sredine, ne mogu se pohvaliti visokim stepenom pristupačnosti institucija i javnog života za osobe sa invaliditetom. Štaviše - Željko, kao i desetine hiljada drugih, svakodnevno se susreću sa preprekama - kako onim fizičkim i arhitektonskim, tako i mentalnim preprekama u glavama većine. Promjene su moguće, do njih se realno može doći uz samo malo materijalnih sredstava i mnogo, mnogo više dobre volje koju treba da ispolje oni na vlasti.. 

Kao novinar Željko ima 25 godina iskustva, a do sada je radio za redakcije Voice of America iz Moskve i Skoplja, bio je saradnik  za Radio-France International,  BBC, novinske agencije EFE i BETA, i međunarodne mreže AIM i IWPR. Trenutno je zaposlen na BH Radiju 1.  Evo kako Željko razmišlja o predstojećim lokalnim izborima: 

Radioaarajevo.ba: Kako ocjenjujete dosadašnji tok kampanje: jesmo li blizu pravih lokalnih tema; kako se ponašaju stranke?

Bajić: Kao novinar pratio sam lokalne izbore u nekoliko zemalja u tranziciji (šta god se pod tranzicijom podrazumijevalo). Godine prolaze, kampanje postaju sve dosadnije i, rekao bih, sve tupavije. Ako smo se prije dvadeset i kusur godina radovali prvim višestranačkim izborima, vrijeme nas je podučilo da se nemamo ne samo čemu radovati, nego ni čemu nadati. Ako bi studenti kakvog američkog univerziteta ozbiljno proučavali demokratiju u istočnoj Evropi, Bosna i Hercegovina, no i druge zemlje iste fele, mogle bi im biti ogledni primjer u šta se demokratija može izvrgnuti - u svoje ruglo.

Političke stranke u ovoj zemlji jesu naučile onaj neki predizborni „esperanto“ koji je jednak odavde do Gruzije. I, dešava se nešto čudno: i stranke znaju da lažu, i birači znaju da im lažu i, gle! I jedni i drugi kao da učestvuju u nekoj igri. Kao da svi gledamo neki stari crno-bijeli film očima gledaoca s početka 20. vijeka: svi znamo da je to samo plod mašte. I, gledamo, gledamo, gledamo ... sami sebe katkad uštinemo da se uvjerimo da ne sanjamo – da je to što se dešava na platnu (u našem slučaju na predizbonim skupovima) samo laterna magica. Da će sutra, od ponedjeljka, sve biti kako je bilo i do nedjelje.

Zbog svega što ovoga, predizbornu kampanju pratim s pola uha. Što bi se reklo, iz „higijenskih razloga“. Jer, valja meni (pre)živjeti i poslije 8. Oktobra!

Radiosarajevo.ba: Da li ste u programu i jedne političke opcije prepoznali strateški pristup osobama sa invaliditetom i marginaliziranim skupinama uopće?

Bajić: Ne, nisam. A i bolje da nisam. Da jesam, teže bi mi palo da je neko nešto obećavaom pa na kraju, došavši na vlast, slagao. Političke partije u ovoj zemlji nisu shvatile da im osobe s invaliditetom nisu šačica nekih jadnika koji žive negdje u zapećku, nego sigurno jedna petina biračkog tijela. Stranke žive u nekom svom filmu, bitno drukčijem, a oni misle i ljepšem, od mog. Uostalom, neka oni prihvate građane kao nekoga zbog koga su tu ... i ja kao osoba s invaliditetom sigurno ću imati razloga za zadovoljstvo. Na žalost, nikad do sada građanin nije postao pravi sagovornik u njihovom političkom djelovanju.

Radiosarajevo.ba: Šta očekujete od vlasti u svojoj lokalnoj zajednici?

Bajić: Pravo pitanje. Od vlasti u svojoj lokalnoj zajednici očekujem da odvikne nesavjesne vozače da parkiraju vozila na ulaz zgrade u kojoj stanujem. Ne da ih ubjeđuju! Nego da im oderu tolike kazne da im to više nikad ne padne na pamet a da ja to saznam na nekom websiteu i da se naslađujem da sam pobjedio. Do sada to nikad nisam uspio. Štaviše, ne jednom sam ispao budala. Ne jednom sam uredno obrisao blato s njihovih četvorotočkastih ljubimaca. I, nikako da shvatim da bi policija ili kakva komunalna služba riješila podosta svojih finansijskih problema da se pozabavi nesavjesnim parkiranjem i njihovim bahatim odnosom. Da, reći će neko. Ne bi ih kazne opametile. Ja kažem: bi. Ako nemaju pare da plate kaznu, onda im ne treba auto. Jedan moj drag prijatelj koji svoja kola parkira u nekom ljepšem i sretnijem svijetu rekao bi: ne pusti hrđu do potoka! A previše je hrđe a premalo vode u potoku...

Šta bih još očekivao od moje lokalne samouprave?

Pa da mi dokaže da je u stanju ubijediti kafandžiju u mojoj zgradi da mu je radno vrijeme do jedanaest uveče a ne do četiri ujutro. Ovako, čovjek nam dokazuje da je on sila, mi nesretni stanari, samo suvišna kulisa. I da nas godinama uvjerava da može kupiti svaku, ali baš svaku vlast za kafu. I mi mu vjerujemo, nema nikog da nas razuvjeri.

Priznaćete, nemam velike želje prema lokalnoj vlasti. Ispuni li mi ih, možda ću kroz četiri godine na istom ovom mjestu pisati s mnogo više entuzijazma.

Radiosarajevo.ba:Šta vam najviše smeta kad su u pitanju predizborne kampanje?

Bajić: Laganje.. Valjda objašnjenje nije potrebno!?

Radiosarajevo.ba: Nepristojno pitanje: Za koga (ne)ćete glasati?

Bajić: Vrlo iskreno, neću izaći na lokalne izbore. Više je razloga a ja ću navesti samo dva:

Prvo, kada kao osoba s invaliditetom budem osjetio da neko vodi računa o mom dostojanstvu na samom glasačkom mjestu, to će biti nešto drugo. Da se ne razumijemo pogrešno: nikad nisam doživio neprijatnost od ljudi iz biračkih odbora. Ne. Naprotiv. Ali, birač s invaliditetom se osjeća nekako tjeskobno kad zna da u ovoj zemlji takozvano elektronsko glasanje mora čekati neka bolja vremena. Zaboga, ovdje je to proces dug, predug mada je ova zemlja još prije tri godine potpisala pa i ratifikovala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom koja u svom članu 29. Osobama s invaliditetom garantuje pravo da biraju i da budu birane. I – ništa! Baš bih volio da mi neko izračuna, koliko bi to ovu zemlju koštalo uvođenje elektronskog glasanja?! Papir trpi sve, tako i zlosretna Konvencija.

Drugo, Čak i da sam mislio da ću izaći na izbore, predomislio bih se. Naime, neki neslani promo Centralne izborne komisije poziva „lica s posebnim potrebama“ da izađu na glasanje. Pozovem CIK – vele – PR-agencija pobijedila na tenderu... I tu se ne može ništa. „Nismo mi lica s posebnim potrebama“, ustrajavam ja. „Jeste, jeste!“, odgovaraju oni. „Valjda se
PR-agencija s nekim konsultovala“! Šta ću, kud ću ... sve škripeći zubima prokunem i Konvenciju, i PR-agenciju, i izbore... I odlučim: neka glasa ko mora! I onaj ko vjeruje u čuda!